Kako stranci gledaju manji entitet u BiH

“Neobičan spoj tehnologije, mode i arhitekture 21 stoljeća sa primitivnim srednjovjekovnim nasljeđem i crkvenim mitovima, usred Evrope.” – Tako Republiku Srpsku definiše kanadski slobodni reporter i nastavnik, koji je posjetio BiH skupa sa grupom studenata iz SAD-a i Kanade. Uz još nekoliko zanimljivih definicija, sve to planira objaviti u formi eseja za potrebe stranih studenata.

Relativno česta tema za izučavanje, kod inozemnih studenata, novinara ali i ponekih turista koji posjećuju BiH, zadnjih par godina, bila je vehabijska zajednica u selu Bočinja, kao i prisustvo selefijske filosofije u BiH općenito, uslovno rečeno.

Nisu baš svi radoznalci pokušavali da uđu u Bočinju, nego su radije intervjuisali ljude u Sarajevu, Mostaru, Travniku, na tu tematiku.

Međutim, u grupi studenata i nezavisnih istraživača, među kojima je bilo antropologa, historičara, novinara i sociologa, a koja je prije nekoliko mjeseci posjetila Sarajevo, Bihać i još neka ovdašnja mjesta, našlo se par analitičara komparativnih religija, malo drugačijeg stremljenja. Njih dvoje su pokazali najviše interesa za Republiku Srpsku kao, na neki način, ‘teološku republiku.’ Jedan od njih, Terry S. Ragen, slobodni reporter iz Kanade, koji se potpisuje sa nekoliko različitih pseudonima, prošao je više gradova u BiH, pa je kroz izučavanje kreiranja Republike Srpske, želio da napiše esej koji bi ponudio nekim mirovnim akademijama i univerzitetima, o Srpskoj, kao ‘crkvenoj državi’ unutar države.

Tokom svog nedavnog, ponovnog boravka u Sarajevu, kaže da ga selefije nisu previše zanimale, pošto je za njega selo Bočinja sa vehabijskom zajednicom, također neka vrsta države u državi, ali je rekao da su vehabije već toliko puta izučavane u javnosti da tu nema nekih značajnijih novosti. Pritom, RS mu je ipak nešto specifično po svom nastanku, ratnim zločinima, nacional-fanatizmu, te njenim i ratnim i poslijeratnim srastanjem sa Pravoslavnom Crkvom.

Pored toga, RS vidi interesantnom za proučavanje jer je priznata kao republika, za razliku od Bočinje, koja je usput i prostorno daleko manja od RS-a. Ragen kaže da je vehabizam ionako već izučavao među nekim pojedincima u Americi, te na Bliskom Istoku. Međutim, kada je detaljno prostudirao događaje u BiH, od 1992 godine do danas, došao je do zaključna kako ratna vojska RS-a, uz paravojne formacije i četnike, nije bila samo nacionalistička i jednoetnička nego i crkvena, to jest religijska.

Nakon svog kraćeg boravka u BiH, od prije nekoliko dana, rekao je da je našao više polaznih osnova za ovakvo izučavanje RS-a.

Ovdje nudimo obrazloženje nekoliko tih činjeničnih osnova po kojima Ragen formira svoju, zasad još nekompletiranu studiju.

Kao prva osnova je bio tekst američkog sociologa te stručnjaka za Bliski Istok i politizaciju religije, Juana Cole-a, koji je objavio više publikacija na srodne teme. Naime, u aprilu ove godine, Juan Cole je za američki portal “Informed,” napisao detaljan članak o masovnim zločinima 20-og vijeka, u ime religije, ili crkve, kao vodeće ustanove za masovne zločine, ratove, etnička čišćenja, genocide, ali i neke mirnodopske zločine. Cole se potrudio da se bavi činjenicama, sa minimalnim isticanjem svojih ličnih filosofskih stavova kao polazišta.

U spomenutom tekstu, Juan Cole, pored ostalog kaže: “Što se tiče političkog nasilja, osobe iz kruga kršćanskog nasljeđa, zbrisali su sa lica zemlje na desetine miliona ljudi širom svijeta, kroz dva svjetska rata i kroz razne kolonijalizme.”

Cole se unaprijed osvrnuo na moguće replike čitalaca i kritičara, koji bi mu mogli napomenuti kako se radilo više o nacionalizmima, te rasizmima u različitim dijelovima svijeta, a ne vjeri, pa je stoga napisao: “Ponekad se kaže da masovna ubistva nisu izvršena u ime religije, nego nacionalizma. Kako je to naivno. Religija i nacionalizam su toliko isprepleteni. Britanska monarhija je recimo glava Anglikanske crkve. To je imalo svoju težinu, barem tokom prve polovine dvadesetog stoljeća. Švedska crkva je također nacionalna crkva.

Španija? Da li je sve što se tamo desilo zaista nepovezano s Katoličanstvom? Zar mislite da Crkva nije imala veze sa osjećajima koje je Francisco Franco gajio prema njoj, za vrijeme tamošnjeg građanskog rata?”

Tako je Cole prošarao manje-više cijeli svijet dvadesetog vijeka, sa naglaskom na Evropi, ali nije spomenuo Balkan. Ragen je htio da priču o zločinima Katoličke i Pravoslavne crkve u bivšoj Jugoslaviji, nakalemi na analizu onoga što je Cole napravio u pregledu ostatka svijeta. Pritom, smatra da je Katolička crkva manje-više medijski dosta pokrivena, isto kao i Protestantska, zbog svog učešća u drugom svjetskom ratu, te u mirnodopskim aferama, od pedofilije do korupcije i sakrivanja nacističkih bjegunaca. Zato je, kako kaže, htio da se malo više fokusira na Srpsku pravoslavnu crkvu, i na Republiku Srpsku kao crkvenu tvorevinu.

“Svi su manje više upoznati sa nacionalizmom i šovinizmom koji su osnova za pravljenje Republike Srpske, ali je njen crkveni i religijski karakter donekle zanemaren pri izučavanju događaja iz bivše Jugoslavije, a bio je možda prisutniji nego kod bilo koje druge etničke skupine na Balkanu. Kao i Juan Cole, mislim da je u ovom slučaju, crkva spojena sa vojskom, političkim partijama i sa pratećim nacionalizmom, samim tim i sa zločinima koji su iz svega toga proistekli.” – Pojašnjava Ragen.

Apstraktni useljenici i stvarni rasizmi

Kao druga osnova, našla se naslovnica knjige irsko-britanskog pisca Brendana Simmsa. Na omotu knjige naslova – “Najsramniji trenutak, Britanija i uništavanje Bosne,” nalaze se četiri osobe. Tri su pripadnici vojske Republike Srpske, a četvrti je nekadašnji britanski general pri UN-u, Michael Rose. Svi su upadljivo nasmijani.

Radi se o fotografiji koja prikazuje Rose-a u vrlo srdačnom ambijentu kako se rukuje sa Ratkom Mladićem, dok sjede za stolom. Kako je Ragen naveo, danas skoro svi znaju kako izgleda Ratko Mladić, koji je na omotu Simmsove knjige, ali slabo ko obraća pažnju na desnog oficira sa širokim osmijehom. To je penzionisani general vojske RS-a Bogdan Subotić. Jedan od razloga što je Ragen obratio pažnju na Subotića, jeste i to što je za tog čovjeka, na osnovu nekih podataka do kojih je došao u istraživanju materijala, pomislio da bi on mogao biti drugačiji od svojih vojnih kolega, u pozitivnom smislu. Navodno je, prema podacima koje Ragen ima, nedugo nakon pada Srebrenice, Subotić jedini među oficirskim kadrom bio svjestan razmjera zločina koji je uslijedio nad srebreničkim stanovništvom.

Takvo mišljenje temelji na izjavi koju je Subotić dao pred jednim prijateljem, a čije ime Ragen ne želi spominjati. Navodno je tada Subotić izjavio da se ‘nakon Srebrenice i Žepe, narednih dvjesto godina neće moći oprati sramota sa srpske vojske.’ Međutim, u poslijeratnim godinama, kako nalazi Ragen, Subotić je u pismenoj i usmenoj formi izjavio da je – ‘postojanje Republike Srpske božja volja.’ Ragen smatra uticaj Crkve kao ustanove, odgovornim za ovakve izjave i stavove. Kada bi se smanjio crkveni uticaj u RS-u, što je za sada skoro pa nemoguće prema Terryjevom mišljenju, ne samo da ne bi dolazilo da takvih uvjerenja koja graniče sa vjerskim fanatizmom, nego možda ljudi poput Subotića ne bi išli u Haški Tribunal da svjedoče u odbrani Radovana Karadžića.

Kao treće, nedavnu izjavu Milorada Dodika o apstraktnom doseljavanju pola miliona Arapa u BiH, Terry S. Ragen, povezuje sa porastom ionako prisutnog rasizma u RS-u prema Arapima i Azijatima, uz sličan rasizam i u ostatku BiH. Jer, Terry se već sreo i sa Bošnjacima koji su imali donekle rasističke izjave o Arapima, možda ne toliko zbog Dodikove manipulativne izjave, koliko zbog iskompleksiranosti i želje za dokazivanjem svog “Europejstva” pred stranim posjetiocima. Ragen je ponudio zanimljivo tumačenje nedavnih rasističkih ispada kod Obrenovca u Srbiji, usmjerenih protiv bliskoistočnih emigranata. On kaže da rasizam te vrste nije nov ni u Srbiji ni širom ovog regiona.

Zato on smatra kako Dodik svojom izjavom jeste dao doprinos porastu već postojećeg rasizma protiv Arapa i Afrikanaca, ali to nije izazvalo nedavne demonstracije protiv izbjeglica iz Pakistana, Afganistana i Sirije, jer tamo ljudi fanatično vjeruju televiziji i crkvi, koji su ih svakako indoktrinirali prethodnih par decenija. Zato on povezuje treći segment crkvenog uređenja države, entiteta ili društva, a to je rasizam. Kao primjer, navodi popa koji je na poznatom snimku za vrijeme rata blagosiljao srbijansku jedinicu Škorpioni, uoči njihove akcije masovnih ubistava Srebreničana. Tada im je pop držao uobičajeni vatreni govor o “povampirenim Turcima,” naglasivši usput kako su Turci iz Azije. To se u Ragenovim istraživanjima poklopilo sa starom propagandom Dobrice Ćosića o tome kako se u BiH desio “rat između kontinenata,” u kojem su Srbi kao “branili evropski kontinent.” U svakom slučaju, radi se o poznatom pokušaju brkanja rasa, religija, nacija i geografije, objedinjenim sa obje strane zamišljenog fronta.

Krsna slava za svačiji džep

Kompletan snimak je imao uticaja na njegov interes za RS kao specifičnu kreaciju. Taj film on vidi kao jedan od dokaza da je uoči rata, i na početku istog, Crkva imala veći uticaj na indoktrinaciju narodnih masa nego televizija i štampa, čak toliko da su neki popovi, rat u BiH proglasili za “sveti krstaški rat.” Ovo nije baš nepoznato javnosti, s obzirom da su mnogi od njih javno blagosiljali tenkove i topove. Na ovaj dokumentarac Ragen gleda kao na jedan od ključnih dokaza da je RS dobrim dijelom stvorila Crkva, osim što njome donekle upravlja i nakon rata. Podsjetio je i na ratnu izjavu Željka Ražnjatovića Arkana – da je patrijarh Pavle bio njegov vrhovni komandant, od čega se patrijarh naravno nije ogradio. Zatim, na obred polaganja vojne zakletve Arkanove jedinice, kada su se zaklinjali da se bore za Pravoslavlje.

“Norverški masovni ubica Anders Breivik, javno se divio Radovanu Karadžiću smatrajući ga za svog uzora u vidu križarskog ratnika. Breivik je sebe deklarisao kao kršćanskog fundamentalistu, pa tek onda kao nacionalistu i eventualno rasistu.” – Posebno je podsjetio Ragen.

Inače, za djelimično definisanje današnjeg stanja u ovom entitetu, po njemu se svako može uvjeriti da u RS-u ima sekularnog društvenog uređenja, ali uglavnom formalno. Jer, kako kaže, obilježavanje krsnih slava svega i svačega je obavezno. Januar u RS-u je skoro cijeli neradni zato što su datumi ispunjeni svetkovinama posvećenim bezbrojnim likovima iz srpske mitologije, to jest raznim svecima. Popovi stražare ispred vojnih odreda u kasarnama pri polaganju vojničke zakletve. Učenje o svetom Savi je postalo neodvojivo od obrazovanja mladih naraštaja u entitetu. Vojska RS-a ima svoju krsnu slavu, i cijela RS ima svoju vlastitu krsnu slavu. Sve to, ali i još više, Ragen vidi kao neobičan spoj tehnologije, mode i arhitekture 21 stoljeća sa primitivnim srednjovjekovnim nasljeđem i crkvenim mitovima, usred Evrope. Za Srpsku pravoslavnu Crkvu kaže, da kao institucija nije baš sasvim izašla iz srednjeg vijeka.

Što se tiče Dodika, za njega kaže da samo glumi srpskog patriotu i vjernika, druži se sa popovima jer mu tako politički odgovara, trenutno. On sam nije toliko bitan koliko mu besplatnu reklamu prave sarajevski mediji. Ragen misli da se ljudi u RS-u i u Sarajevu, pa i u Srbiji, ne trebaju brinuti oko samog Dodika koji je pragmatičar i glumac, nego se trebaju brinuti zbog onih koji mu i dan danas vjeruju sve što kaže i bez provjere, a takvih još ima u RS-u i u Srbiji. Istu stvar je ponovio i u vezu sa Crkvom. Posao Crkve je da se bavi mitologijom i da huška ljude na segregaciju, ali je kaže veći problem sa onima koji slijepo i dobrovoljno vjeruju crkvi, dakle bez prisile.

Kao ilustraciju Dodikove dvoličnosti u toj famoznoj izjavi o “zabrinjavajućem” masovnom doseljavanju Arapa u BiH, Ragen podsjeća na ono što su mediji sa srpskim predznakom u BiH slabo forsirali. Radi se o nedavnom banjalučkom sastanku Dodika i njegovog tima sa delegacijom grupe kompanija YK iz Dubaija.
Faleh Abdulahadi Al-Kubaisi je Arap koji je predvodio delegaciju iz Dubaija. Razgovaralo se tada o mogućnostima arapskih ulaganja u RS, posebno u putnu infrastrukturu, u poljoprivredu, turizam i tako dalje.

“Drugim riječima, Dodik dovodi Arape u BiH, dok istovremeno prepada vlastiti narod nekakvim arapskim invazijama.” – Pojednostavio je Ragen, dodajući: “Ali kada bi RS prestala da bude crkvena država u državi, onda bi narod koji tu živi postepeno počeo da gleda neke stvari vlastitim očima, koje su za sada zaklonjene, ikonama, svecima, freskama, mantijama, krstovima. A pritisak koji na svoj dio naroda vrše druge dvije uticajne vjerske zajednice, u ostatku BiH, po automatizmu bi tada oslabio.”

(57)