Senad Bašić: Pozorište je dobilo na značaju više nego kafana, ljudi se žele odmaknuti od ekrana

Sarajevskog filmskog i pozorišnog glumca Senada Bašića ne treba posebno predstavljati. Njegove uloge od Kjajević Majka u kultnoj Audiciji, preko Velije u “Biće, biće” do Faruka u “Lud, zbunjen, normalan” pamte generacije.

Priču o tome kako je njegova sadašnja supruga, a tadašnja djevojka, Jasna bila okidač da upiše Akademiju scenskih umjetnosti, a ljubav prema književnosti i poeziji presudila na prijemnom ispitu već skoro svi znaju. Iako kaže da na prijemnom nije bio naročito dobar jer je imao tremu i bio ukočen, priča je to o nevjerovatnom talentu koji je Bašić pokazao, a Boro Stjepanović prepoznao. Također je to priča o neobičnom početku za jednog glumca koji je kao brucoš bačen u vatru. Profesor ga je pustio na Dubrovačke ljetne igre pod uslovom da bude statista, no Bašić je, umjesto da drži koplje, igrao Buñuelovog Hamleta. Kroz smijeh se prisjeća svojih početaka i kako je profesor zbog toga bio ljut na njega.

“Nekako sam bačen u vatru. Ali to sam prosto počeo da doživljavam kao veliku strast. Mnogo sam radio i imao sam sreću da sam stanovao u Hrasnici prve dvije godine studija jer sam, zbog toga, čitao u prijevozu. To je bilo redovno čitanje svaki dan dva sata i mislim da me to spasilo vožnje, a s druge strane je nevjerovatno koliko mi je to pomoglo da budem dobar student. Ništa mi nije promaklo”, prisjetio se Bašić.

Ne krije da mu je pozorište draže od filma, ali priznaje da je ljudima, naročito u Bosni i Hercegovini koja kaska za zemljama regije, teško približiti pozorište. Ipak, sarajevska pozorišna scena prilično je živa, a kulturne navike građana su danas, smatra Bašić, na višem nivou nego ranije. Objašnjava kako ljudi u informatičkoj eri u kojoj se komunikacija svodi na društvene mreže imaju veću sociološku potrebu za izlaskom, a teatar im, osim predstava, pruža mogućnost da se vide uživo, komuniciraju, popiju kafu i druže.

“Pozorište je, u odnosu na informatičku revoluciju, zapravo dobilo na značaju mnogo više nego kafana. Pamtim vremena kada nije bilo publike. Danas je ima jer ljudi žele da se odmaknu od ekrana i mobitela, a teatar ispunjava tu sociološku potrebu koju čovjek mora zadovoljiti. U pozorištu možete pogledati predstavu koja će vas zabaviti ili predstavu koja predstavlja vrijeme u kojem živimo i uz to vidjeti druge ljude i družiti se. Zbog toga i zbog živog kontakta publike i glumaca na sceni je pozorište, u odnosu na druge medije, nezamjenjivo. Nikada se neće napraviti program koji će moći to zamijeniti jer su zdrav razum, vibracija i hemija koju ljudi osjećaju kada sjede jedan pored drugog nezamjenjivi”, rekao je Bašić.

U skladu s vremenom i napretkom tehnologije i ovaj glumac prati društvene mreže i elektronske medije.

“Zaista je riječ o revoluciji, ali poslije svakog tehnološkog napretka je dolazilo do promjene društveno-političkog sistema. To svi znaju i ta revolucija je zahvatila cijeli svijet što znači da će promjena biti ogromna “, rekao je Bašić ističući kako sociolozi znaju da će doći do promjena ali niko ne može naslutiti do kakvih.

“Zatrpani smo smećem, nemamo prave informacije i ne znamo šta je istina. Društvene mreže su se ubile za obmane. Kao što je Meša Selimović rekao: ‘Vlast je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži'”, rekao je Bašić.
Naš sistem nije demokratija već perfidni terorizam

Pojašnjava kako politika prati njega i kako je nemoguće od nje pobjeći.

“Uvijek kažem kako ne pratim ja politiku, već ona mene. To je strahovito primitivno i vjerujem Aristotelu koji kaže da je demokratija najniži oblik vladavine. Riječ je o jako lošem sistemu jer je potreban licemjer, manipulator bez karaktera koji će se kriti iza naroda”, rekao je Bašić podsjećajući kako postoje dvije vrste demokratije uz objašnjenje da će i ova, predsjednička, završiti u jednoj strašnoj, globalnoj tiraniji baš kao i ona antička.

“Ne postoji ništa ni dobro ni zlo, već ga naše mišljenje takvim čini”, rekao je Šekspir, a time se vodi i naš sagovornik koji kaže kako se trudi ograditi od loših i negativnih stvari.
“Ne dozvoljavam da mi neko iz primitivnih i sebičnih interesa upropasti život. Što bi mene neko gurao u ‘bad’. Političari nas danonoćno straše, to je postao perfidni terorizam”, rekao je Bašić.

U posljednje vrijeme je sve više politički angažiranih umjetnika i kulturnih radnika, a Bašić, citirajući Danila Kiša, kaže kako za umjetnika nije higijenski da se bavi politikom, jer je politika mašina za mljevenje mesa. I to ljudskog. A dok radnici u oblasti kulture probijaju led i rade na pomirenju i ponovnom zbližavanju rušeći predrasude i stereotipe političari to koče.

“Političari nemaju pojma šta je kultura i većina njih ne dolazi u pozorište, na izložbe, koncerte. Oni idu jedino na vjerske svečanosti koje obilježavaju, jer je sprega vlasti i religije kod nas veoma jaka. Mi smo osuđeni da 20 godina gledamo iste face, a to nije demokratija. Ove naše treba ograničiti na pola mandata i onda im zabraniti da se bave politikom. Zbog njih ne gledam TV, jer kad god upalim gledam njih kako stare. Život mi prođe u tome, još su dosadni, svi ozbiljni, kao oni rješavaju neke probleme, neku Bernulijevu jednačinu, a zapravo su najobičniji poslušnici centara moći koji istinski odlučuju o tome šta će biti”, rekao je Bašić.

Humor kao spas

Senada Bašića publika uglavnom pamti po komedijama koje je, kaže nam, najteže igrati jer za komediju morate biti jako ozbiljni.

“Teško je igrati komediju jer ako igrate, a nije smiješno, onda je to baš glupo. Bezbroj puta smo imali tu situaciju da se niko ne smije i onda se osjećaš kao magare”, priznao je.

Posljednjih godina publika je imala priliku gledati ga u ulozi Faruka u hit seriji “Lud, zbunjen, normalan” koja je njegova prva televizijska uloga, a koja mu je donijela veliku popularnost.

“Ranije nisam radio serije, a TV je moćan medij naročito kada je udružen s internetom. Mi u pozorištu izlazimo pred 160 osoba, a jednu epizodu na TV-u gleda milion ljudi. Cifre sve govore. Zbog toga je tolika borba političara da budu zvijezde i uzmu moć medija pod svoje”, rekao je Bašić koji pamti vremena kada su na naslovnicama bili umjetnici, glumci, zabavljači, naučnici i profesori.

Porodica Fazlinović i njen bosanski humor zarazili su i regiju, a Bašić nam slikovito, primjerom, pojašnjava kako nam je taj humor, u većini slučajeva, slamka spasa.

“Poput onog klipa u kojem plemenski vračevi u Africi liječe glavobolju čovjeku tako što ga udaraju po glavi. Mi se tome smijemo, a to meni izgleda kao bosanski čovjek. Krhaju ga sa svih strana, a mi gledamo i smijemo se kako neko nekog krha. Mislim da nam iz tog lupanja po glavi ostaje jedino humor za koji ćemo se uhvatiti, jer kako primati toliko udaraca svakodnevno a ne imati neki iberlauf”, objasnio je Bašić dodajući kako je to razlog ogromne duhovitosti u BiH koja njega podsjeća na Vrelo Bune.
Trenutno, sa Mustafom Nadarevićem i Moamerom Kasumovićem, igra komediju “Sjajni momci” (Sunshine Boys), rađenoj prema tekstu američkog pisca Neila Simona. Osim toga, profesor je na Akademiji scenskih umjetnosti, a kaže da da nije strog ali i da su generacije studenata sve bolje i bolje.

“Današnje generacije vrlo rano shvate da se mogu uzdati samo ‘u se i svoje kljuse’. Nema tatizama i mamizama, to su djeca koja nisu bila zaštićena i koja su mnogo stvari do fakulteta morali uraditi sami. Mislim da će to biti ozbiljne generacije koje će misliti svojom glavom i dati dobre rezultate”, zaključio je Bašić koji kaže da je najbitnije da ih nauči da poštuju druge, a ostanu svoji.

(31)