Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća Beograd na čelu s Miloševićem je sanjao o velikoj Srbiji, dakle da će Srbi iz regije živjeti u jednoj velikoj državi, kazao je Klasić.

 

 

 

Piše: MARIO ILIČIĆ

 

 

Hrvoje Klasić, povjesničar i profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o studentskim demonstracijama u Srbiji, uspoređujući ih s demonstracijama studenata 1968. godine u bivšoj Jugoslaviji. U razgovoru s Klasićem dotaknuli smo se i srpsko-ruskih odnosa, hrvatskog i srpskog nacionalizma, ali i onoga što bi se moglo dogoditi u regionu odlaskom s vlasti srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.

 

 

Delirij u Zagrebu na dočeku srebrnih rukometaša, ali opet nije moglo bez Thompsona. Prepucavanja na relaciji Milanović – Plenkovića zbog nastupa kontroverznog pjevača, no masa je ponovno u transu nakon pjesme koja slavi „Herceg-Bosnu“. Koliko se u hrvatskom društvu odmaklo od ustaštva i desničarske propagande u odnosu na razdoblje neposredno poslije rata?

 

 

Moram priznati da sam dosta zbunjen cijelom tom pričom oko Thompsona. Dakle, Thompson se nikada nije odrekao javno svojih proustaških stavova niti tog problematičnog, zabranjenog uvoda u pjesmi Čavoglave –„Za dom spremni“. S druge strane, i dalje ga ljudi vole. I to, gledam malo po svojim studentima, vole ga i oni koji vole Cecu i Karleušu i Taylor Swift.

 

 

Kada sam studente jednom pitao znaju li riječi pjesme „Jasenovac i Gradiška stara, kuća Maksovih mesara“, pitao sam ih znaju li tko su Maksovi mesari, oni su me gledali u čudu i nisu imali pojma. Tako i danas, kada ih upitam za „Herceg-Bosnu“, oni to ne kuže, u cijeloj priči niti im to predstavlja neki problem. Čini mi se da je Thompson postao dio folklora. Njega slušaju oni koji glasaju i za HDZ i za Možemo! Oni koji glasaju i Milanovića i za Primorca.

 

 

Čini mi se da ljudi sve manje razmišljaju o onome što rade, slušaju i govore. Teško mi je danas reći da su svi oni koji slušaju Thompsona proustaški nastrojeni, jer bi onda svi oni koji slušaju Cecu koja pjeva četnička pjesme bili pročetnički nastrojeni. A nisu ni jedno ni drugo. Sigurno se radi o manjku volje, a ne obrazovanja, jer nema udžbenika iz povijesti u kojem nisu mogli primijetiti da su ustaše zločinci i da Hercegovina nije u Hrvatskoj. Tako da, ne bih rekao da se radi o izostanku znanja, nego se tu radi o izostanku volje da se uopće iočemu razmišlja.

 

 

Ono što mi je ipak drago, za razliku od 10, 15 a kamoli 20 i više godina, je da dominantna ustaška ikonografija koja se mogla vidjeti na tim Thompsonovim koncertima – sada toga nema. Dok su igrali rukometaši u Areni, pjevale su se te njegove pjesme, ali nije bilo HOS-ovih majica i ustašovanja i uzvikivanja „Za dom spremni“. Ipak je to kakav-takav pomak. Mene muči više to što sam se nadao da će se protokom vremena, uključujući i naše sportaše, pokazati interes za nekom drugom vrstom glazbe, urbanije glazbe, a ne da će zadnjih 30 godina, nogometaši i rukometaši redom slušati istog pjevača i iste pjesme. Očito da je to do mentaliteta i da se protiv toga teško možemo boriti.

 

 

Internetom zadnjih dana kruži video na kojem Josip Broz Tito govori o studentskim demonstracijama u Jugoslaviji 1968. godine. U jednom trenutku Maršal kaže, parafraziram, ukoliko je potrebno zbog studenata spremni smo i na ostavke. Jesu li studentske demonstracije u Srbiji masovnije u odnosu na one u bivšoj Jugoslaviji i je li Vučić svjestan da se njegovom režimu bliži kraj ukoliko se demonstracije nastave?

 

 

 

Demonstracije danas u Srbiji, ne samo da su masovnije, nego su i puno utjecajnije od onih 1968. u Jugoslaviji. Nama su šezdesetosmaši ostali u nekakvoj tradiciji kao prvi dobro organiziran politički motiviran bunt u socijalizmu. Bilo je prije toga nekih protesta, ali ne političkih motiviranih. Studenti su tada iznenadili sve, ali sve je trajalo svega tjedan dana. Njihovi zahtjevi su bili preopćeniti i vrlo je teško bilo nešto napraviti po pitanju njihovih zahtjeva. Bilo je to zadiranje u samu srž diskrepancije između teorije i prakse socijalizma. Ali su eto, na neki način, mlade ljude uveli u politički život, i mase su se počele politizirati. I to je jedna od indirektnih posljedica. Danas je situacija u Srbiji bitno drugačija. Prije svega, ovo traje već tri mjeseca, iz dana u dan je sve masovnije i za razliku od demonstracija 1968. danas se studentima priključuju ne samo profesori, nego i obični građani, taksisti, liječnici, advokati…

 

 

Mi smo njih ostavili same”: Ono što je Tito poručio 1968. studentima aktuelnije je nego ikad – Jajce OnlineScreenshot

 

 

Sve više ide prema onome što su priželjkivali studenti u Beogradu, a nisu uspjeli, a po uzoru na studente u Parizu, a to je generalni opći štrajk. To se dogodilo u Parizu u maju 1968. godine. Ali to jugoslavenske vlasti nisu smjele dopustiti, da dođe do povezivanja studenata i radničke klase, i zbog toga su ih pustili da ostanu unutar fakulteta, ali ne da dođu u doticaj tvornica i radnicima. Što se tiče odnosa štrajkača, protestanata i vođe. Odmah da kažem da tokom tih sedam dana nije bilo niti jedne parole, niti uzvikivanja jedne ružne riječi prema Josipu Brozu Titu.

 

 

Naprotiv, bilo je njegovih slika i njemu se klicalo. A njegov odnos bio je vrlo promišljen i tempiran. Onog trenutka kada se odlučio obratiti učinio je to na maestralan način. Nitko se nije osjećao niti kao pobjednik niti kao potpuno poražen. Svi su nekako izašli zadovoljni iz cijele priče. Dok, sada u Beogradu imamo situaciju da Aleksandar Vučić od samog početka vodi potpuno pogrešnu priču. Očito, nakon toliko godina vlasti se toliko osilio da misli da je njegova pozicija apsolutno nedodirljiva i da se njegovom režimu ništa ne može dogoditi ali nije računao na jednu ključnu razliku. Na razliku generacijskog jaza. Puno mu je lakše bilo obračunavati se sa Đilasom, Borisom Tadićem, Čedom Jovanovićem… dakle, sa političarima različitih svetonazora, ali koji su otprilike razmišljali na sličan način.

 

 

Sada je došao u sukob sa mladim ljudima koji imaju 20 godina, kojima njegov pristup i autoritet u principu ništa ne znače. Po prvi put netko je jasno i glasno i to na jedan nevjerojatan snažan, moćan način rekao Aleksandru Vučiću – da krši ustav. I to ne pozivajući se na članke Ustava koji govore da to što on radi nije u skladu s Ustavom, nego su mu jednostavno rekli –„Ti si nama nebitan, jer ti nisi adresa kome se treba obraćati netko tko ima probleme u društvu“. To je njega dotuklo. Vidi se da Vučić luta, malo prijeti, malo popušta, pa je opet široke ruke, itd…

 

 

Ti protesti su masovni, ali je najproblematičnija činjenica što je kvaliteta studenata daleko veća od kvalitete političke opozicije u Srbiji, a od studenata se ne smije očekivati da postanu političari. To moraju odraditi profesionalni političari i čini mi se da kada se dođe do tog iskoraka da će tada nastati problemi.

 

 

Na demonstracijama u Srbiji u nekoliko navrata vidjeli smo i ruske zastave, istina malobrojne. Na čemu se uopće temelji takozvano bratstvo Srba i Rusa, kada se osvrnemo na povijesne činjenice?

 

 

Ne treba imati iluzija da studentske proteste podržavaju i oni koji bi glasali od ekstremne ljevice do ekstremna desnice. U ovom trenutku su ujedinjeni oko jedne ideje i jedne borbe. Što se tiče ruskih zastava, to je iracionalno. Dakle, Rusi nikada nisu riskirali svoju poziciju i svoj ugled, a kamoli da bi nešto svoje dovodili u pitanje u korist Srbije. Daleko više je Srbija kroz povijest imala pomoć i podrške od zapada, prije svega od Europske unije, nego od Rusije. Međutim, nije to od jučer. Ta iracionalnost ide unatrag više od stoljeća.

 

 

Je li to zbog zajedničke pravoslavne vjere?

 

 

Rekao bih ne u potpunosti. Podsjetio bih na dvije anegdote. Naime, 1941. godine kada je napadnut Sovjetski savez, tada su srbijanski i crnogorski seljaci masovno kosili travu, jer se očekivalo da će vojnici, padobranci Crvene armije vrlo brzo osloboditi Balkan, odmah nakon što pobijede Nijemce, i da zato treba napraviti mekano tlo na koje će padobranci padati. Ili da spomenem drugi primjer. Veselin Masleša, čuveni revolucionar, intelektualac, je pisao za partijske novine nakon napada na Sovjetski Savez u lipnju 1941. godine i on je tom prilikom rekao da će Crvena armija do nove godine osloboditi Jugoslaviju, na što je bio kažnjen partijski, zbog širenja defetizma. Jer, kakve nove godine – u pitanju su tjedni, a ne mjeseci.

 

 

Ta jedna iracionalnost i iracionalna zaljubljenost u Rusiju mi se ponekad čini da bi Srbi jače branili Rusiju od samih Rusa. Ta iracionalna veza bi se mogla pratiti u proteklih sto godina. Kad krenete racionalizirati iracionalno unaprijed ste izgubili bitku. Ovdje ja kao povjesničar ne mogu proniknuti u iracionalnost te odluke. Mislim da bi stručnjaci nekih drugih struka prije mogli odgonetnuti što se tu događa u mozgovima onih koji to tako rade.

 

 

VRIJEME JE ZA NOVO VRIJEME

 

 

Koliko bi promjena režima u Srbiji i Vučićev odlazak s vlasti utjecali na političke prilike u regionu, posebno na stanje u BiH?

 

 

U ovom trenutku ta promjena režima još uvijek nije na vidiku. Studenti su uzdrmali režim, međutim kada bi se u narednih nekoliko mjeseci održali izbori, s ovim medijima koji postoje i građanima koji su indoktrinirani godinama, nisam siguran da bi Aleksandar Vučić bio potučen kao što je to bio Milošević. Zadnjih 30 godina Srbija je glavni faktor nestabilnosti u regiji. Ne možete čuti intelektualce, niti političare, niti bivše vojne zapovjednike u Hrvatskoj da govore da bi Hercegovinu trebalo pripojiti Hrvatskoj, niti da bi vojvođanske Hrvate trebalo vratiti u Hrvatsku, niti da bi Boku trebalo vratiti u Hrvatsku. Na bilo kakvom referendumu u Hrvatskoj takvi zahtjevi ne bi prošli.

 

 

Studenti poslali poruke Aleksandru Vučiću: Masovne demonstracije u Novom Sadu

 

 

Međutim, nisam siguran da takvi zahtjevi ne bi prošli kada bi pitanje bilo o spajanju Republike Srpske i Srbije, Crne Gore i Srbije, a da ne govorimo o Kosovu. Srpsko društvo i dalje boluje, rekao bih, od nekakvih devetnaestostoljetnih ambicija, koje su i nacionalističke i imperijalističke. Da im je i dalje forma bitnija od sadržaja. Dakle, koje su to granice, a ne kako ljudi unutar tih granica žive. Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća Beograd na čelu s Miloševićem je sanjao o velikoj Srbiji, dakle da će Srbi iz regije živjeti u jednoj velikoj državi.

 

 

Nekoliko godina kasnije Srbi žive u nekoliko država koji nisu Srbija. Ono što je možda i bitnije je da dobar dio Srba u tim državama živi bolje nego što Srbi žive u Srbiji. To je poanta. Trebalo je sjesti i razgovarati o statusu i položaju Srba i na Kosovu i u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini a ne stalno potpirivati vatru s nekakvim novim ratovima, „srpskim svetovima“… Ovaj režim je nastavak režima iz 80-ih godina. I da parafraziram onu poznatu frazu – Nisu Srbi bili protiv Miloševića zato što je ratove vodio, nego zato što je ratove izgubio!

 

 

Kontinuitet takvog odnosa prema regiji postoji. Ovisno tko bi došao nakon Vučića. Mislim da gore ne može biti. Od jednog autokratskog režima u kojem nema slobode medija, u kojem čovjek koji obnaša predsjedničku funkciju se ponaša mimo Ustava, postavlja ministre, daje im ostavke, obećava ljudima na tribinama, na televiziji, sve što nije u njegovoj nadležnosti. Dakle, sve to skupa nije dobro, za Srbiju prije svega, ali naravno i za regiju. Mislim da bi bilo kakva promjena bila na bolje, koliko na bolje to u ovom trenutku ne znam.

 

(SB)

(5)

PROFESOR HRVOJE KLASIĆ ZA „SB“: O Thompsonu, Ceci, ustašama, četnicima, Titu i Vučiću –„Studenti su Vučića potpuno izbacili iz kolosjeka, nakon pada režima sve se mijenja…“