Kroz vezu s Dodikom, kroz to srdačno momačko prijateljstvo, koje znatno nadilazi formalne odnose, prelama se i Milanovićev proruski diskurs, i njegov dvojben odnos prema euroatlantizmu i evropskoj integraciji.
Politički analitičar iz Zagreba, Davor Gjenero, komentirajući drugi krug izbora za predsjednika Hrvatske, rekao je za Raport da nije čudno da je Dodik u fokusu kampanje, daleko od toga da bi bio glavna tema, ali je odnos s njim ilustracija temeljnog problema Milanovićevog prvog mandata u Uredu Predsjednika.
Birate vi, a ne Milorad Dodik
Drugi krug izbora za presjednika Hrvatske održava se danas. U trci su ostali Zoran Milanović i Dragan Primorac.
Međutim, kampanja se zahuktala posljednjih dana pozivom Dodika Srbima i Hrvatima da glasaju za Milanovića. No, u reakciji Primorca glasačima, kaže se: Birate vi, a ne Milorad Dodik. Potencirao se odnos Milanovića i Dodika i njihova druženja.
Gjenero pojašnja kako je Dodik postao ponovo tema među političarima i biračima u Hrvatskoj i kakva je njegova veza s Milanovićem.
“Kroz vezu s Dodikom, kroz to srdačno momačko prijateljstvo, koje znatno nadilazi formalne odnose, prelama se i Milanovićev proruski diskurs, i njegov dvojben odnos prema euroatlantizmu i evropskoj integraciji, ali i problematičan odnos prema Bosni i Hercegovini”, kaže Gjenero.
Tvrdi da “Milanoviću Dodik nije partner i ne bi smjelo biti toliko susreta s njim”
“Dodik je tek regionalni funkcioner u BiH, a ne ‘državnik’. Neshvatljivo je druženje Milanovića s Dodikom na njegovom privatnom imanju, kao što je neshvatljivi i to da je ovaj tolerirao slijetanje helikoptera u vlasništvu Republike Srbije na Hvar, prilikom Dodikovog dolaska u posjetu. To nije moglo ostati izvan kampanje, makar je činjenica da Milanovićev protukandidat iz toga nije znao ispričati jasnu priču i iskoristiti to kao protuargument Milanoviću, kao razlog da se ne glasa za njega”, ističe.
Na pitanje da zašto se u drugom krugu HDZ doslovno pere od Primorca, kaže da kada je stranka na vlasti, teško je očekivati da će se za predsjednika Republike kandidirati ozbiljan politički akter, jer ga to implicitno dovodi u sukob s premijerom i šefom stranke.
“Naime, ulaskom u konkurenciju, kandidat se mora individualizirati i mora na neki način dovesti u pitanje autoritet ključnog nosioca izvršne vlasti. Ako bi pobijedio, on bi nastavio ugrožavati autoritet premijera i predsjednika stranke unutar stranke, iako bi fomralno morao istupiti iz stranke. Ako bi bio poražen, potonuo bi u stranačkoj strukturi. Zato se niko s identitetom u stranci nije ‘otimao’ za to da bude stranački kandidat. S druge strane, čini se da premijer Plenković nije poznavao Primorca, prije nego što ga je prihvatio kao stranačkog kandidata, jer u vrijeme dok je ovaj bio ministar, Plenković nije bio u Hrvatskoj, nego je bio u diplomatskim misijama u Bruxellesu i Parizu, a u nemilosti kod tadašnjeg premijera Sanadera”, dodaje Gjenero.
Potkapacitiran kandidat
Zanimljivo je, tvrdi, da oni koji su sarađivali s Primorcem, iako su ili članovi ili politički bliski HDZ-u, nisu ni pomišljali glasati za njega kao Predsjednika, a potvrdilo se u kampanji da je on bio posve potkapacitiran kandidat.
“Iako je u prvom krugu premijer nastojao čvsto podupirati svog kandidata, ovaj je u, posebno u drugom krugu, napadao Plenkovića skoro više nego Milanovića, dovodeći u pitanje politike vlade, prije svega one vezane uz zaštitu ravnpravnosti građana (Istanbulska konvencija), ali neke od europskih vrijednosti. To je zapravo prisililo premijera i stranku da se počnu jasnije distancirati od Primorca i načina na koji on i njegov tim vode kampanju, koja je očito gubitnička”, kaže Gjenero.
(Raport)
(191)