Predsjednik Vladimir Putin i premijer Dmitrij Medvedev su odigrali igru dobrog i lošeg policajca u svojim nastojanjima da objasne suštinu reforme penzija ljudima širom Rusije.
Putinovo ponašanje u odnosu na premijera izgleda neetično, baš kao što izgleda loše u odnosu na njegove birače. Izgleda da bi Putin na kraju mogao izgubiti gontrolu nad patriotskom idejom – jedina ideja koja mu i dalje pomaže da ostane na funkciji.
Nakon predsjednikovog televizijskog obraćana naciji 29. avgusta, postalo je jasno da je Putin bio taj koji je pokrenuo reformu penzija u Rusiji. To je dokazano njegovom žestokom afirmacijom o nedostatku alternativa reformi.
Međutim, donedavno je Putin pokušavao da se distancira od svoje vlade, kojoj je navodno naredio da razvije i sprovede nepopularnu reformu. Kao rezultat toga, Medvedev nije uspio da se nosi sa psihološkim teretom i nestao je iz očiju javnosti na neko vrijeme. Kada se ponovo pojavio pred kamerama, izgledao je kao umorna i bolesna osoba.
Putin je neetičan i prema svojim biračima. Putinov glasač je u Rusiji obično poznat kao “vatnik,“ koji vrednuje Putinova dostignuća u izgradnji ruskog svijeta, ograničavajući uticaj američkog globalizma i oligarhijskih struktura.
Tokom gore pomenutog govora, Putin se dva puta pozivao na stručnjake, ne imenujući ih. Očigledno, radi se o Alekseju Kudrinu, stručnjacima Visoke škole ekonomije – liberalnim, prozapadnim ljudima, koje Putinovi glasači preziru. Stoga je Putin je pokazao nepoštovanje prema svojim biračima u nadi da su ljudi neupućeni i da ne moraju znati imena.
Obraćajući se naciji u svom govoru, Putin je rekao: “Čak i ako prodamo sve zgrade Penzionog fonda, novac će biti dovoljan samo za par mjeseci. A šta onda?“ Međutim, shvatamo da se radi o malim dekorativnim objektima, stanovima i parcelama koje posjeduju debeli zvaničnici, poslanici i oligarsi. Putin je jasno stavio do znanja da nikada ne bi pokidao epolete sa njihovih ramena.
Zapravo, sada ne razumijemo šta to Putina čini drugačijim od pokojnog Borisa Jeljcina, koji je sve povjerio “Čikago momcima“ i potopio zemlju u haos. Možemo vidjeti kako Putin prijeti sada da sistem neće imati novca za penzije za šest ili sedam godina ako sve ostane isto.
Prvi razlog za naziruću krizu, kako Putin kaže, jeste demografija. “2005. godine, odnos radnih građana, koji redovno dopunjuju penzioni fond, i građana koji dobijaju starosnu penziju, bio je skoro 1,7 naspram 1, ali 2019. godine će to biti 1,2 naspram 1,“ rekao je Putin, ukazujući na to da se očekivani životni vijek u Rusiji povećao za osam godina.
Trend je isti i u zapadnim zemljama. Roboti nastavljaju da zamenjuju ljude lišavajući ih poslova, ali je penzioni sistem na Zapadu daleko od kolapsa. U zapadnim zemljama, penzioni fond se dopunjava kroz rast zarada ljudi i, shodno tome, odbicima za budžet. Ono što najviše iznenađuje je da taj sistem funkcioniše identično i u Rusiji, iako zvaničnici imaju tendenciju da to skrivaju kako bi spekulisali na temu ko hrani koga.
Prema tome, prosječan ruski državljanin tokom svog radnog vijeka od 20 godina i prosječne plate od 40.000 rublji daje u Penzioni fond oko 2,4 miliona rublji. Ruski muški penzioneri žive u prosjeku osam godina, tokom kojih dobiju nazad samo 1,600 miliona, a država zadržava preostalih 800.000 rubalja u budžetu. Niko ne zna gdje taj novac ide, iako je očigledno da država želi da uzme i troši još više.
Vrijedi napomenuti da kada govori o rastu, Putin misli na Rusiju tokom 1990-ih godina. Zašto ne upoređivati pokazatelje 2018. godine sa 2014-om, kada je Zapad počeo nametanje sankcija Rusiji jednu za drugom, a ruska ekonomija počela se kotrlja nizbrdo?
Putin odbacuje sve alternativne predloge za finansiranje Penzionog fonda. Nije spomenuo amandman o progresivnom obimu oporezivanja, iako je takav prijedlog iznijet na saslušanjima u Državnoj Dumi 21. avgusta. Taj novac bi se mogao iskoristiti za nadoknadu preduzetnicima za njihove doprinose Penzionom fondu za podršku ljudima u godinama prije penzionisanja.
Putin ne želi da privuče ni naftne prihode za finansiranje Penzionog fonda. Prema njegovim riječima, taj novac neće biti dovoljan za isplatu penzija već za dva mjeseca. Ipak, naftni prihodi predstavljaju dopunski, a ne jedini izvor prihoda za Penzioni fond. “Šta ako cijene nafte padnu?,“ rekao je Putin. Zaista, vlada bi onda morala da pronađe način za povećanje naplate poreza iz drugih izvora.
Dakle, sve mjere koje je Putin iznio u svom govoru izgledaju površno. Imamo utisak da su svi “pokloni“ koje je Putin pomenuo u svom govoru unapred uključeni u reformu. Očigledno je da će inflacija pojesti obećani dodatak od 1.000 rubalja godišnje. Putin govori o penziji od 20.000 rubalja do 2024. godine, dok u Evropi penzije čine 40 odsto onoga što ljudi dobijaju tokom svog radnog vijeka.
Jedino se može nagađati zašto Putin zauzima takav stav. Vjerovatno je to zbog prevelikog spoljnog pritiska. Ako bi Putin to pokušao da objasni, ljudi bi vjerovatno razumjeli. Umjesto toga, oni su vidjeli svog predsjednika kako teret odgovornosti za budućnost zemlje svaljuje na stanovištvo. Putin ne osjeća krivicu zbog činjenice da Rusija nije uspjela da naplati dovoljno novca tokom 2000-ih godina da finansira socijalne programe i izgradi nezavisni finansijski sistem. On se ne osjeća krivim zbog pokazivanja nedovoljnog otpora sivoj ekonomiji i korupciji. Umjesto toga, on je pokušavao da se nagodi sa oligarsima. Dogovor sa njima se njemu pokazao važnijim od dogovra sa narodom.
Putinovi birači žele snažnu socijalnu državu koja bi uspješno podržala spoljnu politiku Kremlja iznutra. Životni standard u Rusiji se smanjuje u posljednjih pet godina, a Putin želi da njegovi birači promijene mišljenje. Putinov rejtig bi se na kraju mogao srušiti, a predsjednik će izgubiti kontrolu nad idejom o patriotizmu o kom je govorio toliko dugo. Ljudi će se osjećati poniženo i izdano kada shvate da ih je predsjednik lagao.
(297)