"Ako je Allah zabranio svinjetinu, zašto je onda stvorio svinju?" — Sarajevograd.org

Postoje neke stvari u svijetu koje čovjek ne razumije. Tako postoje ljudi koji kažu: „Ako je Uzvišeni Allah zabranio svinjsko meso, zašto je onda stvorio svinju?“

Ovakvo pitanje svakako je nesuvislo i proističe iz razmišljanja koje nije svojstveno jednom vjerniku. Sve što je stvoreno ima svoju svrhu, bez obzira shvatali mi to ili ne.

Ko je uopće rekao da je svinja stvorena kako bi se jelo njeno meso? Da li se jede sve ono što je Uzvišeni stvorio? Svinja je stvorena radi drugih razloga, a ne radi jela.

Stvorena je da uklanja otpadne tvari u kojima se nalaze hiljade bakterija čije bi razmnožavanje donijelo ljudima mnogo nevolja. Stvaranje svinje ima svoju svrhu, ali desilo se da je čovjek zloupotrijebio njenu glavnu namjenu, učinivši je štetnom po sebe samog.

Neko drugi može upitati: „Zašto je Allah stvorio zmije, akrepe i grabljivice koje uznemiravaju čovjeka?“

Takvome treba kazati da ne razumije svrhu zbog koje postoje ova stvorenja. Ona svojim postojanjem ukazuju čovjeku na neograničenu Božiju moć koja vlada svemirom. Uzvišeni je potčinio mnogobrojne životinje čovjeku. One mu služe i on se njima koristi. Međutim, kako čovjek ne bi pomislio da su mu spomenute životinje pokorne zato što on to hoće, Uzvišeni je stvorio i druge životinje koje nisu pokorne čovjeku.

Možemo vidjeti dječaka kako upravlja ogromnom devom koja bi ga mogla usmrtiti jednim udarcem noge. Međutim, ona je poslušna i u potpunosti se povinuje dječaku koji je upravlja gdje hoće. Neko će pomisliti da je to izraz dječakove sposobnosti. Ne, to je izraz moći Uzvišenog Koji je devu učinio pokornom čovjeku.

S druge strane, zmija i škorpion su životinje koje su, kada je u pitanju tjelesna konstrukcija i snaga neuporedivo slabije od deve. Međutim, čovjek ih ne može potčiniti svojoj volji. Isto tako Uzvišeni Allah nije ni insekte učinio poslušnim čovjeku.

Ako su stvari takve, a jesu, onda spoznajemo da čovjek ne posjeduje moć da potčini bilo šta. On je, bez obzira na sposobnosti koje posjeduje, jako nemoćan. Moćan je jedino Allah, dželle še’nuhu.

Razmislimo malo o bolestima koje pogađaju čovjeka. U njima se krije mudrost koje mnogi ljudi nisu svjesni. Uzvišeni Allah želi da oni koji se osjete neovisnim zbog onoga što im je dato na ovome svijetu, shvate kako On može dati da ih pobijede i najsićušnija stvorenja koja se ne mogu ni golim okom vidjeti, koja ih mogu prikovati za postelju i prouzrokovati velike bolove.

Čovjek treba naučiti da se ne smije zanositi svojom snagom, moći i silom. Treba znati gdje je mjesto njegovoj smionosti pred snagom Uzvišenog. On treba znati da ga čeka susret s Svemogućim i raditi, računajući na dan u kojem čovjek neće biti u stanju da išta poduzme i kada mu niko neće moći pomoći. To je Dan koji je Uzvišeni opisao ovako: „Onoga dana kada budu ispitivane savjesti, kada čovjek ni snage ni branioca neće imati.“ Kur’an, Et-Tarik, 9-10.

Neke bolesti ukazuju i na Božiju pravdu. Tako onaj ko pretjeruje u uzimanju hrane prelazi granicu svoga prava u uživanju blagodati hrane. Kao posljedica toga, dešava se da mu Allah, dželle še’nuhu, u određenom životnom dobu odredi da oboli od bolesti koja ga spriječava da unosi hranu. Time čovjeka natjera da se osvrne na to kako je u prošlosti uzimao hrane više nego što je potrebno, te da mora, kako bi postigao ravnotežu u organizmu, uzimati manje hrane.

Uzmimo kao primjer nekoga ko jede previše slatkog. Takve osobe obično dobiju šećernu bolest zbog koje poslije ne smiju jesti ništa slatko. Neko ko je htio jesti jedino bijeli hljeb doživi to da zbog zdravstvenih razloga može jesti samo crni hljeb, upravo onaj hljeb koji nije htio godinama jesti. Uzvišeni zato naređuje: „I jedite i pijte, samo ne pretjerujete; On ne voli one koji pretjeruju.“ Kur’an, El-E’araf, 31.

Uzvišeni naređuje da budemo umjereni, a onaj ko prelazi granice umjerenosti, u bilo kojem pogledu, doživljava u životu stvari koje ga natjeraju da promijeni svoj način života.