Živio je jednom čovjek koji je cijeli svoj život radio, a novac štedio.
Nije mu bilo ravnog u škrtosti. On je volio novac više od svega na svijetu, i pred smrt je rekao svojoj ženi: Kada umrem, hoću da sav novac staviš u sanduk zajedno sa mnom. Hoću da ga ponesem na onaj svijet.
To je ponavljao stalno, dok nije dobio obećanje od svoje žene da će to učiniti.
Došao je taj dan, i on je umro. Na sahrani, on je ležao u sanduku, žena je, u crnini, sjedila pored, a pored nje sjedila je njena najbolja prijateljica.
Kada je oproštajna ceremonija bila završena, i kada su počeli zatvarati sanduk, žena je ustala i rekla…
Samo momenat!
Ona je u rukama držala kutiju od cipela. Prišla je i stavila tu kutiju u sanduk. Zatim su kovčeg zatvorili i spustili.
– Nadam se da nisi poludila i da nisi stavila sav novac sa tom starom škrticom? – upitala ju je drugarica.
Žena je odgovorila: Da, stavila sam kako sam i obećala. Pravedna sam hrišćanka i ne mogu lagati. Obećala sam da ću sav novac staviti zajedno sa njim u sanduk.
– Želis da kažeš, da si sve, do posljednje pare, stavila u santuk? – iznenadila se prijateljica.
– Naravno, – odgovorila je udovica – Uzela sam sav novac, stavila ga na svoj račun, a njemu sam ispisala ček na pun iznos, pa neka gore unovči kad stigne.
Izvor: Globalniportal
(2186)