Ukidanje entiteta, pak, ne bi značilo izdvajanje teritorija kojim je entitet ovladao unutar BiH, nego bi se samo matrica organizacije federacije, dakle države zasnovana na visokoj decentralizaciji u kojoj se veliki dio odluka donosi na razini kantona, prelila i na danas grubo centralizirani manji entitet.
Davor Gjenero, politolog iz Hrvatske i izvrstan poznavatelj političkih prilika u regionu, govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o planovima predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, uoči predstavljanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici pred Ujedinjenim nacijama. Dotaknuli smo se Vaskršnjeg sabora koji se naredni mjesec održava u Beogradu, ali i diplomatskih eskapada u režiji članice Predsjedništva BiH Željke Cvijanović uz svesrdnu pomoć ambasadora Srbije pri UN-u Nemanje Stevanovića.
Aleksandar Vučić i Milorad Dodik iz Beograda su poslali poruke kojim negiraju genocid u Srebrenici. Predsjednik Srbije stao je uz secesionistu iz Laktaša koji najavljuje daljnju eskalaciju situacije nakon što je visoki predstavnik nametnuo tehničke izmjene Izbornog zakona u BiH.
No, Vučićeva poruka da će se svim snagama boriti protiv usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u UN-u odjeknula je u regionu. Što mislite da su krajnje namjere predsjednika Srbije koji se ovoga puta konfrontirao i s Amerikancima koji su također jedni od pokrovitelja Rezolucije o Srebrenici?
Vučić sasvim svjesno sudjeluje u negiranju genocida u Srebrenici i time u svojevrsnom povijesnom revizionizmu. Budući da je genocid u Srebrenici utvrđen presudama dvaju međunarodnih sudišta, ICTY-ja i ICJ-a, Međunarodnog sudišta za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji i UN-ova Međunarodnog suda u Haagu, Vučić zapravo prkosi međunarodnom poretku.
Motiv potkapanja međunarodnog poretka može biti samo jedan – ispunjavanje interesa Putinovog totalitarnog režima da se na prostoru Balkana stvara politička nestabilnost i kaos. Upravo to želi raditi Vučić, a to ne bi radio kad ga na to ne bi poticao režim iz Moskve. Krajnji cilj je stvaranje konflikta na Balkanu, kad je Rusiji u interesu da se skrene međunarodna pozornost s njene agresije na Ukrajinu.
Za nekoliko dana slijedi i Vaskršnji sabor u Beogradu, na kojem uz Vučića, bivšeg Miloševićevog ministra informiranja i nekadašnje desne ruke ratnog zločinca Šešelja, glavnu ulogu imaju patrijarh SPC Porfirije i Milorad Dodik. Upravo Dodik danima prijeti kako će na tom skupu donijeti radikalne odluke. Koliko je opasna sprega crkve Srbije i Vučićevog režima i može li se sve povezati s predstojećim ponavljanjem izbora u Beogradu nakon izborne krađe?
Vidim da i Vi rabite termin kojeg rabi i Vaseljenski patrijarh, termin Crkva Srbije, kojeg naši prijatelji, crnogorski suverenisti, dosljedno koriste. Moramo biti svjesni da organizacija koju vodi gospodin Prvoslav Perić nije duhovna organizacija, nego politička, da se ne oslanja na vjerske vrijednosti, da ne počiva na nauku Isusa Krista, nego da proizlazi iz političkog programa svetosavlja, koji je Nikolaj Velimirović u vrijeme procvata totalitarnih fašističkih pokreta u europi tridesetih godina, oblikovao kao borbenu paradigmu velikosrpskog nacionalizma. Nauk Nikolaja Velimirovića i njegovog sumišljenika Dimitrija Ljotića čvrsto je povezan s konceptom što ga je Vučić preuzeo od Putina, s konceptom Srpskog sveta, dakle nove matrice velikosrpskog političkog okvira.
Izbori u Beogradu se ponavljaju zbog pritiska europskih institucija, zbog stvaranja privida da se autoritarni režim u Beogradu odaziva na kritike institucija demokratske kontrole u Europi, koji su kritizirali flagrantnu krađu na nedavnim parlamentarnim, ali i gradskim izborima u Beogradu. Očito je da srpske vlasti, režim Aleksandra Vučića, unatoč stvaranja privida, nije spreman na ozbiljne reforme u izbornom sustavu i na provođenje koliko toliko slobodnih izbora. Stari je boljševički pritisak da se demokratske procedure nadomješta nacionalizmom, pa se na neki način to i sada radi.
Članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović preko ambasadora Srbije pri UN-u slala je pisma i poruke svim članicama UN-a u kojima je negirala genocid. S obzirom da ste radili u diplomaciji, može li se reći da se u ovom slučaju radilo o svojevrsnom diplomatskom skandalu?
Gospođa Cvijanović, koja je kao i njen šef, pod američkim sankcijama, kao da se trudi jasno se deklarirati kao agent Srbije u međunarodnim odnosima. Na taj način radi ono isto što radi i njen šef – naime, stvara uvjete za delegitimiranje entiteta unutar BiH u međunarodnim odnosima. Secesionističkom politikom i podvrgavanjem „međunarodne politike” entiteta, do te mjere da se u komunikaciji koristi kanalima druge države, rastače se međunarodna pozicija entiteta, koja proizlazi iz Daytonskog sporazuma. Ukidanje entiteta, pak, ne bi značilo izdvajanje teritorija kojim je entitet ovladao unutar BiH, nego bi se samo matrica organizacije federacije, dakle države zasnovana na visokoj decentralizaciji u kojoj se veliki dio odluka donosi na razini kantona, prelila i na danas grubo centralizirani manji entitet.
Ukoliko Dodik proglasi izborni zakon RS-a bit će to novi napad na Ustavni poredak BiH. I u Republici Hrvatskoj, uoči izbora, predsjednik RH Zoran Milanović najavio je udar na Ustavni sud. Može li se povući paralela između poteza Dodika i Mianovića i kakav rasplet očekujete?
Izborno zakonodavstvo u domeni je središnje države, a pokušaj reguliranja izbornog zakonodavstva na razini entiteta morao bi biti tretiran kao pokušaj političke uzurpacije ovlasti koje ne pripadaju entitetskim vlastima. To je samo još jedan korak u smjeru o kojem smo govorili opisujući politiku gospođe Cvijanović, a koja izravno vodi ukidanju entiteta u BiH.
Kad pitate za poveznicu Dodikova ponašanja s ponašanjem njegova prijatelja i političkog partnera Zorana Milanovića, ona postoji i jasna je. Poveznica je činjenica da oba aktera razaraju ustavne poretke i stvaraju političku nestabilnost u interesu njihova zajedničkom moskovskog pokrovitelja.
Na terenu u BiH, osim toga, stvara se novo „oružano bratstvo”, kakvo se ne pamti od onoga iz vremena kad su ga stvarali Radovan Karadžić i Mate Boban. Milanovićev politički suradnik, nekadašnji istaknuti akter sustava takozvane „Herceg-Bosne” (oprostite što u pristojnom društvo koristim nepristojne riječi), Ivan Tolj, ovih je dana, kao kandidat organizacije Hrvatsko bilo (bilo je puls, a ne regionalni kolokvijalni naziv za kokain), koja podupire Milanovićevu želju da postane premijer, govori o tome da se Hrvati u BiH moraju zaštititi, pa i obnovom te, opet oprostite, „Herceg-Bosne”. Ako bi Milanović uspio, ako bi mu pošlo za rukom smjenjivanje administracije u Hrvatskoj koja je vodila politiku usmjerenu na europske vrijednosti i euroatlantizam, i zamijenila je Milanovićevim kvazisuverenističkim populizmom, oslonjenim na narativ totalitarnog režima iz Moskve, kaos u regiji bi nevjerojatno ekspandirao.
Potancijalno, Milanović bi mogao biti daleko veći štetočina od Dodika, a možda i od samog gospodara Vučića, već zbog toga što je Hrvatska dio EU i NATO saveza.
(SB)
(485)