KOLUMNA HAJRUDINA SOMUNA: Netanyahuu nema ko da kaže: Stop!

Zar nije ironija ili podrugivanje cijelom svijetu govoriti kako, eto, ne mogu zaustaviti izraelsku armiju da dokrajči Gazu, jer to ne dozvoljava Netanyahu, ali će napaćenim Palestincima i dalje slati humanitarnu pomoć?

Piše: Hajrudin SOMUN

Do jučer u podne, a tako će biti i narednih dana, možda i mjeseci, nije bilo znaka da će Izrael prestati da ubija Palestince i ruši Gazu. Nikoga još nije bilo ko bi zaustavio premijera Benjamina Netanyahua. A ko bi drugi mogao biti ko je to u stanju uraditi osim američkog predsjednika Joea Bidena? U dilemi sam koji izraz da upotrijebim kako bih opisao humanitarnu katastrofu u Gazi, u kojoj palestinska djeca već umiru od gladi, a posebno doturanje avionima humanitarne pomoći. Mogla bi biti ironija, cinizam, arogantnost, dehumanizacija, čak i sarkazam. Ili da uzmem izvorne alternative iz naših balkanskih jezika, kao što su dvoličnost, oholost, podrugivanje, prezir.

Zar nije dvoličnost američke administracije to što je proteklih mjeseci nastavljanje rata pravdala pravom Izraela da se brani? I tako ohrabrivala njegovog premijera Netanyahua, pa mu danas ne može da zabrani ofanzivu na grad Rafah, jedino preostalo pribježište više od milion majki i djece? Kakvu će oni humanitarnu katastrofu doživjeti kad je već mnogi nisu preživjeli.

Zar nije ironija ili podrugivanje cijelom svijetu govoriti kako, eto, ne mogu zaustaviti izraelsku armiju da dokrajči Gazu, jer to ne dozvoljava Netanyahu, ali će napaćenim Palestincima i dalje slati humanitarnu pomoć? Bacaće im američkim i jordanskim avionima hranu. I bacali su, ali su istovremeno izraelske rakete gađale mase izgladnjelih Palestinaca koji su hrlili da se domognu vreća koje su padale s neba. Pošto su ti airdropsi, kako se kaže za pomoć bačenu iz zraka, skupi, Amerikanci će napraviti luku kako bi Gazi doturili još više pomoći. A pošto su za izgradnju luke potrebna dva mjeseca, znači da će rat bar još toliko trajati. A zar ne bi bilo mnogo lakše pomoć doturati kopnom, sa svih strana? To, međutim, ne odobrava ne samo Netanyahu nego većina Izraelaca koji neće da im se ponovi 7. oktobar.

Zar nisu dehumanizacija cijelog palestinskog naroda slike djece koja bosa gazaju po blatu između klimavih šatora? Gotovo su istovjetne s arhivskim snimcima iz rata i progona Palestinaca 1948. godine, pa im se ne treba čuditi kad kažu da im je ovo druga Nakba. Ili zar nije prezir svih Palestinaca slika djece koja pružaju zdjele, a koja nemaju zdjele samo ruke, prema neidentifikovanom donosiocu humanitarne pomoći da im se udijeli malo kaše za jedini obrok koji će imati tog dana? Zar nije Netanyahuov ministar odbrane Yoav Gallant već na početku rata rekao: “Mi se borimo protiv životinja”? Neve Gordon, profesor s Pravnog fakulteta na Univerzitetu Queen Mary u Londonu, kaže: “Palestinci se predstavljaju kao barbari i kao primitivci i kao ljudi koji ne razumiju ratne zakone, ljudi koji ne prave razliku između civila i boraca i tako dalje, te su stoga nemoralni, dok Izrael tvrdi da pokušava zaštititi civile”. Razumljivo je što je ovaj izraelski liberalni profesor i akademik poslije Hamasovog napada 7. oktobra, za koji i on kaže da je “bio gnusan”, morao s porodicom otići iz Izraela. Ove njegove riječi prenio je klix.ba krajem oktobra, a prije nekoliko dana profesor Gordon je iz “samonametnutog egzila” rekao za National Catholic Reporter da je pobjeda u ratu u Gazi nemoguća zbog “na smrt osuđene” strategije Izraela.

Zar nije opet ironija da Amerikanci šalju humanitarnu pomoć Palestincima, a Izraelcima nove pošiljke naoružanja? Kao da ne znaju za rat u Gazi, rekli bi neupućeni u politiku velikih sila. Za odgovor i na to pitanje, a da ne tražim druge primjere sarkazma kojim bih takođe mogao opisati tretiranje humanitarne pomoći Gazi, pomogao mi je znameniti američki novinar Nicholas Kristof koji kaže: “Tako smo mi sada u bizarnoj situaciji: oboje, američke bombe i američka pomoć padaju s neba Gaze”. Sa stranica New York Timesa ovaj Pulicerom nagrađivani novinar kome se divio predsjednik Clinton uputio je poruku predsjedniku Bidenu povodom Netanyahuovog obećanja Izraelcima da će sravniti i Rafah: “Vi imate poluge moći kojima bi se spasili životi u Gazi. Molim vas, upotrijebite ih”.

Vjerovatno ni danas predsjednik Biden nije upotrijebio te poluge. On je uzgred, nesmotreno, kao što ima običaj, rekao da bi ofanziva na Rafah bila “crvena linija”, ali su te dvije riječi izbrisane iz zvaničnog biltena Bijele kuće.

Ne samo povodom rata u Gazi nego svih drugih koji su se odvijali protekle tri decenije, ne mogu da se ne sjetim agresije na moju domovinu. Povod mi pruža upravo taj oblik humanitarne pomoći iz zraka, koji je nakratko primijenjen i u istočnoj Bosni. Prvo spuštanje iz zraka pomoći stanovništvu ugroženom od gladi obavljeno je u martu 1973. i trajalo je tri godine. Bilo je u organizaciji Ujedinjenih nacija, učestvovalo je dvanaest nacionalnih avijacija, a obavljeno je najviše američkim avionima. Obuhvaćeno je devet zemalja zapadne ili Dahil Afrike, a najviše Mali, Čad i Niger, pogođenih višegodišnjom sušom. U vojnim sukobima i građanskim ratovima narednih decenija na taj način dostavljana je pomoć na jugu Sudana, u Jemenu i Siriji.

Najduža takva operacija u istoriji avijacije obavljena je ipak u Bosni i Hercegovini. Tako kažu strani izvori, a naših ima veoma malo. Ennoline.net, na primjer, obavještava da je distribucija pomoći avionima počela “kada je spriječen pristup kopnom” u Srebrenici, Goraždu i Žepi. Washington Post u jednom ratnom izvještaju iz Bosne piše da je američkim avionima, u saradnji sa UNHCR-om, operacija počela 11. marta 1993, kada su “Muslimani opkolili humanitarni konvoj za Konjević-Polje i zadržali kao taoce britanske vojnike u okviru UN snaga”. List piše kako je predsjednik Bill Clinton u naredbi da se obavi operacija, u kojoj će avioni izbaciti 7.700 tona hrane sa devet miliona obroka, istakao da se pri tome “odredi prioritet bez obzira na etničko ili religiozno pripadništvo”.

Upućeniji će znati više o toj operaciji, i koliko je istina to što je javio Washington Post, ali ja znam za detalj doturanja pomoći Srebrenici pod okriljem UN-a na koji me podsjeća današnja Gaza. Ti airdropovi su komplikovana operacija, posebno u ratnim uslovima, tako da se moglo dogoditi da paketi s hranom padnu i na teritoriju pod kontrolom neke suprotne strane. General Ratko Mladić je u jednom intervjuu potvrdio da su paketi namijenjeni muslimanima padali na teritoriju pod njegovom kontrolom. Znam samo da jedan kopneni konvoj pomoći nije mogao da stigne u Srebrenicu zato što mu se na putu ispriječila grupa žena iz okolnih srpskih sela. Ni UN, ni britanska komanda iz UNPROFOR-a, ni američko Ministarstvo odbrane tamo iz Washingtona, nisu naredili generalu Mladiću da njegove trupe sklone te žene i omoguće pristup humanitarnog konvoja opkoljenoj Srebrenici. Zar je trebalo Palestincima spuštati pomoć iz američkih aviona, pa čak planirati i izgradnju luke, kad se moglo jednostavnije narediti Izraelu da otvori sa svih strana blokiranu Gazu?

(Oslobođenje)

(56)