Svima nama nedostaje osjećaj za trenutak u kojem bismo trebali zašutjeti…

Mnogi su prije prilike da okrenu prvu stranicu nove knjige Miljenka Jergovića vjerovali da se u njoj pisac uhvatio naših balkanskih stradanja u devedesetim. Jer naslov „Rat“ bio je sigurno navođenje čitalaca ka tome. Ali i prije nego što su vam u knjižari izdali fiskalni račun i vi letimično na putu ka kući okrenuli strane, otkrili ste da u knjizi nema ratova na Balkanu, niti geografski određenih ratnih patnji.

Ova knjiga je posveta svakom ranjenom gradu, svakom opkoljenom gradu. A svaki opkoljeni i ranjeni grad ima isti „opis i rukopis“. Ovdje su ljudi okruženi patnjom, bolom, smrću, a neke priče imaju esnafske naslove: staklar, grobar… o zanatlijama koje je zahvatio rat, ali naravno i o mnogim drugim jer ovo su priče o sudbinama ljudi bez obzira na zaposlenje ili nezaposlenje, piše novinar beogradskog Nedeljnika Branko Rosić u uvodu svoga intervjua sa piscem Miljenkom Jergovićem čija je nova knjiga „Rat“ objavljena prije nekoliko mjeseci u nakladi kuće Fraktura.

Na pitanje kako se sjeća života u gradu pod opsadom i odlaska iz Sarajeva, Jergović kaže:

„Iskreno govoreći, odavno je meni o tome neprijatno govoriti. Ni zbog čega drugog, nego zato što o tome govorim, evo, već trideset godina. Rado bih malo druge slušao. Postoji nešto u tom govorenju o ratovima i o stradanjima svojih komšija, suplemenika i sunarodnika, što je potencijalno opasno i nezgodno. Ljudi ne primjećuju da se počinju kititi vlastitim stradanjem, kao da je to nekakvo ordenje, ili kao da je to moralna kvalifikacija. To što ti se dogodilo nešto loše, ne čini te boljim čovjekom od onoga kome se nije dogodilo ništa. A možda je i važno da osjetiš trenutak u kojem bi trebao zašutjeti.

Znaš onu neugodnu situaciju u kojoj bi Beograđanin Sarajliji krenuo tumačiti kako je to biti bombardiran i granatiran, jer je on, eto, doživio NATO agresiju s proljeća 1999. E, pa nešto se slično događa kada nas dvojica iz priče o ratovima o Ukrajini i Gazi, koji se odvijaju upravo sad, pređemo na priču o mom doživljaju rata u Sarajevu, od prije trideset godina. Svima nama nedostaje osjećaj za trenutak u kojem bismo trebali zašutjeti. I još nešto: možda bismo solidarnost mogli pokazivati i na neki drugi način umjesto da stradalnicima bez prestanka na uho trubimo da smo i mi nekad davno isto tako stradali.“

Govoreći o tome kako danas gleda na olimpijsku 1984., a kako ju je gledao u ono vrijeme, živeći u njoj, kao Sarajlija, Jergović je za „Nedeljnik“ rekao:

“U ono vrijeme sam bio izvan sebe od očaja, jer sam za nekoliko mjeseci morao u vojsku. Tako da tu čuvenu sarajevsku olimpijadu nisam pošteno ni doživio. Danas kada o svemu tome mislim, čini mi se to i nemogućim, i nevjerojatnim. Bili smo tako blizu nekom normalnom i običnom europskom svijetu, i njihovom normalnom i običnom životu. Iako je, moram ti to reći, za mene sudbonosnija i važnija jedna druga olimpijada. Ona koja će se održati u ljeto 1992. Ako se sjećaš, naime, za tu se olimpijadu, to jest za te se Olimpijske igre, jer olimpijada je, ako ćemo mak na konac, samo vrijeme između dviju igara, kandidirao i Beograd.

Još mi je u aprilu 1992, dok su prve granate padale na moju baštu na Sepetarevcu, na um pala misao šta bi se dogodilo da je Olimpijske igre 1992. dobio Beograd, a ne Barcelona. Šta bi u tom slučaju Slobodan Milošević uradio: svejedno bi zemlju vodio u rat, ili bi se bavio organizacijom Olimpijskih igara u Beogradu? Meni se nekako čini da bi u tom slučaju rat bio ostavljen za kasnije. A kasnije više nisu bile povoljne prilike za rat, pa rata vjerojatno ne bi ni bilo.

Ne vjerujem ni u kakvu historijsku nužnost, ni u kakva sudbinska moranja, a pogotovo ne vjerujem da su naše ratove izazvale neke mračne sile na Zapadu ili Istoku. Ništa od toga, gospodo moja i drugovi! Isto tako, ostavite se priča i o Tuđmanu, i o Aliji, i o ustašama, i o mudžahedinima.

Nikakva sila na svijetu i u Jugoslaviji nije bila u stanju pokrenuti rat, bez dobre volje Slobodana Miloševića i grupe ratobornih generala. A nakon što se stvar zakotrljala, mogli su se kao kooperativni učesnici pojaviti i svi ostali. E, šta bi od svega toga bilo da je Beograd dobio Olimpijske igre 1992, to mene zanima, Rosiću! Odgovor, nažalost, nećemo saznati.”

(Nedeljnik/SB)

(110)

Related posts:

Ono što niste znali o Trebeviću: Jalijaši bježali od milicije žičarom! Bošnjak Daut i Srbin Dane u Srebrenici bili na zaraćenim stranama, a onda su se 14 godina kasnije slučajno sreli u kafani… U SOBI JE PAUČINA, KUĆA JE PRAZNA: Davor Dragičević na Trgu večeras svima POSLAO JASNU PORUKU! EVO ŠTA JE DAVOR DRAGIČEVIĆ URADIO SA SLIKOM SVOG SINA: Kad se sreo sa Vrećom oči u oči SVIMA JE PROMAKNULO OVO! MINISTAR GRUBEŠA O UHAPŠENOM MIGRANTU KOJI SE SUMNJIČI ZA UBISTVO JASMINA BEROVIĆA: “Od Srbije ćemo tražiti…” OTVORENO PISMO VUKU JEREMIĆU: “Novim anticivilizacijskim negiranjem genocida u Srebrenici bezuspješno pokušava… SCHWARZ-SCHILLING BUDI USPAVANU EVROPU: “Ideje Tuđmana i Miloševića su itekako žive. Je li potpuno zaboravljeno da je u BiH… OZBILJAN POTRES U VRHU SDA Nevolje na dvoru zbog ‘malina respiratora’: Tužioci ispituju, nervoza raste… Je li Osmica naljutio bračni par? KOLUMNA DRAGANA MARKOVINE: Komedija zabune ili Dan pobjede BEĆIROVIĆ PISAO INZKU: “Nemojte izdati ljude u Bosni i Hercegovini, genocid je…

MILJENKO JERGOVIĆ ZA “NEDELJNIK”: Šta bi uradio Milošević da je Beograd 1992. dobio Olimpijske igre – da li bi rat bio ostavljen za kasnije, ili ga ne bi ni bilo?!