ZOKI I ANDREJ, LUTAJUĆI HAZARDERI: "Dok oni potpaljuju vatru u tuđoj avliji, buktinja se širi njihovom Hrvatskom" — Sarajevograd.org

U strahu su im velike oči.

Piše: Rasim Belko

Hrvatski pjesnik Mirko Omrčen jedne je prilike, pišući o zlu u Hrvatskoj napisao: “Zlo u Hrvatskoj ne može se poreći, ono je očevidno, stoga ne treba maštati i stvarati predodžbu o dobru, nego se boriti kako bi se tog zla oslobodili i na taj način ostvarili dobro i sreću”.

Borba protiv zla nepobitno je dužnost svakog čovjeka ponaosob i ljudske zajednice koju čini više od sedam milijardi ljudi na planeti Zemlji.

Ali, borba dobra protiv zla ima svoje okvire, kodekse i zakone. U suprotnom bi to bila borba dva zla.

Međutim, moderan čovjek sve je u većem iskušenju postati zli borac za dobro protiv zlog tiranina, koji mu je zagorčao život. I tu upada u stupicu.

U stupicu je prije nekoliko dana upao mladić od 22 ljeta. Očito je izgubio nadu da druge borbe dobra protiv zla mogu okrenuti stanje koje je opisao Omrčen.

Ko zna i pitanje je hoćemo li ikada saznati zašto je mlad čovjek jednog jesenjeg jutra krenuo sam samcat, s puškom u ruci, rušiti aktuelnu hrvatsku vlast.

Na kraju je po njega sve završeno tragično. Život je skončao od vlastite ruke. Od sve svoje namjere jedino što je uspio je teško raniti policajca – čovjeka koji je kriv jedino što je na vrijeme došao na posao i bio u službi države.

Nakon što se sve sleglo, jedan od najvećih uzročnika političke tiranije u Hrvatskoj – Andrej Plenković pokrenuo je, njemu svojstveno, spin o unutrašnjem terorističkom činu.

Čovjek za koga se smatralo da je umjeren i evropski političar, jedan tužan i nadasve tragičan događaj, pokušao je pretvoriti u neke političke poene.

Terorizam, bez obzira na način izvršenja ima svoj cilj. Nikada ne dolazi iz sulude reakcije nekoga na određena dešavanja. Tako ga njemački teoretičar Valdman definiše kao “planski pripremane šokantne nasilne napade na politički poredak iz ilegale. Oni treba da proizvedu opštu nesigurnost i užas, ali pored toga i simpatije i spremnost na podršku”.

Iako definicija o terorizmu modernog vremena ima koliko i teoretičara, neka općeprihvaćena glasi: “Terorizam je smišljena upotreba nezakonitog nasilja ili prijetnje nezakonitim nasiljem radi usađivanja straha, s namjerom prisiljavanja ili zastrašivanja vlasti ili društva kako bi se postigli ciljevi koji su općenito politički, vjerski ili ideološki”.

Šta je od svega ovoga vidio Andrej Plenković da tragičan slučaj pretvori u terorizam. Čak je i novi Plenkovićev politički pajdo Zoran Milanović, inače hrvatski predsjednik, u obraćanju javnosti kazao da je riječ o “tragičnoj” nesreći.

Svaki događaj, pa i onaj tragični imaju svoje duboko ukorijenjene motive. Niko se u hrvatskoj politici ne pita od kuda je došla potreba tako mladom čovjeku da “napadne” Vladu. Zašto je čovjek koji tek počinje da živi krenuo u takav pohod i na kraju sebi oduzeo život.

Je li terorizam ako neko počini zlodjelo, a onda ode na posve drugu lokaciju i oduzme si život. Ili je to posljedica nemoći, nesreće, bolesti.

A u Hrvatskoj je puno nemoćnih i nesretnih. Oni su pojava nacionalističke, retrogradne politike dvojca Plenković – Milanović. Dok pomenuta dvojica više računa vode o Draganu Čoviću i njegovim željama, mladi ljudi u Hrvatskoj žive na ivici života.

Oni malo hrabriji napuštaju zemlju i utočište pronalaze u bijelom svijetu.

Politika Andreja i Zorana kojom više djeluju ka rasparčavanju Bosne i Hercegovine, nije rješenje za građane Hrvatske. Oni su moderni robovi, najviše zaduženi u regiji.

S druge strane, Sigurnosno – obavještajna agencija Hrvatske, koja vrbuje teroriste za djelovanje na prostoru Bosne i Hercegovine očito nije u stanju da štiti Vladu i državu kojoj je odgovorna.

Hrvatsku vode tirani, diktatori, hegemonisti. Fotografije pretučenih, seksualno zlostavljanih i opljačkanih izbjeglica i migranata, koje obilaze svijet, najviše govore o mentalitetu krvi u vrhu države.

Čak je i sam vrh Evropske unije raspravljao o njihovom odnosu.

U skoro svakoj evropskoj državi proteklih mjeseci aktivni su protesti iz nekoliko razloga, mahom povezani s ekonomijom i koronavirusom. U Hrvatskoj ih nema, jer su Zoki i Plenki spremni pogušiti svaki pokušaj buđenja slobode.

Zagreb se decenijama pokušava nametati kao lider procesa u regiji. Sve sa samo jednim ciljem, rješenjem bosanskog pitanja u njihovu korist. Do sada nisu uspjeli, ali što su manje uspješni više pokušavaju.

Zapravo, sva djelovanja hrvatskih vlasti posljednje tri decenije stala su u jedno jutro, nekoliko rafala i tragično skončanje mladog čovjeka u 22. godini života.

Danijel Bezuk bio je dijete braniteljske porodice. Znamo da ni u Hrvatskoj kao ni u BiH takve porodice uglavnom ne žive pristojan život.

Njegova poruka da naslutiti da Danijel više nije mogao podnijeti takav način života i sistem u kojem živi: “Dosta je bilo prevara i bezobzirnog gaženja ljudskih vrijednosti bez odgovornosti”.

Teroristi ne brane ljudske vrijednosti, to bi Plenković morao znati.

Poruke Bezukovih prijatelja možda i najbolje oslikavaju aktuelni politički trenutak u Hrvatskoj.

“Šteta što se to događa, krive su institucije u Hrvatskoj koje ne rade svoj posao. Bit će još toga… Počivao u miru, bio si žrtva sistema kao i svi mi… Da ovi imaju savjest svi bi odstupili…”, neke su od poruka.

Terorizam u osnovi treba da izazove strah kako vlasti tako i stanovništva. Sudeći po dostupnim porukama hrvatskog stanovništva ne da nisu uplašeni, već za tragediju terete direktno vlasti.

Zato se na Plenkovićevo “ovo je amaterski pokušaj terorizma” treba gledati na jedan loš pokušaj spinovanja. A poznat je po tome.

Umjesto laži o istini, Plenkoviću i njegovom saputniku Milanoviću bi bilo bolje da se okrenu hrvatskoj djeci, građanima, penzionerima, a ostave nas u Bosni i Hercegovini na miru.

Jer, dok oni potpaljuju vatru u tuđoj avliji, buktinja se širi njihovom Hrvatskom.

(NAP)

(141)