Istočna interkonekcija je najilustrativniji primjer da je brzo formiranje vlasti bilo dogovoreno (uslovljeno) najvažnijim projektima za Dodika (i Čovića), što je za krajnji cilj imalo jačanje ruskog uticaja u BiH i sprečavanje BiH na njenom putu u EU, dok je očito i NATO postao predmet trgovine i od njega se odustalo – da se zarad mira i sigurnosti ne bi provocirao Dodik.

 

 

 

Dogovor o istočnoj interkonekciji, Dodika i Konakovića (kao i Dodikove izjave o tome) potvrđuju da je to sve bilo dogovoreno i prije formiranja Vijeća ministara i Vlade FBiH. Oni koji pamte malo duže sjetit će se da je Konaković prva obećanja dao Zagrebu i Beogradu – hidrocentrale na Drini su u njegovoj interpretaciji odjednom postale međudržavni projekat BiH i Srbije. Iako je firma za izgradnju tih hidrocentrala već bila formirana, i iako je Srbiji već bilo dato 51 odsto vlasništva, a ostatak RS-u.

 

 

 

Prije nekoliko dana održana je Minhenska konferencija o sigurnosti o kojoj su građani informirani uglavnom kroz izjave ministra spoljnih poslova BiH Elmedina Konakovića koji je i učestvovao na konferenciji. Konaković je istakao da je on iskoristio ovu priliku da “prezentuje dostignuća u reformskim procesima u Bosni i Hercegovini“, te naglasio kako je “danas pogotovo bilo ugodno, jer smo svi komentarisali da je u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH usvojen zakon koji se tiče sprečavanja pranja novca“.

 

 

 

Piše: Dženana Karup Druško

 

 

 

Konaković je sudjelovao na panelu o budućnosti Zapadnog Balkana i u svom obraćanju je, po pisanju medija, ukazao na reformske prioritete koji bi ubrzali napredak BiH prema evropskim integracijama, a iz Ministarstva vanjskih poslova je saopćeno kako je na konferenciji “naglašeno da evropske integracije ostaju primarni vanjskopolitički cilj BiH te da evropske integracije nemaju alternative“. Što je ministar Konaković ponovio i nekoliko dana kasnije na koneferenciji u New Delhiju: pristupanje BiH EU je “naš prioritet“, kao i da je su za prevazilaženje globalnih problema potrebno imati “hrabre i sposobne lidere“.

 

 

 

Podrška Rusije i Hrvatske

 

 

Svoje optimistične poruke o “dostignućima u reformskim procesima“ ministar Konaković je u Munchenu poslao u vrijeme dok je u BiH politička kriza upravo zbog zastoja u reformskim procesima, a nakon “historijskog dogovora“ kako je on opisao sastanak petorke u Laktašima, protiv koga je, uz brojne druge kritike, u nekoliko saopćenja jasan, negativan stav zauzela i Američka ambasada u BiH poslije čega su iz trojke naglo reterirali a zbog čega su onda oštro reagirali i Dragan Čović i Milorad Dodik insistirajući da se ispoštuje dogovoreno.

 

 

 

Dodik je po podršku otišao u Rusiju, gdje ga je Vladimir Putin odlikovao dok je on poručivao da su “sve ruske pobjede i naše pobjede“, ponavljajući svoj cilj – ujedinjenje srpakog naroda s obje strane Drine. Dodik nije propustio istaći da je Rusija kao veliki prijatelj Republike Srpske “nastavila povoljan gasni sporazum sa Srpskom“. Na šta su oštro reagirale Američka ambasada i Evropska delegacija, trojka ćuti. Čović je po podršku otišao u Zagreb gdje je od hrvatskog premijera Andreja Plenkovića dobio punu podršku u reformi Izbornog zakona BiH, a kad je u pitanju južna interkonekcija, “Hrvatska podržava stav Dragana Čovića o potrebi uvažavanja interesa hrvatskog naroda u BiH“. Sve suprotno preporukama američkih diplomata. Trojka ćuti.

 

 

 

Dragan Čović kod Andreja Plenkovića dobio podršku Hrvatske za prkošenje Americi i njenim interesima

 

 

 

Za to vrijeme Konaković je dezavuirao učesnike Minhenske sigurnosne konferencije o uspješnim reformskim procesima u BiH. Ali, sve da je Konaković i govorio istinu, čini se da nije shvatio da ne učestvuje na nekom briselskom sastanku o evropskim integracijama, nego na jednoj od najvažnijih sigurnosnih konferencija i to u vrlo složenim geopolitičkim okolnostima, narušenoj sigurnosnoj arhitekturi Evrope nakon rata u Ukrajini za šta su učesnici nepodijeljeno optužili Rusiju, i narušenoj sigurnosnoj situaciji na Balkanu – što su sve bile teme konferencije.

 

 

 

No, iz Konakovićevog izlaganja proizilazi da je sigurnosna situacija u BiH odlična, nema nikakvih sigurnosnih izazova (da ne kažemo problema), pa ni s ruskim uticajem u BiH. Nema problema ni u koaliciji petorke, koja je, je li, nositelj reformskih promjena, iako su upravo tih dana iz Američke ambasade u BiH upozorili da je Milorad Dodik kočničar evropskih integracija BiH što je potvrdio i specijalni izaslanik Njemačke za BiH i Balkan, dok su Čovića kritizirali zbog južne interkonekcije. No, kako BiH nema nikakvih sigurnosnih problema atlantske integracije više nisu vanjskopolitički cilj Bosne i Hercegovine, kako su nam saopćili i ministar i Ministarstvo vanjskih poslova koje vodi. NATO je spomenut negdje usput, na jednom sastanku, na marginama konferencije.

 

 

 

Sigurnost Balkana

 

 

Zanimljivo je da se vanjskopolitički ciljevi BiH u ovom trenutku poklapaju s Hrvatskim, sudeći bar po izjavi hrvatskog ministra spoljnih poslova Gordana Grlić Radmana koji je u kratkoj izjavi za HRT komentirao zaključke konferencije u Minhenu, i u kojoj je, simptomatično, više govorio o BiH nego o Hrvatskoj, ističući da je nacionalni interes Hrvatske stabilnost Zapadnog Balkana, pri čemu je naglasio pozitivnu ulogu Hrvatske u evropskim integracijama BiH, te istakao da bi izostanak odluke evropskog Vijeća da BiH u martu daju zeleno svijetlo bio “poguban za budućnost BiH, ali i stabilnost Zapadnog Balkana“.

 

 

 

Zanimljivo da govoreći o sigurnosti regiona ni Grlić Radman ne spominje NATO, kao ključni faktor sigurnosti EU, što upućuje na zaključak da Hrvatskoj nije u interesu da BiH postane članica NATO-a. Zaštita i sigurnost članica je u mandatu NATO-a, ne EU, i upravo NATO je bio jedna od ključnih tema u Munchenu (i Trumpove izjave o finansiranju Alijanse koje su izazvale određenu zabrinutost u Evropi).

 

 

 

Zašto bi ministar Konaković pratio agendu Zagreba o BiH koja je, kako i sam Grlić Radman tvrdi, nametnuta i Brixellesu, a iz koje su na volšeban način nestale atlantske integracije BiH? Čini se da je ministar Konaković u hvalospjevima o njegovim uspjesima na minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, dok je pričao o reformskim uspjesima (koje za razliku od njega niko od građana ne vidi), i amnestirao Dodika i Čovića za bilo kakve reformske zastoje, otkrio puno više no što bi iole iskusan političar uradio – ne da je BiH potpuno odustala od atlantskih integracija, nego se i ministar Konaković pokušava sve više približiti Bruxellesu (i rješavanju problema u BiH po viđenju Zagreba), dok se sve više udaljava od američke politike u BiH i rješenja koje oni zahtijevaju, od izmjena Izbornog zakona, preko Ustavnog suda, do energetske politike i ovisnosti BiH o ruskom plinu.

 

 

 

Predsjednica Evropske komisije Ursule von der Leyen je još prošle godine najavila značajnu finansijsku pomoć BiH za razvoj infrastrukture, uključujući i interkonekcije, podsjećajući na politiku Evropske unije koja je usmjerena ka smanjenju udjela ruskog gasa u Evropi, jer “Rusija ne ratuje samo protiv Ukrajine, ona ratuje i na polju energije”. Kao zemlja koja pretenduje da postane članica Evropskoj uniji BiH mora uskladiti i svoju vanjsku politiku s EU, a u sklopu toga ovisnost o ruskom gasu. Uostalom, nije nebitno koliko je EU spremna izdojiti da pomogne BiH u smanjenju energetske ovisnosti od Rusije upravo u vrijeme dok ministar Konaković obećava građanima milionske projekte od EU, samo da im pokažemo da provodimo “reforme“.

 

 

 

Energetska (ne)sigurnost

 

 

Jedina alternativa ruskom gasu u BiH je, s obzirom na okruženje, povezivanje s plinskom mrežom u Hrvatskoj (članica i EU i NATO) koja ima terminal za ukapljeni plin a planirano je i povezivanje s Transjadranskim gasovodom (TAP) kojim bi dolazio azerbajdžanski gas. No, kako je Milorad Dodik zabranio uvezivanje preko Slavonskog i Bosanskog broda da zaštitio ruske interese u BiH (iako bi to bila najjednostavnija i najisplativija investicija za državu), preostala je južna interkonekcija. Ovaj projekat je već na početku, po pisanju medija, Američka vlada podržala s oko pola miliona eura, a Evropska unija sa oko 1,5 miliona eura kao “najbolju šansu za diverzifikaciju, osnaživanje energetskog sektora i osiguranje energetske sigurnosti BiH“.

 

 

 

S druge strane Vlada Republike Srpske je s Ruskom Federacijom planirala izgradnju istočne interkonekcije koju je 30. maja 2019. godine proglasila “nacionalnim projektom od strateškog značaja“. Milorad Dodik u vrijeme dok je bio član Predsjedništva BiH šest puta pokušavao (od 22. jula do 28. oktobra 2022. godine) da uvrsti u dnevni red istočnu interkonekciju, a onda je i progura u paketu s autoputom Banja Luka-Beograd koji bi išli jednom trasom, zajedno s izgradnjom aerodroma u Trebinju, na što nikad nisu pristala druga dva člana Predsjedništva BiH – Željko Komšić i Šefik Džaferović.

 

 

 

 

Osim što se radi o potpuno nepotrebnom plinovodu koji bi RS direktno povezao sa Srbijom, Dodikova (prikrivena) ideja bila je da trasa koju je tražio sječe koridor u Brčkom koji ne samo da je bitan za BiH nego je to i sigurnosni koridor koji je NATO uspostavio a koji od Budimpešte ide na Brčko i račva se u dva dijela. Ovaj sigurnosni koridor važan je ne samo za BiH, nego i za Kosovo, sa čim je odlično upoznata i Obavještajno-sigurnosna agencija BiH, a u to bi morao biti upućen i ministar odbrane BiH. Upravo iz ovih razloga, a i po preporukama zapadnih prijatelja, bivša vlast nikad nije dala suglasnost za istočnu interkonekciju.

 

 

 

O izgradnji istočne interkonekcije Dodik je, po vlastitom priznanju, u Rusiji razgovarao s Putinom, tvrdeći da će ruski Gazprom finansirati njegovu izgradnju, kao i dvije plinske elektrane u Republici Srpskoj. Plinovod je planirano da grade kompanije Gas Res iz Banje Luke i Srbijagas iz Novog Sada. Srbijagas je u vlasništvu Vlade Srbije i ima 39,1 posto dionica Gas Resa. Ognjen Marković, stručnjak za energetiku i član ReSET Centra za održivu energetsku tranziciju u BiH, upozoravao je još 2022. da je vrlo riskantno upuštati se u gradnju plinskih termoelektrana u trenutku kad niko ne može procijeniti kako će se u idućih deset godina kretati cijene gasa.

Politička trgovina
Priča o istočnoj interkonekciji aktualizirana je dolaskom nove vlasti i imenovanjem Vijeća ministara BiH krajem januara 2023. godine a istočna interkonekcija (ovaj put zajedno s južnom) je bila na dnevnom redu već krajem aprila. No, sjednica je odgođena nakon čega je Dodik zaprijetio: “Ne bude li istočna interkonekacija na dnevnom redu neće funkcionisati ni Vijeće ministara“, poručujući Sarajevu da ta tačka mora biti na sljedećoj sjednici. Zanimljivo je da je Dodik tada rekao i da je imao molbe od političara iz Sarajeva da se ne otvaraju određena pitanja dok se ne formira Vlada FBiH, insinuirajući da je nova vlast već radila na određenoj “trgovini“ važnih projekata, što je tada potvrdio i Konaković ustvrdivši da je sve dogovoreno, ali da Trojka ima i neke svoje uvjete.

 

 

 

Vlada Federacije je formirana dva dana nakon otkazivanja sjednice VM, 3. maja 2023, a već 4. maja Vlada FBiH je održala prvu sjednicu nakon koje je premijer Nermin Nikšić uputio dopis Parlamentu Federacije BiH kojim povlači sve zakone koji su trenutno u proceduri među kojima je bio i onaj o južnoj interkonekciji. Dragan Čović će tada izjaviti da je “uoči prve sjednice Vlade, razgovarao s premijerom Nerminom Nikšićem kako bismo uskladili dnevni red i ne bismo imali bilo kakve prijepore”.

 

 

 

Već 5. maja Konaković, novoimenovani ministar spoljnih poslova BiH, bio je u “službenoj posjeti“ u – Banja Luci. Nakon sastanka Dodik i Konaković su se obratili medija izražavajući uvjerenje da će se na sjednici Vijeća ministara BiH vrlo brzo naći projekti istočna i južna interkonekcija. Konaković je rekao da nema razloga da se projekti blokiraju, objašnjavajući kako “nije lako telefonom i na riječ rješavati pitanja koja su godinama gomilala”. Dodik je ponovio da ne dozvoljava da se istočna interkonekcija povezuje s južnom.

 

 

 

Onda je 11.05. 2023. uslijedila, po Konakovićevim tvrdnjama, “historijska sjednica“ Vijeća ministara na kojoj su u dnevnom redu (uz suglasnost HDZ-a) razdvojene istočna i južna interkonekcija. Konaković je slavodobitno izjavio da su prošle obje ove tačke, o čemu se na svom profilu na mreži X hvalio i ministar Edin Forto. Samo što i nije baš tako bilo, jer kasnije će se saznati po zapisniku sa sjednice da je VM samo razmotrilo pitanje južne interkonekcije (zadužilo Federaciju), dok je istočna konekcija dobila zeleno svijetlo VM.

 

 

 

I opet je sve bilo u interesu evropskih integracija kako je saopćeno iz VM: “Današnjim odlukama aktualni saziv Vijeća ministara BiH načinio je važan iskorak na europskom putu i potvrdio opredijeljenost za dogovor u rješavanju otvorenih pitanja o kojima nije bilo suglasnosti u ranijim sazivima“. Ovim je novo Vijeće ministara BiH opravdalo i skoro pa proročanske poruke Američke ambasade nakon njegovog formiranja 25. januara 2023. godine: “Iz Ambasade dalje ističu da novo Vijeće ministara ima priliku promijeniti putanju BiH, tako što će napraviti kompromise i postići konsenzus neophodan za izgradnju bolje budućnosti za sve građane Bosne i Hercegovine“.

 

 

 

Zakašnjela reakcija američkog ambasadora

 

 

U hvalospjevima o istočnoj interkonekciji Konaković je ustvrdio da će ona omogućiti i gasifikaciju Tuzle, na šta je oštro reagirao Mahir Mešalić, zastupnik u federalnom Parlamentu (DF), koji je izjavio da Konakoviću neće biti dozvoljeno da preko Tuzle zadovoljava partnere iz SNSD-a, Srbiju i ruski gas. Po Mešaliću Konaković je dezavuisao javnost, a zapravo želi izbjeći izglasavanje državnog zakona o gasu, prepuštajući kontrolu gasa, kako tvrdi, Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću direktno u ruke, odnosno firmama pod kontrolom SNSD-a i HDZ-a. Konaković je pričao i kako će se na “Novu istočnu interkonekciju” spoji Gradačac, što je kasnije odbio komentirati za medije dok su stručnjaci upozoravali da će se nova ruta ruskog gasa otplatiti potrošnjom u – Federaciji.

 

 

 

Osim što je javno podržavao istočnu interkonekciju kao projekat dobar za BiH, Konaković je i član pregovaračkog tima u kome su osim njega, Staša Košarac, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Srđan Amidžić, ministar finansija i trezora BiH, te iz Republike Srpske ministar energetike i rudarstva i ministar finansija direktor GSA RED d.o.o. Banja Luka. Zadatak tima je da Predsjedništvu BiH dostavi prijedlog osnova za vođenje pregovora radi zaključivanja Sporazuma između BiH i Srbije o izgradnji plinovoda “Nova istočna interkonekcija BiH i Srbije“. Podsjetimo na raniji stav Predsjedništva BiH (Komšić-Džaferović) da bez potpisanog bilateralnog ugovora plinovod ne može prijeći državnu granicu, a po Džaferoviću prije glasanja o sporazumu sa Srbijom, prvo se mora utvrditi politika opskrbe plinom za cijelu BiH i u skladu s tim politikama donijeti odgovarajuće propise kojima se definiraju prava i odnosi: “Sve ovo treba pripremiti Vijeće ministara, a onda dolazi izjašnjenje Predsjedništva, a ne obratno.“ Ili, logikom nove vlasti, ne treba vjerovati ničemu što dolazi od SDA i DF-a?

 

 

 

Tek krajem juna 20023. oglasila se Američka ambasada saopćenjem (o južnoj interkonekciji) da se “BiH nalazi na energetskoj raskrsnici, a HDZ BiH blokira put ka evropskim integracijama i energetskoj sigurnosti”, te da ova ”opstrukcija sada prijeti da uništi svaki tračak nade za energetsku diverzifikaciju” i ”ekonomski rast u Federaciji BiH”. Dalje je navedeno i da je “izbor je jasan: učiniti što je ispravno za građane Federacije i BiH ili staviti lične interese ispred interesa građana. Koji put će Dragan Čović izabrati? Ako izostane brza reakcija, to će biti jasan signal i BiH i međunarodnoj zajednici šta su tačno prioriteti za Dragana Čovića.“

 

 

 

U saopćenju se ne spominje istočna interkonekcija, kao ni odluke VM. Je li i američki ambasador povjerovao Konakoviću da su na VM “prošle obje tačke“ i o istočnoj i o južnoj interkonekciji? Ili u potezima američkog ambasadora trebamo tražiti odgovor na pitanje zašto ga je američki državni sekretar zaobišao i u jednoj maloj balkanskoj zemlji pisao ministru spoljnih poslova (ne Predsjedništvu kao kolektivnom šefu države i ne Krišto kao predsjedavajućoj Vijeća ministara) tražeći od njega da izvrši pritisak na Čovića. Zašto Blinken zbog Čovićevih zahtjeva ne upozorava na njegovu etničku politiku, kao što to skoro svi navode pišući o ovom plinovodu, nego decidno Čovića dovodi u vezu s korupcijom, iako to ne rade ni mediji a ni nadležne institucije u Sarajevu?

 

 

 

Manjkav sporazum iz Laktaša

 

 

Blinken je svoje pismo Konakoviću uputio 17. januara, a već sutradan je uslijedio “historijski sastanak“, opet po ocjeni Konakovića, na Dodikovom imanju u Laktašima, na kome je (kako su tvrdili) petorka dogovorila cijeli reformski paket. Pobornici teorija zavjere, pogotovo nakon “historijske sjednice“ VM na kojoj su donešene odluke koje je Konaković dogovorio s Dodikom u Banja Luci, mogli bi posumnjati da se opet radi o važnim temama koje se ne mogu dogovoriti telefonom.

 

 

 

Uslijedio je ekspresan dolazak evropske delegacije, za koju je i Konaković tvrdio da ih je doveo Plenković, koja je “podržala“ dogovor iz Laktaša iako je generalna direktorica za Evropu pri Službi za vanjske poslove Angelina Eichhorst nekoliko dana kasnije izjavila da “nismo dobili najjasniji dogovor šta je usvojeno“. A priznala je i da oni i Amerikanci imaju različit pristup oko Balkana, iako blisko surađuju.

 

 

 

O kako različitom pristupu se radi bilo je jasno nakon što Američka ambasada nije podržala “dogovor“ iz Laktaša, a zamjenik državnog sekretara SAD-a James O’ Brien posjetio Sarajevo (2. februara) gdje je poslao više no jasne poruke kritikujući i Čovića i Dodika i poručujući da “državna vlast mora služiti kao oslonac za BiH u provođenju obaveza neophodnih kako bi se proveo Plan rasta za Zapadni Balkan i proces pristupanja EU“. O’ Brien je jasno rekao da SAD podržavaju Ustavni sud i ne podržavaju odlazak stranih sudija, a naveo je i da su “brojne studije, jedna za drugom, pokazale da se bh. ekonomija guši pod teretom političke nestabilnosti“. Pozvao je na donošenje mjera “kojima bi se zaustavilo međusobno favorizovanje koje je isuviše tipično za ovdašnju politiku, kao što je nedavni iznimno manjkav sporazum iz Laktaša“.

 

 

 

Čović je nastavio odbijati realizirati južnu konekciju i insistirati na promjenama Izbornog zakona po “dogovoru“ iz Laktaša, dok su iz HDZ-a počeli kritizirati američku politiku. Dodik je nastavio insistirati na progonu sudija Ustavnog suda i podržavati izmjene Izbornog zakona po prijedlozima HDZ-a obrušavajući se na SAD i UK. Konaković je nastavio pričati o reformskom procesu i evropskim integracijama pozivajući se na podršku Bruxellesa. Dok je Američka ambasada nastavila sa saopćenjima u kojima je kritizirala “dogovor“ iz Laktaša, ali i pozivala na nastavak projekta južne interkonekcije.

 

 

 

Promjene

 

 

Je li i zašto Američka ambasada u BiH napravila pogrešne procjene 2022. godine i nesumnjivo pod uticajem Zagreba, koji su uticali i na visokog predstavnika u BiH Christina Schmidta, podržala “promjene“ u BiH ulažući sve u trojku, dok su pristali dati veliku podršku Čoviću, kao nosiocu evropskih integracija (koji je imao i veliku podršku britanske ambasade i Evropske delegacije u BiH), i zažmiriti na ulazak Dodika u vlast, i pored brojnih optužbi za izbornu krađu koju su potvrđivali izborni listići u vrećama pohranjenim u Zetri? Kako se desilo da američki ambasador s ozbiljnim iskustvom povjeruje ubjeđivanjima i obećanjima da će Dodik ostati izoliran politikom trojke i Čovića, i da će time oslabiti SNSD, dok će četvorka ozbiljno raditi na reformama i evropskim integracijama?

 

 

 

Istočna interkonekcija je najilustrativniji primjer da je brzo formiranje vlasti bilo dogovoreno (uslovljeno) najvažnijim projektima za Dodika (i Čovića) a što je za krajnji cilj imalo jačanje ruskog uticaja u BiH i sprečavanje BiH na njenom putu u EU, dok je očito i NATO postao predmet trgovine i od njega se odustalo – da se zarad mira i sigurnosti ne bi provocirao Dodik. Dogovor o istočnoj interkonekciji, Dodika i Konakovića (kao i Dodikove izjave o tome) potvrđuju da je to sve bilo dogovoreno i prije formiranja Vijeća ministara i Vlade FBiH.

 

 

 

Oni koji pamte malo duže sjetit će se da je Konaković prva obećanja dao Zagrebu i Beogradu, i da je izjavio da će odblokirati sve projekte, među kojima je najčešće spominjao hidrocentrale na Drini koje su u njegovoj interpretaciji odjednom postale međudržavni projekat BiH i Srbije. Iako je firma za izgradnju tih hidrocentrala već bila formirana, i iako je Srbiji već bilo dato 51 odsto vlasništva a Republici Srpskoj 49 odsto – država i Federacija BiH s tim projektima od početka nisu imali ništa, što nisu krili ni Dodik ni Vučić.

 

 

 

S obzirom da Konaković ovim potezima nije ugrožavao samo sigurnost BiH, koja se direktno reflektira i na Zapadni Balkan, i uz ruske interese s kojima on očito nema problema, duboko je zašao u područje američkih interesa u regiji zbog čega je onda jasan i zaokret američke politike u BiH (pismo koje je dobio od Blinkena, poruke O’ Briena u Sarajevu i zadnja saopćenja Američke ambasade). Ironija je da Konakovića, i nezainteresirane Fortu i Heleza, u njihovoj “reformskoj politici“ kojom Ruse institucionalno uvode na velika vrata u BiH, mogu zaustaviti samo Amerikanci, jer Konaković, uz podršku Zagreba očajno lobira za podršku Bruxellesa siguran da će ga priča o evropskim integracijama spasiti i kod bh. javnosti i kod Amerikanaca.

 

(SB)

(430)

KONAKOVIĆ JE NAJZASLUŽNIJI ZA ZAOKRET AMERIČKE POLITIKE U BIH: Podržavajući sve proruske projekte ugrozio je i sigurnost BiH i američke interese na Balkanu i sad očajno traži podršku Bruxellesa