Srbija u šoku: Legija otkrio kako je ubio Djindjica (VIDEO)

Bivši zapovjednik Jedinice za specijalne operacije (JSO) Milorad Ulemek Legija, koji je zbog ubojstva Zorana Đinđića osuđen na 40 godina i koji je nakon intervjua koji je dao za tjednik Express uzburkao čitavu javnost u Srbiji, kaže da Zvezdan Jovanović nije ubio tadašnjeg premijera Srbije, već da je pravi ubojica, sat vremena nakon atentata 12. ožujka 2003. godine, pobjegao za London.

On je iz ćelije u požarevačkom zatvoru Zabela poručio da ima pouzdane informacije da je Đinđićev ubojica u kolima s diplomatskim tablicama krišom stigao na aerodrom i otišao iz Beograda, prenio je Informer.

Evo još nekih najzanimljivijih dijelova Legijinog intervjua koji su, za sada, dostupni javnosti:
– Ne postoji nijedan materijalni dokaz da je Zvezdan Jovanović u vrijeme atentata bio u Ulici admirala Geprata. Da su dozvolili da se uradi rekonstrukcija događaja, bilo bi jasno da na Đinđića nije pucano iz te ulice. To je i njima bilo jasno, pa su bježali od rekonstrukcije kao vrag od križa.
– Iskazi Zvezdana Jovanovića su uzeti na prijevaru i pod ucjenom. O tome se na suđenju izlanuo Rodoljub Milović, kada je rekao da je iz svoje sveske diktirao Zvjezdanu što da kaže. Poslije je bila priča kako je Zvezdan zapravo njega zamolio da mu pomogne oko iskaza, jer se on ne sjeća, pa mu je onda Roćko čitao iz bilježnice. Pa čekaj bre, tko je ovdje lud?

– Prvi metak je pogodio Đinđića, samo ne iz onog smjera kako to tvrdi optužnica. Drugi je ranio Milana Veruovića, dok se treći zabio u zid kod vrata zgrade Vlade. O tome su jednoglasno svjedočili svi momci iz osiguranja koji su bili tu na licu mjesta. I sad su oni ludi, izmišljaju?
Pa taj Veruoviæ je bio spreman poginuti za premijera. Dobio je metak, a oni su ga maltene proglasili ludim. I naravno da je ključ u prvom metku, taj je bio većeg kalibra od onog koji je pogodio Veruovića, ali dobro, šta ja znam.

– Jedan pripadnik Službe koji je bio stacioniran na aerodromu poslao mi je poruku da je sat vremena nakon atentata na Đinđića NN lice ušlo na aerodrom na sporednu kapiju, u automobilu s diplomatskim tablicama britanske ambasade, i da se ukrcao u mali džet ‘cesnu’ bez oznaka, i bez ikakve najave odletio za London. Istu takvu potvrdu dobio sam i tjedan dana kasnije od jednog pripadnika javne sigurnosti sa aerodroma.
Znam samo da Đinđić nije ubijen iz famozne puške koju su pokušali uguraju na suđenju. Ne postoji materijalni dokaz da je premijer pogođen iz te puške. Čak ni stručnjaci iz Wiesbadena nisu mogli to utvrde.

Gledali smo u sudnici čuveni film na kom se vidi kako Zvezdan Jovanović stoji kao pogubljen, a Mile Novaković mu priča gdje je što bilo. Ista priča je is onom čahurom. Na filmu vidimo nekog međeda iz UKP kako rovari po lišću i odjednom, opa! Čahura! Kao samo jedna, tu je upucavan snajper. Pa zna se kako se upucava nsajper. Minimum deset metaka.

– Nije tajna da su Englezi rukovodili ‘Sabljom’. Uostalom, ministar Dušan Mihajlović je bio njihov pulen. Svaki Izvještaji koji je stizao do njega odlazio je do određenih ljudi iz britanske ambasade.
– Dušan Spasojević i Mile Luković Kum su uhvaćeni živi. Točno je da su tu bili i Spasoje Vulević i Rodoljub Milović. Točno je i da je Milović zvao Dušana Mihajlovića i da je ovaj u dogovoru sa Čedom Jovanović donio odluku da se ova dvojica ne hapse, nego da se likvidiraju na licu mjesta. Jedino je Bagzi specijalac uspio pobjeći iz obruča i ode autobusom za Surčin, a onda stopom bez putovnice u Grčku. Ma vrijedi.
Spasojević je krenuo prema žičanoj ogradi, gdje ga je uhvatio pripadnik SAJ Milroad Janić zvani Mačak. On mu je naredio da klekne i tu ga izolirao. Spasojević kod sebe nije imao nikakvo oružje. U gotovo isto vrijeme, na drugoj strani dvorišta, drugi pripadnik SAJ Dragan Barašanin uspio je uhvatiti Lukovića, koji je također bio nenaoružan. Poslije Mihajlovićevog signala, pristupilo se likvidaciji.
Slađan Đorđević iz SAJ je iz ‘lend rovera’ donio puškomitraljez 72, koji je položen pred Spasojevića, dok je Barašanin postavio u ruku Mileta Lukovića onu bombu koju vidimo na slikama.
– Od 14. ožujka 2003. godine, pa sve do svoje predaje 2. svibnja 2004. godine, ja sam boravio u svojoj kući, u posebnoj prostoriji. Osim pokojnog Aleksandra Tijanića, te famozne noći predaje u mojoj kući su bili i Dragan Jočić, Rade Bulatović i Goran Radosavljević Guri.
O čemu smo točno pričali, ostavio bih za sebe. Nije za širu javnost. Što se tiče jamstava i obećanja, nešto je ispunjeno, nešto nije, ali to tako ide kad se dogovarate s političarima. Opće je poznato da političari jedno govore, drugo misle, a treće rade.
– Kasnije je novac koji je pronađen u torbama koje su ova dvojica imala sa sobom oko 3,5 milijuna eura, odnijet u Mihajlovićevu ured, gdje je i podijeljen. Zna se i tko se talio. O svemu ovome postoje i službene bilješke koje su poslije te akcije napisali pripadnici SAJ.

(6016)