Ja sam optimista, i tom optimizmu bih dodao da su geopolitička kretanja u Evropi takva da je ubrzano kretanje Bosne i Hercegovine u EU istovremeno i doprinos miru u Evropi i Bosni i Hercegovini, kazao je Pejanović za “Slobodnu Bosnu”.

 

 

 

Akademik Mirko Pejanović, profesor emeritus, bivši član Ratnog predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i bivši predsjednik Srpskog građanskog vijeća, govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o danima koji su prethodili povijesnom referendumu u Bosni i Hercegovini, odnosu prema politikama koje derogiraju državu Bosnu i Hercegovinu, pojasnio zbog čega je prekinuo svaku komunikaciju s Miloradom Dodikom, te otkrio zašto bi građani BiH na referendumu danas odabrali ulazak u Europsku uniju.

 

 

 

Piše: MARIO ILIČIĆ

 

 

Kada danas gledate na ono što se događalo 1. marta 1992. godine, što se suštinski promijenilo od povijesnog referenduma te godine?

 

 

-Mnogo toga se promijenilo. Postavlja se pitanje i zašto je bio referendum!? Vratimo se u historijski kontekst tog vremena. To je vrijeme, kraj 1991. i početak 1992. godine. U tom vremenu je već došlo do, neko kaže raspada SFRJ. Arbitražna komisija međunarodne konferencije za Jugoslaviju koju je formirala Evropska unija i njen predsjednik Robert Badinter je konstatovala da je jugoslovenska federacija ušla u svoju disoluciju. To znači prestanak funkcionisanja njenih institucija i da jugoslovenske republike koje su odlukama AVNOJ-a konstruisale jugoslovensku federaciju imaju mogućnost da ostvare svoju nezavisnost i suverenost.

 

 

 

Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, Badinterova komisija je predložila tri uslova da se dođe do referenduma o suverenosti i nezavisnosti. Jedan je bio da BiH nema graničnih sporova sa svojim susjedima, niti pretenzija prema susjedima. Drugi uslov je, naravno, bio da se raspiše, po Ustavu, referendum u parlamentu, dakle u Skupštini. Referendum građana na kome će se oni svojom slobodnom demokratskom voljom izjasniti da li su oni za suvereni, nezavisni, državno-pravni status Bosne i Hercegovine.

 

 

 

I, naravno, treći uslov je bio da se referendum obavezno ima provesti pod međunarodnom kontrolom. U tom kontekstu je i bila međunarodna posmatračka misija sa 600 posmatrača u 16 regionalnih centara, a predvodio ju je evropski poslanik. Dakle, sva tri uslova su ispunjena i donešena je odluka Skupštine BiH 25. januara 1992. godine. Referendum je imao visoki odziv građana, 64 posto građana je izašlo na referendum. Dakle, gotovo dvije trećine građana. I oni su svojom demokratskom voljom odlučili sa 99,44 posto, da prihvate referendumsko pitanje. Pitanje koje je glasilo: „Da li ste za suverenu, nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda bošnjačkog, odnosno tada muslimanskog, srpskog i hrvatskog naroda i ostalih koji žive u Bosni i Hercegovini.“ Takav jedan rezultat referenduma je bio i najčvršća i najbolja osnova za međunarodno priznanje BiH, što je i uslijedilo od strane zemalja članica Evropske unije 6. aprila. Sedmog aprila 1992. godine uslijedilo je priznanje i od strane SAD-a, a potom do novembra mjeseca 76 zemalja svijeta je sa svih kontinenata iskazalo međunarodno priznanje Bosni i Hercegovini. A, Bosna i Hercegovina je u maju 1992. godine postala članica Ujedinjenih nacija.

 

 

 

Što se u međuvremenu promijenilo?

 

 

Pa promijelo se, rekao bih, postiglo se, da Bosna i Hercegovina iz statusa federalne državne jedinice dobije status samostalne nezavisne države i da njeni građani odlučuju i da BiH kroji svoju sudbinu unutar slobodnih zemalja Evrope i unutar međunarodnog poretka. Uslijedila je agresija i rat koji je trajao sve do Dejtonskog mirovnog sporazuma. Želim kazati da se promijenilo to što je Ratno predsjedništvo, multietničko i višepartijsko Predsjedništvo, organizovalo otpor, organizovalo odbranu, formiralo Armiju RBiH, vodilo pregovore o miru i dovelo do uspostave Dejtonskog mirovnog sporazuma. Bosna i Hercegovina na temelju tog sporazuma gradi mir i gradi svoju budućnost u euroatlantskim institucijama. To su glavni aspekti promjene. Možemo obrnuti stvari i upitati, „a šta bi bilo da nije toga bilo“!?

 

 

 

Nećemo razvijati scenarij, ali to su glavni aspekti onoga što se postiglo istorijskim projektom referenduma, istorijskim projektom izjašnjavanja građana i istorijskim projektom rezultata referenduma građana i međunarodnog priznanja tih rezultata.

 

 

 

Bili ste član Ratnog predsjedništva BiH. Kako je izgledala komunikacija između članova Predsjedništva BiH tada i možete li je usporediti s komunikacijom današnjeg saziva?

 

 

Komunikacija je bila u ratnim uslovima, prije svega. Možete zamisliti kakva bi ta komunikacija bila da nije određena saradnjom, međusobnim povjerenjem, nadalje, jedinstvenim programskim osnovama borbe za odbranu suvereniteta, integriteta, istorijskog bića države Bosne i Hercegovine. Ta osnova je definisana u junu 1992. godine kada je popunjeno Predsjedništvo sa dva člana iz bloka opozicionih partija. To je bio profesor Nenad Kecamanović i ja. Usvojena je Platforma u radu Predsjedništva u ratnim uslovima. Na temelju te Platforme formirane su Oružane snage, vođena je mobilizacija građana za odbranu države i vođeni su pregovori unutar međunarodne zajednice. Među članovima Predsjedništva je u odnosu na te ciljeve postojalo zadano jedinstvo i zahvaljujući tom jedinstvu uspjela je odbrana Bosne i Hercegovine.

 

 

 

Uspjelo se postići, nakon više pokušaja mirovnih sporazuma, mirovni sporazum u obliku Dejtonskog mirovnog sporazuma. I uspjelo se očuvati povjerenje građana u vodstvo koje je u ratu imalo Ratno predsjedništvo. Možda je najbolje da ja citiram kako je to jedinstvo vidio predsjedavajući Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, kome je bilo najteže sa stanovišta ukupnog odvijanja rata i opasnosti za masovni zločin koji je izveden nad bošnjačkim narodom.

 

 

 

On je otprilike rekao ovako: „Malo kad u svojoj prošlosti Bosna i Hercegovina je imala takvo stradanje. I materijalnih dobara i ljudsko stradanje. Ali imamo jednu sreću u vremenu rata. A to je da odbranom Bosne i Hercegovine i odbranom njenog integriteta upravljalo Ratno predsjedništvo čiji su članovi bili jednako patrioti svoje zemlje i uspjeli dovesti do toga da Bosna i Hercegovina dočeka svoj mir i svoju slobodu“!. Dakle, mi smo imali svoje jedinstvo, i ono se pokazalo da je bila pretpostavka da se dođe do mira. Kako je to danas ja vam ne mogu valjano odgovoriti. Ali, mogu reći da članovi Predsjedništva BiH danas rade u uslovima mira i rade u uslovima punog uvida bh-javnosti i međunarodne zajednice.

 

 

 

Ono što se da uvidjeti, prateći taj rad, je da se sastav Predsjedništva kojeg čine gospođa Cvijanović, gospoda Bećirović i Komšić, da su, sem u nekoliko manjih situacija imali veliko suprotstavljanje i nemogućnost izgradnje konsenzusa. Ne bih rekao da imaju međusobnu saradnju razvijenu. To je činjenica. I, očito je da jedan član Predsjedništva, gospođa Cvijanović, iako sam imao priliku čuti od Komšića, da sa njom ide mnogo lakše saradnja nego sa njenim prethodnikom Dodikom, da je ograničena u svom djelovanju, omeđena, sa onim što čini i kako čini Milorad Dodika i SNSD, a to je neka stalna tenzija u pogledu derogiranju uloge države BiH i njenih institucija.

 

 

 

Jesmo li svjesni što znači imati domovinu i slobodu?

 

 

-Na to pitanje vam mogu odgovoriti da su oni koji su se izjašnjavali na referendumu 1992. pokazali tu svijest. Pokazali su svoju demokratsku volju a time i demokratsku svijest. Pokazali su jedan oblik antifašističkog opredjeljenja i tradicije koja je nastajala i izgrađena tokom Drugog svjetskog rata i unutar kojeg je i obnovljena i uspostavljena državnost Bosne i Hercegovine. I većina građana BiH je svjesna toga da je njihova domovina Bosna i Hercegovina, da je njihova država Bosna i Hercegovina.

 

 

 

Da je ona međunarodni subjekt i da se unutar i posredstvom te države njeni građani uključuju u suvremeni i moderni svijet. Uzmimo samo koliko građana BiH, slobodno, sa svojim pasošem odlazi u evropske zemlje, pronalazi posao i svoju egzistenciju i žive kao svi građani današnje Evrope. To što se vidi nekad u derogiranju države BiH i njenih institucija od strane određenih elita, to je prolazno. Ja bih ovdje bio slobodan spomenuti vašeg imenjaka fra Maria Jurića, našeg fratra iz Tolise, koji je na ovako slično pitanje, nedavno, odgovorio: „Znate, uvijek je u istoriji bilo onih koji su osporavali i otežavali razvoj Bosne i Hercegovine i pravili udare na nju, ali to je sve bilo prolazno, jer Bosna i Hercegovina živi svoje vijekove i svoje slobode“!

 

 

 

Godinama je na sceni plansko derogiranje države Bosne i Hercegovine, od nazivanja državnih institucija „zajedničkim“, postavljanja entitetskih zastava u blizini državnih granica, do derogiranja jedine priznate Akademije nauka i umjetnosti BiH osnivanjem nacionalnih akademija. Može li se institucionalno država obraniti od takvih postupaka?

 

 

Pa to je, naravno, sve na sceni i objašnjenje tih tendencija na sceni je nepotrebno da se izvodi. Otprilike, od 2010. godine, jadna od vladajućih stranaka u Republici Srpskoj, a to je SNSD, razvija tezu o nemogućnosti državne zajednice kakva je Bosna i Hercegovina. O tome da je to vještačka tvorevina i da ona nema svoju budućnost. I shodno tome, pravljeni su pokušaji da se derogiraju institucije države BiH u smislu blokada državnih institucija.

 

 

 

To je naročito došlo do izražaja negdje 2019. i 2020. godine. Na sreću, uslijedile su neke geopolitičke promjene u Evropi posebno, a i u svijetu, koje su dovele do toga da je došlo do pomicanja integracijskog procesa Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, i EU je Bosni i Hercegovini dodijelila status kandidata. Iza toga je nastala sasvim nova dinamika što se tiče odvijanja procesa integracija Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Osporavanja će biti i dalje, nažalost, ali ta osporavanja će vremenom gubiti snagu, a Bosna i Hercegovina će vremenom sve više graditi svoju strukturu na temelju evropske pravne stečevine i na temelju integracije u Evropsku uniju. Nije u pitanju samo derogiranje ove ili one institucije.

 

 

 

Želim kazati kao jedan od članova Akademije nauka i umjetnosti BiH, da je prije dvije godine obilježena 70. godišnjica Akademije nauka i umjetosti BiH. Na stotine je stvaralaca koji su u okviru te Akademije izvodili naučno-istraživačke radove i stvarali umjetnička djela i to je tekovina ove zemlje i njenih građana. Ona može biti tako tretirana, a tretirana je od prošlog saziva Vijeća ministara BiH i ministra pravosuđa odbijanjem da se upiše u institucije Bosne i Hercegovine. To može tako trajati, ali ne može ništa zaustaviti ono što je ta institucija razvila, što razvija i što će razviti u budućnosti.

 

 

 

Zbog čega ste prekinuli komunikaciju s Miloradom Dodikom prije 14 godina?

 

 

U više navrata sam kazivao da je saradnja moja lična i saradnja Srpskog građanskog vijeća i drugh građanskih organizacija srpskog naroda u Federaciji BiH, postojala sa Miloradom Dodikom. I u vrijeme rata kada se on odvojio od Karadžićevog monopola, i kad je on učestvovao u raznim skupovima za postizanje mira u BiH imao je našu podršku. Zahvaljujući toj podršci je bio široko prihvaćen, a kasnije je došao i u samu izvršnu vlast. Postao je predsjednik Vlade RS. Ta saradnja je bila korektna. U to vrijeme SNSD je, do kraja 2000. godine, doprinijela i učestvovala u donošenju strategija da BiH svoju budućnost ima u euroatlantskim institucijama i da će slijediti aktivnosti da postane članica EU i NATO saveza.

 

 

 

Kasnije će uslijediti nešto što se zove osporavanje te strategije i osporavanje tog pravca razvoja BiH i kada je to već tako nastupilo onda su nastupili i odnosi u kojima nije ni moguća bila saradnja. Ja sam u zadnjem istupu na BHRT-u objasnio taj doprinos Milorada Dodika u stvaranju mira u BiH i poslijeratnom razvoju BiH, ali i da se u posljednjih deset godina njegova aktivnost usmjerila na približavanje projektu secesije RS-a iz Bosne i Hercegovine i to stvara niz problema i vodi ka konfliktu. Nazvao sam to vraćanje na politiku Radovana Karadžića. On je na to odgovorio, ništa drugo nego da sam ja poznati izdajica srpskog naroda. Drugih argumenata nema. A kad se nema drugih argumenata – onda si izdajica. Poznato je da etnonacionalisti i nacionalisti one koji znaju da misle i djeluju drugačije – da su uvijek za njih izdajnici. Ne treba tome davati nikakav značaj. Opšta borba je borba i ona će trajati do pobjede progresivnih ideja.

 

 

 

Etnonacionalisti vladaju državom gotovo 30 godina, s malim prekidima, u isto vrijeme svjedočimo bujanju neofašizma na svakom koraku. Spomenici herojima antifašizma se devastiraju i skrnave, ulice i škole još uvijek nose nazive po fašistima i kolaboracionistima. Kako tome stati u kraj?

 

 

-To se zanavlja iz godine u godinu. Imali smo to i ove godine. Vrlo su agresivne te skupine koje imaju svoju politiku zasnovanu na nacizmu, nacionalizmu, etnonacionalizmu, osporavanju drugog i drugačijeg, ali one ne preovlađuju i ne mogu preovladati. Što više Bosna i Hercegovina bude išla u procesu integracija u EU ove pojave će biti lakše potjerati u prošlost. Uzmimo samo primjer Bleiburga. Kada je odbijena manifestacija u samoj Austriji, onda su se one smanjene u potpunosti. Tako će biti i za mnoge naše događaje, odnosa prema antifašizmu i prema spomenicima iz Drugog svjetskog rata. Naravno, trebaće i da izraste jedna kultura, naročito kod mlađih ljudi, da antifašizam istovremeno nije samo dug prema onima koji su se borili u Drugim svjetskom ratu, nego da je to civilizacijska tekovina i pretpostavka mira i slobode. Neke naše institucije kao što su pravosuđe i policija još nisu pronašli sebe kako bi prevenirali te pojave.

 

 

 

S obzirom da se bavite europskim putem Bosne i Hercegovine, prema vašim procjenema kada bi se BiH mogla naći u Europskoj uniji i je li realno da BiH uđe u EU u paketu sa zemljama Zapadnog Balkana?

 

 

Lično sam uvijek bio među onima što ih prati optimizam. Bio sam to u najtežim godinama rata. Na kraju krajeva sam na temelju tog optimizma i stavio na pleća borbu za integritet i suverenitet za odbranu BiH u najtežim ratnim uslovima. I u vremenu pregovora za postizanje mirovnog rješenja. Uvijek sam htio da spoznam volju građana Bosne i Hercegovine. Građani su uvijek isticali kao primarno postizanje mira, demokratski život, međusobnu solidranost, poštovanje, međunacionalnu toleranciju. To je ono što su građani tražili u to vrijeme od ljudi koji su bili na isturenim funkcijama. Ti interesi građana su uvijek bili presudni. Na primjer, 75 posto građana Bosne i Hercegovine više od jednu deceniju, u svim provjerama javnog mijenja, stoji na stanovištu da Bosna i Hercegovina ima interese kao država da postane zemlja članica EU. Već je više od 400.000 ljudi iz BiH koji su u posljednjih 10-15 godina potražili ishod svog života u odlasku u zemlje članice Evropske unije, u razvijene zemlje, u zapošljavanju, u organizaciji ekonomske egzistencije.

 

 

 

Samim tim su pokazali da su za napredak, za pravnu državu, za vladavinu prava, za demokratiju, za sigurnost kakvu ima Evropska unija i kakvu je do sada imala, a to je najveći projekat mira nakon Drugog svjetskog rata. Sad kad bi se odlučilo u Parlamentarnoj skupštini BiH da se ide na referendum i pitaju građani jeste li za članstvo BiH u EU, taj referendum bi uspio i bio bi sličan onome kakav je bio za suverenost i nezavisnost BiH.

 

 

 

Dakle, optimist ste da će BiH ući u Europsku uniju?

 

 

Ja sam optimista, i tom optimizmu bih dodao da su geopolitička kretanja u Evropi takva da je ubrzano kretanje Bosne i Hercegovine u EU istovremeno i doprinos miru u Evropi i Bosni i Hercegovini.

 

 

 

Na kraju bih iskoristio priliku da uputim čestitku svim građanima Bosne i Hercegovine povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine i da im poželim nove uspjehe u životu i radu!

 

(SB)

(206)

AKADEMIK MIRKO PEJANOVIĆ, ČLAN RATNOG PREDSJEDNIŠTVA BiH: Šta se događalo u vrijeme referenduma o nezavisnosti, kakva je Dodikova ratna uloga, i šta mi je otkrio Komšić