Ono što bi ih uistinu trebalo zabrinuti, tvrdi, nije sadržaj rezolucije već sudski utvrđena činjenica da u Bosni i Hercegovini i na prostorima susjedne Srbije postoji veliki broj neotkrivenih masovnih grobnica. Prema njegovoj procjeni, taj broj u obje države je veći od stotinu.

 

 

 

Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović i Željko Komšić kroz diplomatsku ofanzivu lobiraju među ambasadorima UN-a za usvajanje Rezolucije koja ne određuje kolektivnu odgovornost bilo kojeg naroda. O tome šta će tačno ona značiti žrtvama, a šta državi i zbog čega u RS-u i Srbiji snažno lobiraju protiv njenog usvajanja u Dnevniku 2 Federalne televizije govorili su Nevenka Tromp, profesorica na Univerzitetu u Amsterdamu, i Amor Mašović, dugogodišnji predsjedavajući Federalne komisije za nestale osobe i bivši direktor Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine.

 

 

 

Mašović smatra da će Rezolucija biti usvojena i da ona ima svoju vrijednost – zasad samo na papiru – ali je njen pravi smisao realizacija svih sedam navedenih zaključaka. Ne zna, kaže, zašto ona brine Beograd i Banjaluku. Ono što bi ih uistinu trebalo zabrinuti, tvrdi, nije sadržaj rezolucije već sudski utvrđena činjenica da u Bosni i Hercegovini i na prostorima susjedne Srbije postoji veliki broj neotkrivenih masovnih grobnica. Prema njegovoj procjeni, taj broj u obje države je veći od stotinu.

 

 

 

“Govorim o masovnim grobnicama koje se odnose na žrtve genocida u Srebrenici i, kad je u pitanju Srbija, to su žrtve kosovskih Albanaca, kojih se još uvijek smatra nestalih više od 1.600. U Bosni i Hercegovini ta brojka je viša od 7.000 nestalih, od čega je oko 5.000 Bošnjaka, uključujući i više od 1.000 žrtava genocida u Srebrenici. To je ono što njih, zapravo, treba zabrinuti – što su njihovi očevi bili suočeni s činjenicom da su na naslovnicama i u udarnim vijestima svjetskih agencija i domaćih medija vrlo često bile te velike masovne grobnice, poput onih u dolini smrti kod Srebrenice, poput Tomašice, poput onih otkrivenih na Kosovu – što je to naša današnja svakodnevnica i ono što bi oni trebali spriječiti jeste da se s tom činjenicom moraju sutra suočavati njihova djeca ili njihovi unuci”, ističe Mašović.

 

 

 

Dodaje kako bi Aleksandar Vučić i Milorad Dodik trebali jednom za svagda zatvoriti tu priču – da se više ne strahuje od rezolucija.

 

 

 

“Dakle, otkrijte lokacije masovnih grobnica i da zatvorimo tu, uslovno rečeno, ratnu priču i da je ostavimo historičarima, neka se oni bave njome”, poručuje Mašović.

 

 

 

Osvrnuo se i na Dodikove poruke upućene Bošnjacima da trebaju živjeti na 25 posto teritorije Bosne i Hercegovine i da Srbi ne mogu živjeti s njima zato što ih smatraju genocidnim.

 

 

 

“Ko ja osoba koja je u posljednjih nekoliko godina najčešće u istoj rečenici spominjala genocidni srpski narod i Srebrenicu? Je li to neki Bošnjak, Hrvat, Albanac? Ta osoba se zove Milorad Dodik. On je taj koji stigmatizira i samooptužuje čitav jedan narod da je odgovoran za genocid; potpomognut, naravno, iz Beograda od Aleksandra Vučića. Oni su ti koji istrajavaju u svojoj tvrdnji kako drugi govore da su Srbi genocidan narod. Niti toga ima u Rezoluciji niti je iko relevantan u Bosni i Hercegovini ikada jednu takvu rečenicu izgovorio – da je čitav jedan narod genocidan”, ističe Mašović.

 

 

 

Kad je u pitanju spominjanje 25% teritorije na kojoj trebaju živjeti Bošnjaci, Mašović upozorava da je to opasna izjava, s obzirom na položaj povratnika koji žive u Srebrenici, Prijedoru, Zvorniku, Višegradu, Rogatici… Nije im jednostavno zaspati navečer uz jednu takvu poruku, naglasio je Mašović.

 

 

 

Profesorica Nevenka Tromp istakla je da zločin kakav je genocid nema rok trajanja – tj., koliko se njime možemo i trebamo baviti. To je zločin koji se tiče porodica najbližih, onih koji su nestali kao žrtve genocida i on nije samo ubistvo već ima i druge svoje oblike.

 

 

 

“Ovo što se sada dešava u Bosni i Hercegovini je proces pripremanja izvršavanja genocida, tj. postgenocidnog menadžmenta koji se pprvi put u povijesti prati preko televizije, medija i društvenih mreža. On ima jedno veliko značenje ne samo za istočnu Bosnu, ne samo za Bosnu i Hercegovinu, već i cijeli svijet. Zato mislim da je jako važno što u zadnjem od zaključaka Rezolucije stoji da se Srebrenica i to sjećanje treba upotrijebiti upravo za obrazovne svrhe – da bi se mladi ljudi u cijelom svijetu preko ovog tragičnog primjera pripremali, učili barem da prepoznaju genocid i da shvate dubinu tog zločina”, naglasila je Tromp.

 

 

 

Dodaje kako je tekst Rezolucije sročen tako da nikoga ne anatagonizirana, ali da je nevjerovatno da srpska strana i preko ove rezolucije pravi svoju priču. To nije njihova priča i ne treba biti priča srpske politike već treba biti povod da 2. maja svi ponizno i skrušeno mislimo o tim žrtvama i jednom nezapamćenom i besmislenom pokolju ljudi, poručila je Tromp.

 

 

 

“Političko-pragmatični zaključak je da Republika Srpska i njeno vođstvo, ustvari, žele upotrijebiti bilo koji povod da naprave ono što su planirali još od kraja ‘80-ih godina, da kažu: Dosta nam je, sad ćemo se odvojiti od Bosne i Hercegovine – što uopće nije logično, to nije uzročno-posljedično ovome o čemu Rezolucija govori i želi postići.”

 

 

 

Tromp upozorava kako bi zbog toga moglo doći do promjene dobre volje međunarodne zajednice, koja bi Srbiju i RS mogla optužiti za rušenje Dejtona, koji je i, ustvari, stvorio entitet RS.

 

 

 

U Srbiji i u RS-u vrlo dobro znaju da nije završena priča o pravno-tehničkim posljedicama genocida i utvrđivanja genocida u Bosni i Hercegovini, ona nije došla do nekog logičnog kraja i može se ponovo potegnuti, te je zato i prisutna i ova nervoza, ocjenjuje profesorica Tromp.

 

 

 

“Rezolucija je samo okidač nezavršenih pravno-tehničkih repova. Presuda iz 2007. u Međunarodnom sudu pravde u Haagu protiv države Srbije donijela je nekoliko ključnih momenata da se preko te presude mogu poduzeti neki konkretni koraci. Recimo, ona implicira Srbiju kao državu koja je mogla, a nije spriječila genocid i u isto vrijeme ona apsolutno navodi da se genocid u Srebrenici desio i da su odgovorni za planiranje i izvršavanje Republika Srpska i njen politički i vojni vrh, i po toj presudi se može tražiti ukidanje Republike Srpske pošto je zasnovana na zločinima. Godine 1995, kad se pravio Dejton, mi ovih presuda nismo imali. Entitet Republika Srpska je tada zaživio, međutim, ništa ne garantira njen opstanak”, poručuje Tromp.

 

 

 

Objašnjava kako do revizije presude protiv Srbije ne može doći, ali se može započeti potpuno novi postupak, ako Bosna i Hercegovina nađe treću državu – i to uopće nije nerealno pitanje. Navodi kako se na Međunarodnom sudu pravde od 2019. vode četiri slučaja gdje se treća država zauzela za jednu stranu i pokrenula tužbu.

 

 

 

“Jedna od država koja je to napravila je Gambija, druga Južnoafrička Republika, u trećem slučaju su to Nizozemska i Kanada, u četvrtom Nikaragva. To bi bio jedan vrlo realan način da Bosna i Hercegovina nađe treću državu, pokrene prvni postupak i da se tu akcent stavi ne samo na Srebrenicu nego da se opet pokuša dokazati genocid u sjevernoj Bosni, Prijedoru i okolici i onda da se ta priča dovede do kraja – do genocida u Srebrenice 1995. To su, očito, teme koje i u Beogradu i u Banjaluci dobro shvaćaju i žele da se ova priča završi”, zaključila je Tromp.

 

 

 

U prilog tome, Mašović je dodao kako je na prostoru manjeg bh. entiteta, koji obuhva oko 24.500 kvadratnih kilometara, do sada locirano više od 1.000 masovnih grobnica, što je jedna veća ili manja masovna grobnica na svakih 25 kvadratnih kilometra, uz desetine hiljada pojedinačnih zajedničkih grobnica.

 

 

 

“Zaista se čovjek treba zapitati da li pravno može opstajati duži niz godina nešto što je zasnovano i ima svoje temelje u masovnim grobnicama, a upravo temelji manjeg bh. entiteta jesu u masovnim grobnicama i to se ne može poricati. Svaka od tih masovnih grobnica ima svoj naziv, svoje koordinate, ima svoje žrtve – imenom i prezimenom”, istakao je Mašović.

 

 

 

Podsjetio je i kako genocid u Srebrenici nije jedini presuđeni genocid, već da postoje presude njemačkih i domaćih sudova koje se odnose na genocid u Doboju, Foči, Kotor-Varoši, Osmacima, Prijedoru.

 

 

 

Prema njegovim riječima, kad je u pitanju ponovno pokretanje tužbe za genocid, volje kod vlasti i snage u diplomatiji će sigurno biti, ali nije siguran da li je moguće, pravno gledajući, nešto postići kod jednom presuđene stvari.

 

(federalna.ba)

(216)

U REZOLUCIJI SE NE SPOMINJE “GENOCIDNI” NAROD: Može li BiH ponovo podići tužbu protiv Srbije?