Dežulovića naziva hrabrim čovjekom koji je 1991, nakon pada Vukovara, ušao u grad i zabilježio strahote ratnog stradanja…

 

 

Rade Šerbedžija obratio se pismom Borisu Dežuloviću u kojem se osvrće na njegovu kolumnu “Jebo vas Vukovar” i poručuje mu kako ga više neće pitati za savjet misleći na svoje otkazano gostovanje u Vinkovcima neposredno prije 30. godišnjice pada Vukovara, piše Dnevno.hr.

 

Dežulovića naziva hrabrim čovjekom koji je 1991, nakon pada Vukovara, ušao u grad i zabilježio strahote ratnog stradanja.

 

Nedavno je Dežulovićev tekst o Vukovaru zgrozio mnoge, a sam Dežulović je kazao kako je htio šokantnim izričajem upozoriti da je Vukovar mrtav grad, ali malo ko je to shvatio na taj način.

 

Rade Šerbedžija svoje pismo Dežuloviću objavio je na portalu Autograf, za koji piše kao kolumnist.

 

 

Emotivno pismo prijatelju

 

Njegovo pismo prenosimo u cijelosti.

 

“Dragi moj Boro,

 

odmah da ti kažem da te više nikada ni za kakav savjet neću pitati jer eto kako to završi…
A samo sam te pitao što da radim i kako da se postavim prema ovima iz Vinkovaca što mi otkazuju koncert na koga su me bili pozvali i, kako kažu, sve zbog mladih Vinkovčana koji me obožavaju i koji su zapravo zaželjeli da baš ja dođem na zatvaranje toga Vinkovačkog filmskog festivala.

 

I lijepo si mi kratko i jasno rekao što da radim i ja sam otprilike tako i napisao u svojoj kratkoj izjavi, u kojoj sam rekao da mi se čini da je to jedna obična politička manipulacija i da ja ne želim napisati da zbog svojih drugih obaveza ne mogu održati taj koncert, ali da razumijem njihovu uznemirenost oko činjenice da se baš moj koncert održava u tome senzibilnom i posvećeničkom vremenu, te da ću koncert održati u decembru, kako ja zbog Kemine pjesme volim zvati prosinac.

 

I sve bi bilo dobro da se tako i završilo. U nekim lokalnim novinama i radioprogramima izišla bi informacija da nije baš najpriličnije da Rade Šerbedžija pjeva pjesme u Vinkovcima, uoči svečanih i svetih dana posvećenih žrtvama rata u Vukovaru i svim počasnim manifestacijama, kojima se polažu vijenci na znane i neznane grobove, drže govori o jednom vremenu kada su neki hrabri ljudi izginuli braneći svoj grad do posljednjeg daha.

 

I ja bih to shvatio i razumio i došao bih u Vinkovce kada mi kažu da je za moj dolazak pogodno vrijeme.

 

Ali vraga… Možda to može sa mnom koji sam navikao na kompromise i koji se stalno nekoga ku*ca ispričavam za sve ono što nikada nisam ni pomislio, a kamoli učinio, i koji u svojim pacifičkim mirenjima čitavoga svijeta uistinu pretjerujem jer mi je teško izreći neke teške i prave riječi i jer se bojim da bih njima zauvijek porušio onu malu ravnotežu koja me još uvijek drži u mojoj domovini na nekoj skliskoj i labavoj njihalici”, napisao je.

 

 

“‘Je*o vas Vukovar’ nije psovka nego vapaj u nebo”

 

“Možda to može sa mnom, ali ne može s Borisom Dežulovićem!

 

Jer Boris Dežulović je iskovan od nekog posebnog čelika i njegova kičma, a ni srce pa ni duša, neće da se svijaju pred naletima orkanskih primitivizama ovoga našega fetivog mentaliteta, koji je u stanju da svojim bešćutnostima uništi sve ono što je dobro i pravedno i čestito, samo zarad jedne jedine istine koja se izgovara grlenim glasovima i koja je (po njihovom mišljenju) jedina i prava.

 

Moj prijatelj Boris Dežulović je vičan raznoraznim okršajima, zna se braniti i siguran sam da bi pobijedio i u šakačkome izazovu onoga poznatoga kulinarsko-novinarskog izazivača, koji se hvali da je stručnjak za šamaranje usoljenih mariniranih bifteka.

 

Treba li i takvim ljudima objašnjavati da Borisov krik ‘Je*o vas Vukovar’ nije psovka nego vapaj u nebo?

 

I žalosno je da mnogi ljudi ne mogu prepoznati tu njegovu literarnu montažu u kojoj prividna psovka postaje preklinjanje da se od Vukovara, grada heroja i grada mučenika, prestane graditi mramorna grobnica, pretrpana obiljem grobljanskoga cvijeća i mirisa smrti, već da se taj lijepi grad na Dunavu okrene životu i da se njegovi stanovnici počnu osjećati u svome gradu kao oslobođeni i sretni ljudi, uživajući blagodati svakodnevnoga života i dijeleći svoje radosti, tuge i brige, koje sam život, već sam po sebi, donosi ljudima.

 

Borisov vapaj nije psovka nego očajničko preklinjanje i sigurno nema u sebi ni trunke primisli kojom bi se vrijeđala bilo koja žrtva grada Vukovara.

 

Naravno da se treba obilježavati to sjećanje na stravične dane koje su grad Vukovar i njegovi stanovnici proživjeli te nesretne 1991. godine i na dostojanstven način podsjećati na sve žrtve toga ratnoga masakra, da se nešto slično nikada više nikome na svijetu ne ponovi, ali ne treba da se to ponavlja gotovo svakoga mjeseca, tjedna ili dana i da takav ritam i oblik života postane svakodnevnica građana toga grada.

 

Prije desetak godina, kada su SDP-ovci bili na vlasti, pozvali su me da održim neku predstavu. Rekao sam da ne mogu to učiniti. Da osjećam da to ne mogu i da je to sve suviše emotivno za mene.

 

A oni su mi odgovorili da im je dosta takvih traumatičnih isprika od umjetnika i javnih ličnosti i da oni žele u svome gradu da normalno žive kao i svi drugi ljudi u gradovima Hrvatske i svijeta i da im je pun kufer stalnoga sažalijevanja njihovih života i njihova grada. Želimo i mi da se smijemo i živimo kao sav normalan svijet…

 

Može li ovo moje tumačenje Borisovog pisanja o toj tužnoj temi, o kojoj je on već toliko puta govorio i pisao svima razumljivim jezikom, doprijeti do onih ljudi koji ostrašćenim riječima i prijetnjama ugrožavaju život moga prijatelja tamo dolje u njegovom mirnom seocu u blizini Jadranskoga mora, gdje on ovih dana peče rakiju, čita i piše knjige, nervira se kao pravi torcidaš, što njegov Hajduk koji u posljednje vrijeme igra sjajan nogomet, ipak ne knjiži dovoljno bodova da bude prvi na prvoligaškoj ljestvici i, sasvim ljudski, ne bez strepnje, zaključava kućna vrata?

 

Pa kada bi se neki ‘očajnik’, njegovanom i podgrijavanom patriotskom retorikom, od koje koristi imaju samo oni koji je svakodnevno u svojim politikantskim akcijama zlorabe, i susreo oči u oči s mojim prijateljem Borisom, siguran sam da bi se već nakon nekoliko rečenica i sam uvjerio u pravi smisao izgovorene poruke i na kraju popio s Borisom čašu crnoga vina.

 

Boris Dežulović je hrabar čovjek, koji piše odvažne i smione tekstove, za koje je nedavno dobio i sva moguća evropska priznanja i nagrade koje se dodjeljuju najboljima iz novinarske profesije”.

 

 

“Otišao u razoreni Vukovar”

 

“Ali Boris Dežulović je bio hrabar čovjek i 1991. kada se odlučio, gotovo samoubilačkim činom, otići u razoreni Vukovar, u kome su se još dimile razrušene i zapaljene kuće i još svježi ljudski leševi ležali po ulicama grada i po kejovima Dunava i Vuke.

 

Boris je napravio najdirljiviju novinarsku reportažu, čije su riječi i fotografije obišle čitavi svijet. Stavio je doslovce svoj život na kocku toga dana 1991. godine, koja je mogla biti i ispisana godina na njegovome grobu.

 

Ušao je u grad kao pravi filmski junak. Harrison Ford, na primjer. Bez puške. Naoružan samo malim notesom, olovkom i fotografskim aparatom.

 

Da ga je pokosio rafal onoga pijanoga četnika kojega opisuje u svojoj reportaži, bio bi danas jedan od onih koji se spominju u jednoj čuvenoj pjesmi uz stih ‘bezumlju hrabrih pjevamo pjesme’.

 

Pa zar se može i pomisliti da bi takav čovjek mogao prema istinskoj tragediji grada Vukovara i njegovih unesrećenih ljudi osjećati bilo što osim dubokoga pijeteta i tuge i žalosti.

 

Ali Boris, kao i mnogi preživjeli pravi heroji toga grada, ne želi se busati u prsa, pa ni braniti svojim podvizima. Pravi ratnici ne vole pričati o svojim bitkama.

 

To su neki dostojanstveni, tihi ljudi koji sliče na junake iz Kurosawinih filmova”, piše Šerbedžija.

 

 

“Jesi li ispekao rakiju od rogača?”

 

U vrijeme mira, obrađuju polja, zidaju gradove i podižu mostove.

 

Ali moj prijatelj Boris još nije odložio svoje oružje. On piše svoje knjige i novinarske tekstove. On se još bori s vjetrenjačama, s nepravdama i najčešće s glupošću koja je ‘svemirska sila nad nama’, kako bi rekao dobri stari Krleža.

 

Dragi moj Boro. Evo opet se vraćam mome pismu tebi.

 

Jesi li ispekao rakiju od rogača? I jesi li zgotovio ono svoje trpko crno vino kojim nas častiš kada tebi, Rosi i Dragoj dođemo u pohode?

 

Doći ćemo uskoro. Zaželjeli smo se Lenka i ja one mirnoće na Draginoj terasi, s koje se vidi dolje u dubini naše plavo more Jadransko. Tamo je i ona mala uvala Vruja, koja se s terase ne vidi, ali kada zatvorimo oči, čujemo šum mora i valove kako se dižu i pjene i nose Pupačićeve prijeteće stihove, koji će jednoga dana, postati oluja i izbrisati iz te ubave uvale sve one nakaradne betonske konstrukcije koje nište tu čistu prirodnu ljepotu…”.

 

I Splita smo se zaželjeli. I Hvara. I Brača. I popit ćemo piće s Džonijem Vilsonom, s kojim sam se sedamdesetih družio u Zagrebu i igrao lopte i koji me ponekad pita: ‘Ma koji ti je taj Dežulović? Nije valjda da ga voliš više od mene?

 

Znaš, neki dan smo se Lenka i ja vraćali iz Beograda i na hrvatskoj granici, dok smo davali naše putne isprave zajedno s potvrdama o dvostrukom cijepljenju Pfizer cjepivom, jedna prelijepa mlada policajka mi se nasmiješila i upitala:

 

‘Hoćete li nam doći u Vinkovce?’

 

‘Pa…’, nekako sam stidljivo promucao, ‘ako me zovu volio bih doći već sad u decembru.’

 

‘Dođite, molim vas’, rekla je lijepa mlada djevojka. ‘Mi vas svi mladi u Vinkovcima, toliko željno čekamo.’

 

Doći ću, Tanja… A ako me ne pozovu evo ti šaljem moju pjesmu da je podijeliš sa svojim društvom.

 

 

‘Vinkovci

 

Eh kako smo se voljeli,
One davne jeseni
Na obalama Bosuta
Staza lišćem posuta
Lišćem starih hrastova…

 

U malom gradu ja i ti,
Znali su nas ljudi svi
Imali smo crkve dvje
Zlatnim lišćem posute
Lišćem starih hrastova…

 

Milovo sam garave i plave
Mnogo cura za života svoga
Al ko tebe još nijednu tako
Curo draga iz sokaka moga…

 

U malom gradu sad je rat
Srušili su stari sat
Srušene su crkve dvje
Zlatnim lišćem posute
Lišćem starih hrastova…

 

U gradu našeg djetinjstva
Na obalama Bosuta
Suzama je posuta
I sad se više ne vidi
Staza naše ljubavi…

 

Milovo sam garave i plave
Mnogo cura za života svoga
Al ko tebe još ni jednu tako
Curo draga iz sokaka moga…'”, završio je pismo Šerbedžija.

 

(SB)

(31)

ŠERBEDŽIJA O DEŽULOVIĆEVOM “HRABROM ČINU IZ RATA”: “Kad bi susreli mog prijatelja popili bi s njim čašu crnog vina”