Bosanska novinarka emotivnom objavom oprostila se od BiH: “Zbogom žohari, ja biram život”

Bosanska novinarka Lejla Čolak prije nekoliko je mjeseci došla u centar pažnje nakon što je primila brojne prijetnje zbog svog mišljenja o religiji.

Čolak je 26. augusta kritikovala tradicionalnu islamsku odjeću poput nikaba i burke. Predstavila se kao ateistica i nošenje takve odjeće usporedila je s nošenjem “strap-on dilda na ulici”, piše “Index“…

“Religija bi trebala biti privatna, baš kao i se*sualnost. Zadržite je za sebe i svoje istomišljenike. Ne namećite je drugima”, napisala je 26-godišnja sarajevska novinarka, a to je dovoljno bilo da na sebe sruči nevjerovatnu mržnju primitivaca.

Niti dva mjeseca kasnije, Lejla je emotivnim statusom na Facebooku najavila odlazak iz BiH jer, kako kaže, to nije zemlja kakvu je ona zamišljala. U podužem statusu ona se osvrnula na sav primitivizam u zemlji koja, kako je napisala, sve više postaje meta radikala.

Njen status prenosimo bez ikakvih intervencija.

“Zbogom Bosno, konačno sam spremna da ti kažem zbogom.

Zbogom lažljive njuške s predizbornih plakata, bezumna mafijo koja prodaješ svetinju, obraz i guzicu za pare i ličnu korist. Zbogom ovce koje im to omogućavate, jednako ste, ako ne i više odgovorni za to. Umjesto da vas bude stid, vi ponosno mašete tuđim zastavama i hrlite u torove jer nemate (mozga, svijesti, savjesti i muda za) vlastiti identitet. Nisu krivi političari na vlasti – prilika čini lopova, krivi ste VI jer ste im to omogućili, no preuzimanje odgovornosti je apstraktan pojam i viša matematika za naš narod.

“Zbogom zatrovani nacionalisti”

Zbogom zatrovani nacionalisti sa sve tri strane što žuč, frustracije i mržnju povraćate oko sebe svakodnevno i svršavate na zveket oružja. Rat u vašim glavama nikad nije stao niti će jer vam je hrana, pa ništa drugo osim rata i ne priželjkujete.

Zbogom dvije škole pod jednim krovom, najplastičniji primjeru apsurda, beznađa i patologije u kojoj se ta država nalazi. U jednu od njih sam išla i sama.

Zbogom vama koji sebe nazivate muslimanima koji su spremni “ginuti za svoju domovinu i vjeru”, a pozivate na javni linč, paljenje, s*******e i ubijanje. Znajte da takve imate i u Oružanim snagama BiH. Jedan od njih je Mirza Džidić iz Zenice koji mi je zbog kritikovanja nošenja nikaba i burke napisao da sam “obična kurva” i da “treba neko da mi izvali sve što imam u utrobi”, te javno pozvao na to da me se siluje rekavši da je “spreman platiti”. To su “vojnici” koji trebaju čuvati svoj narod, ali pretpostavljam da će narod biti dobro sve dok slijepo vjeruje u alaha, on će da ga spasi od svakoga zla, kao i svaki put dosad, jel.

Btw, dobro jedan prijatelj napisa – Lejla je bila u pravu, dildo i jeste manje opasan od nikaba i burke, jer niko nije pozivao na s*******e i ubijanje zbog ismijavanja i vrijeđanja dilda.

Neka se ne uvrijede svi normalni i profesionalni ljudi, oni znaju ko su i o čemu ja govorim. Poenta je zapravo u tome da kukolja ima tamo gdje ga najmanje očekujete, na SVIM stranama. Na svu sreću, to više nisu moje bitke, ovaj sam put odlučila biti mudrija i pametnija.

Zbogom žohari

Zbogom radikalisti i sektaši koji ste mi prijetili tužbama i peticijama za otkaz zbog iznošenja ličnog mišljenja, korištenja stilističke figure i spominjanja dilda u kontekstu govora o nikabu i burki, te “brutalnog vrijeđanja emocija”. Smiješni ste.

Zbogom hinje i licemjeri, zbogom lažni prijatelji. Sve maske su pale i sretna sam zbog toga.

Zbogom žohari.

Voljela sam Bosnu jer je Bosna bila moja, jedina koju sam imala, ali to više nije ista zemlja. To više nije moja Bosna. Možda nikad zapravo nije ni bila.

Istina je ogoljena do srži, postala sam previše svjesna nekih stvari i ovdje sam sasvim slučajno ja poslužila kao ogledalo, lakmus papir sebi i brojnim ljudima za neke od dubinskih deformacija ovog društva kojih sam možda i bila svjesna, ali ih si nisam htjela priznati i naivno sam se nadala da to možda i nije tako.

Tu mogu biti sretni samo oni koji površno gledaju na svijet, zadovoljavaju se pukom egzistencijom i ne zamaraju se “nebitnim” stvarima ili pak oni što su usavršili vještinu življenja in denial, u balončiću ispunjenom vlastitim iluzijama. Ali ja ne, ja želim više od života i ne marim za pojavno, ne želim da živim u iluzijama, želim zagrebati ispod površine, spoznati suštinu i prihvatiti istinu, pa makar me to i koštalo.

Plakala sam kao malo dijete tu noć kad sam saznala da je SDA mafija zemljište sa Vrela Bosne prodala Arapima. Moja prva sjećanja, izleti, radosti, moje djetinjstvo, moje Sarajevo, moja svetinja. Tad se nešto slomilo u meni. Tad nekad je i nastao onaj status.

Ne mogu više da se gušim od tuge i užasa što mi zemlju pretvaraju u džamahiriju po kojoj će u budućnosti (možda to nećemo doživjeti mi, ali hoće naša djeca i unuci) hodati i svoju volju nametati groke i nindže koje nemaju nikakve proklete veze sa pravom izbora nego sa primitivnom i opasnom ideologijom opresije žena i satiranja svega što nije poput njih, nazadnom i agresivnom ideologijom koja ne umije i ne želi da se prilagodi, nego nasilno nameće svoje i kojoj kao takvoj nije mjesto u civiliziranom društvu i 21. stoljeću.

Ipak, bh. političarima odgovara jedna sila s parama i moći koja će da im čuva leđa od dušmana, pa iz straha, obijesti i pohlepe prodaše guzicu i zemlju naroda Arapima. Ti ljudi će vas pretvoriti u svoje robove, a vi i dalje naivno vjerujte kako vam čine uslugu praveći prokleti Dubai ili šta već od Sarajeva. I nemojte da mislite da dobivate moral i čednost “braće Arapa”, dobit ćete razvrat koje se dobri Bošnjo boji više od alaha pa skače k'o opržen kad čuje riječ “dildo”. Brojna vam “braća muslimani” imaju svoje lože za prostituciju u Sarajevu i dešava se dosta toga o čemu javnost ne govori jer ne smije i jer im se ne da budući da svako svoje dupe čuva i pazi.

Bosna se radikalizira iznutra

Problemi ne dolaze samo izvana, čitava se Bosna radikalizira i iznutra, mnogi bi da uvode šerijatski zakon, na površinu isplivavaju vehabije i Bosanke u nikabima koji se kandiduju za političke pozicije. Trebam pustiti da me sutra neko takav predstavlja i kroji mi sudbinu svojim primitivnim i zatucanim uvjerenjima, mržnjom prema drugom i drugačijem i opasnim klerofašistickim ideologijama koje nisu ništa drugo do sekta i kult koji nemaju veze sa zdravim razumom i civiliziranim društvom?

Možete reći kako su to “samo izolovani slučajevi”, kako ti ljudi nemaju snagu ni brojnost da preuzmu glasove većine, kako svako može da se kandiduje i kako je to njegovo građansko pravo. Međutim, sama činjenica da su takvi prvi put u historiji Bosne i Hercegovine (i Evrope) izašli u javnost iz svoja četiri zida direktno na političke plakate govori mnogo o samom stanju svijesti u kojem se to društvo nalazi. Ovo je ogromno, ovo je vrlo transparentan manifest i simbol sumraka uma i razuma, propasti moderne civilizacije i samo je pitanje vremena kad će ih biti sve više i kad će biti sve moćniji jer znamo da se nakaradne ideologije hrane strahom (kojeg je bosanski zrak pun), a taj korov od straha buja, uništava i uzima pod svoje.

Većina ljudi u Bosni ne vidi i ne želi da vidi u šta im se zemlja pretvara. Ne žele da vide istinu jer istina boli, a mnogo je ugodnije živjeti u svojim iluzijama i lagati sebe kako sve i nije tako strašno. Ja sam stava da je i gore nego što mislite, to možda znate i sami, ali ne želite da si priznate. Možete zatvarati oči pred stvarnosti i govoriti mi kako pretjerujem i preuveličavam, ali živite u jednoumlju i živite u zemlji u kojoj ćete uvijek biti robovi, samo što ćete uskoro dobiti još gore robovlasnike od ovih koje imate sad. Živi bili pa vidjeli. Iskreno se nadam da griješim i da to neće biti tako, to bih voljela više od ičeg.

Neki musliman me nedavno upita – zar je moguće da nekog traumiraju žene u nikabu? Da, moguće je, evo traumiraju mene lično sve te žene sa šatorima na sebi kojima se vide samo oči, traumiraju me na isti način na koji vas traumira pomen riječi “dildo”. Traumiraju ta bića u šatorima većinu naroda u Bosni, al’ šute iz straha da se ne zamjere kome. Ja ne znam niti sam ikad znala da šutim.

Nikab nema nikakve veze sa pravom izbora u kontekstu načina oblačenja, nikab je vrlo agresivna uniforma jednog totalitarnog režima i diktature, vrlo transparentan simbol jedne ekstremne i radikalne ideologije koja nas vuče nazad i na dno.

“Religija mora biti intimna stvar”

Ovdje nikad nisu živjeli takvi muslimani, moja majka/nana/baka, žena koja me je odgojila i koja je bila sve moje je bila muslimanka, poštovala sam njen izbor i njenu vjeru koju je čuvala za sebe i koja je bila njena intimna stvar, nije je nametala nikome. Religija MORA biti intimna stvar! Ipak, ona kao takva, “umjerena” muslimanka i neuka žena nije mogla znati šta pravi islam zapravo jeste – nasilje i satiranje drugog i drugačijeg pa je imala svoju, razblaženu verziju islama kao i sve naše nane, te naprosto bila dobar čovjek. Ipak, TO nije pravi islam. No to nije tema ovog statusa.

Danas gledam kako licemjernim sljedbenicima primitivnih, zaostalih i opasnih ideologija prodaju našu i zemlju naše djece da se na njoj bahate i nemoćna sam, potpuno, frustrirana i bijesna, pa onda lajem i ujedam kao ranjena zvijer. Takve emocije se samo talože u nama kao deponija i počinju da se raspadaju i jedu nas iznutra. To nije zdravo, svako ko voli sebe i misli na svoju budućnost ne smije to sebi dopustiti. Moje učešće u kolektivnom štokholmskom sindromu ove nacije ipak nije toliko veliko da bih i dalje autodestruktivno zlostavljala samu sebe, granice vrište za tim da budu postavljene. Ovo nije bio ni hirurški rez, ovo je bilo aligatorsko kidanje mesa, veza i paljenje mostova za sobom.

Kako god, moraš razbiti jaje da bi napravio omlet, za stvarima ne treba žaliti, stvari ne treba šećeriti niti ih diplomatski uljepšavati, koristiti elegantne eufemizme i pušiti jeftine političke demagogije koje vrijeđaju inteligenciju iole racionalnog ljudskog bića, već hrabro pogledati istini u iskeženo i nagrđeno lice, ma kako brutalno i traumatično to bilo.
Svaka čast pojedincima, aktivistima i nevladinim organizacijama na njihovom trudu i naporu da naprave nešto dobro u toj zemlji, no to je samo iluzija, mazanje očiju i nabacivanje fancy fasade na ruševnu građevinu čiji su temelji trulež. Ne možeš napraviti jestiv kolač od pokvarenih jaja.

S druge strane, lijepa je i Čaršija i Sebilj i golubovi i ćevapi i bosanske planine, rijeke i netaknuta priroda i sve je to divno i krasno, ali to je tek zabava za turiste i dijasporu, a oni ne moraju živjeti ovdje 24/7 i nositi se i sa drugom stranom medalje. Zemlja je divna, u mom će srcu uvijek ostati bosanska kultura, tradicija, historija, sevdalinka, nedostajat će mi ulice, zgrade, mirisi, to je zemlja u kojoj sam odrasla, to mi niko ne može uzeti, ali država i većina ljudi u njoj danas – čemer i jad.

U Bosni ne možeš biti jednostavno – čovjek, ljudsko biće, individua sa pravom na vlastito kritičko promišljanje – moraš biti ovca i pokoriti se stadu i jednom od čobana, a ja nikad nisam bila ovca niti neko ko će u strahu pognuti kičmu kako bih se nekom dodvorila, pa me te to masu puta dosad i koštalo. Ali neka je, za mene drugačiji život nije vrijedan življenja. Uvijek i samo istina, uvijek i samo svoja i zato nikad nisam bila niti mogu biti vaša.

“Ja nisam Bošnjak, ja sam Bosanka”

Neću da se izjašnjavam kao Bošnjak jer nisam nikad bila niti ću ikad biti Bošnjak, islam NIJE moja vjera. Nisam ni Srbin, ni Hrvat, nisam “konstitutivna”, ja sam Bosanka, uvijek ću ostati rođena Bosanka, iako me moja vlastita zemlja kao takvu ne priznaje. Ali opet, i to je samo geografska slučajnost jer da sam rođena u Indiji bila bih Indijka, u Švedskoj Šveđanka itd, tako da sam prije svega osoba, individua, pojedinac.

Međutim, licemjerni Balkan na individualnost gleda kao na mentalni poremećaj, pa si, ako na bilo koji način iskačeš iz prosjeka – crna ovca, vanzemaljac, “ostali”. Ako ćemo se voditi tom logikom, onda su razvijene, civilizirane i uspješne zemlje koje cijene i podstiču individualnost i u kojima su ljudi sretni ništa drugo do mentalna institucija i ja se evo dobrovoljno prijavljujem da me “zatvore” i uzmu pod svoje.

Ostajte mi dobro i zdravo divni ljudi različitih strana, vi koji niste dopustili da vas zatruju svojim nazadnim i fašističkim ideologijama i koji ste jedini glas razuma i nade u toj močvari. Hvala vam na svemu jer ste vi jedina svijetla tačka te trule države i Balkana. S vama ću uvijek ostati povezana i nikakve fizičke daljine to ne mogu spriječiti.

Nažalost, kao takvi ste u manjini, a u močvari se ne živi nego preživljava, pluta na površini grabeći zrak dok ti bakterije nagrizaju kožu i inficiraju mozak, tako da je moja borba s vjetrenjačama zvanično završena. Odbijam da i dalje naivno pokušavam vjerovati da je moguće mijenjati nepromjenjivo, gušim se u tuđem blatu raspalog sistema i udišem smrad te septičke jame.

Štokholmski sindrom koji je u genetskom kodu naših predaka i prenosi se s koljena na koljeno, kao i kolektivni PTSP nakon trauma i užasa rata rađaju mirenje sa status quo situacijom u kojoj te maltretiraju i nad tobom se iživljavaju, ali pristaješ na to jer je bitno “samo nek’ ne puca”.

Manipulišu tobom budeći strah u masama koja hrli da glasa za “svoje” kako ga oni “drugi” ne bi napali, poklali, zapalili. A ne shvataju da su mu upravo “njegovi” veće zlo, vukovi maskirani u ovčijoj koži. Možda pak i shvataju ali se vode mazohističkom logikom “kad već neko mora da me jaše, nek’ me jaše neko moj”. U pitanju je izuzetno moćan obrambeni mehanizam koji će u startu ugušiti svaki tračak revolucije i bunta naroda. Možemo se zavaravati koliko god želimo, ali tu nikad neće biti bolje (bar ne za mog života, a imam samo jedan).

Ja sam konačno ubila i sahranila iluzije o boljem životu u BiH i odlazim odlučna, mirna i sretna jer želim lijep život za sebe i svoju djecu, odlazak je tek stvar lične odgovornosti prema sebi i onima koji će doći poslije mene. Život je da se živi i uživa, a ne preživljava. Život je da se diše punim plućima a ne guši u smradu. Život je da se nešto lijepo i korisno od njega napravi, a to u Bosni ne mogu.

Ja biram život“, napisala je Lejla.

(7414)