Očaj kuharice na Jadranu: Rušim se, tijelo me boli... Radim i po 12 sati, a temperatura ide... — Sarajevograd.org

Gazde stavljaju lovu u džep, voze skupe aute, a koga briga za “sitnu boraniju”. Ako neće raditi jedna kuharica, hoće druga i tako se sve vrti u krug.

Gdje je ljeti najteže raditi? Pa nigdje nije lako po ovoj žezi i vrućini, međutim, zasigurno je najteže raditi kao kuharica u kuhinji nekog restorana ili fast fooda, gdje počesto nema klima-uređaja.
Tako je nedavno jedna naša 40-godišnja sugrađanka, koja je željela ostati anonimna jer se, kako kaže, boji da će izgubiti posao, dovedena potpuno dehidrirana na Hitnu pomoć jer je na svome radnome mjestu, u kuhinji jednog od gradskih restorana, izgubila svijest.
Odmah su je odveli na Hitnu pomoć, odakle su je poslali kući da se nekoliko dana odmori. I zaista, ostala je doma nekoliko dana, jela juhice i odmarala se, ali onda se morala vratiti na posao, ponovno u kuhinju u kojoj nema klima-uređaja i gdje ljudi, najčešće žene, rade na temperaturi od 70-ak stupnjeva.

– Doktorica mi je na Hitnoj rekla da se ovih dana ljudi koji rade u kuhinjama ruše u nesvijest kao čunjevi na kuglanju, pa dolaze na Hitnu primiti infuziju zbog iscrpljenosti i dehidriranosti. Doktori nam savjetuju mirovanje i odmor, a mi to sebi ne možemo priuštiti jer bismo izgubili posao, pa se za dva dana brzinski oporavimo i vratimo na posao – rekla nam je naša sugovornica.
Zbog gramzivosti gazda restorana, modernih “goniča robova”, djelatnici njihovih restorana često rade duže nego što su dogovorili kad su ugovarali radni odnos.

– Konkretno, meni je radno vrijeme osam sati, a zbog ogromnog protoka gostiju – angažiran je samo jedan kuhar i dva pomoćna kuhara i oni rade dvije smjene – svakodnevno radim 10-12 sati u kuhinji bez klime. Pitam se gdje su sve te inspekcije kojima se hvalimo i što uopće ti inspektori rade. Tko kontrolira sve te beach barove, fast foodove, restorane, i smiju li njima ljudi raditi u neadekvatnim uvjetima, gdje se temperature penju i do 70 stupnjeva? – pita se naša sugovornica.
Da nije lako raditi u tim uvjetima, najbolje pokazuje njezino tjelesno zdravstveno stanje, a sumnjamo da joj ni psihičko stanje zbog uvjeta rada na poslu nije najbolje. Žena puca po šavu, a sve to za 5000 kuna.

– Rušim se, cijelo tijelo me boli. Samo pijem i pijem, ne mogu jesti, nemam apetita. Gade mi se te pizze, bifteci, ramsteci i topli sendviči koje svakodnevno pripremam. Ne mogu to jesti, provedem cijeli dan u tim parama i mirisima i to je zadnje što bih stavila usta.
Nažalost, nemam izbora. Prometa ima, itekako, ali gazda malo plaća, a ja nemam izbora. Moram ovo raditi i prehraniti troje djece – kaže nam naša sugovornica koja radi u jednom takvom prehrambenom objektu iz noćne more nazvanom beach bar.
Vjeruje da bi joj bilo bolje da ode negdje u inozemstvo, ali nema kome ostaviti djecu na čuvanje. Suprug isto radi, za plaću od 3000 kuna, pa kao podstanari nekako krpaju kraj s krajem.

– Ne čudi me što mladost iz Slavonije više ne želi dolaziti na Jadran. Potegli su u Irsku, Njemačku… Tamo su bolje plaćeni za isti posao, ovdje se gazde samo žele obogatiti u tri mjeseca posla. A nas tko šljivi. Možemo i crknuti u kužini – ogorčena je naša sugovornica.
Naravno, ovakvih priča zasigurno ima još, jer kao gljive poslije kiše u Splitu i okolici niču razni fast foodovi, beach barovi… u kojima ljudi u pravilu kroz mali prozorčić imaju kontakt s ostatkom svijeta, dok im je u toj “škatuli” temperatura zraka da mozak provri.
Gazde stavljaju lovu u džep, voze skupe aute, a koga briga za “sitnu boraniju”. Ako neće raditi jedna kuharica, hoće druga i tako se sve vrti u krug.

(17)