‘Lukašenko glumi idiota i naivčinu, a preveslao je i Putina i Jeljcina. Posve je izmuzao Rusiju‘

Lukašenko je nekada bio vrlo popularan u Rusiji i smatran je potencijalnim spasiteljem Carstva, koji će okupiti svu rusku zemlju…

Ruski novinar, istraživač i aktivist Kamil Galeev iz Moskve, angažiran u nestranačkom političkom forumu The Wilson Center iz Washingtona, neovisnom forumu koji se bavi globalnim pitanjima, u dugačkom je nizu objava na Twitteru nedavno analizirao negativan utjecaj zapadnih sankcija Rusiji zbog invazije na Ukrajinu, o čemu je Jutarnji list već pisao, a sada se pozabavio odnosom Bjelorusije i Rusije te likom i djelom autoritarnog bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka.

Galeev navodi kako se 21. travnja bjeloruska granična kontrola kroz službeni kanal požalila da Poljska i Litva ometaju promet kamiona iz Europske unije u Bjelorusiju te postavlja pitanje zašto bi Poljska i Litva uopće dozvoljavale bilo kakav promet. Minsk je, navodi, glavni ruski kanal za krijumčarenje i kremaljski trgovinski posrednik.

Bjelorusija je, kako kaže, godinama bila glavna ‘rupa’ u ruskom carinskom sustavu i to je u Rusiji općepoznato. “Od kasnih 90-ih ruski se diskurs fokusirao na imperijalnu restauraciju. Raspad SSSR-a bio je tragedija jer smo izgubili mnogo zemlje i ljudi. Stoga, moramo promovirati neku vrstu integracije kako bismo je vratili. Slavenska Ukrajina i Bjelorusija bile su, naravno, prioritet. Nažalost, Ukrajina je pokazala vrlo malo entuzijazma u ovoj integraciji”, iznosi Galeev okvir u kojem razmišlja Moskva.

S druge strane, kako kaže, bjeloruski diktator Lukašenko bio je mnogo kooperativniji. Godine 1997. potpisao je Ugovor o Uniji Bjelorusije i Rusije, a u prosincu 1999. ona je “transformirana u Rusko-Bjelorusku državu”.

Obje strane su, navodi, radile u vlastitom interesu. Interes Kremlja bio je u jačanju njegovog legitimiteta. Tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin, kaže, bio je apsolutno omražen, a integracija s Bjelorusijom povećala bi njegov legitimitet jer nitko u Rusiji to nije ni vidio kao integraciju.

‘Izigravanje idiota’

“Integracija tako divlje nejednakih sila kao što su Rusija i Bjelorusija smatrala bi se aneksijom Bjelorusije od strane Rusije. Što bi vladara u Kremlju učinilo sakupljačem ruske zemlje, kao novim Ivanom Velikim. I Jeljcin i (Vladimir) Putin su očajnički trebali takav ugled. Što je tada bio Lukašenkov vlastiti interes? Pa, to se s vremenom promijenilo. Prva stvar koju moramo razumjeti o Lukašenku je da je on pametan tip. Kao ‘stvarno’ pametan, mnogo pametniji od Jeljcina ili Putina. Zamislite kako Lukašenko razgovara s Putinom. ‘Uznemiren sam što me Putin nije unaprijedio u pukovnika. Ja sam još uvijek potpukovnik. Obećao je da će me učiniti pukovnikom, ali nije. Ako me Putin učini pukovnikom, onda ću i ja njega učiniti generalom'”.

Galeev nakon toga postavlja pitanje kako se Lukašenko uspijeva izvući s takvim ponašanjem te odgovara da to čini tako što “izigrava idiota”. Primjerice, objašnjava kako ide specijalna operacija, kako u Moskvi nazivaju svoju invaziju na Ukrajinu, “slučajno” otkrivajući planove kako će Ukrajina biti podijeljena nakon ruske pobjede, iako nije sigurno je li to pravi plan nakon pobjede.

Lukašenko je, kako ističe, također rekao da je masakr u Buči bio psihološka operacija Engleza, a brojeve registracijskih pločica automobila na kojima su se Englezi dovezli u Buču može pružiti ruska obavještajna služba FSB. Putinu je, kaže, vjerojatno neugodno jer je Lukašenko taj koji radi sabotaže.

“Naša savjest je čista. Počeli su pucati dva dana prije. Pokazat ću vam kartu njihovih planova za invaziju na Bjelorusiju. Da 6 sati prije nismo izveli preventivni napad, oni bi napali. Dobro je da smo to napravili. Biološko oružje, nuklearne elektrane, sve je to bilo spremno za dignuti u zrak”, navodi Galeev Lukašenkove izjave.

Pritom, ističe, Lukašenko govori o ukrajinskom biološkom oružju, ali tvrdi da su Ukrajinci planirali dići u zrak i vlastita nuklearna postrojenja. Njegov narativ je, kaže, kombinacija uobičajene ruske propagande s karikaturistički pretjeranim tvrdnjama. S time da ovo drugo poništava prvo, a to je, navodi, prava sabotaža.

Borac protiv korupcije uzurpirao vlast i izgradio diktaturu

Iz svega toga se Lukašenko, kako kaže, izvlači “izigravajući glupana”, odnosno glumi naivnog, ali dobronamjernog “seljaka”.

“Naravno da griješi, ali nemojte mu suditi prestrogo, on ne zna bolje. To je strategija. Njegova slika ruralnog čovjeka također je strategija. U Rusiji se Lukašenku izruguju kao “kolhozniku” – radniku na zadrugarskoj farmi. Kolhoznici su bili polukmetsko stanovništvo niskog statusa koje nije imalo ni putovnice (nije moglo odseliti) prije 1974. Postoje snažne predrasude prema ljudima sa sela, kombinirajući socijalni rasizam s pravedničkim rasizmom. Zašto onda Lukašenko glumi naivnog kolhoznika? Pa to je strategija. Nitko od njega neće očekivati pametno spletkarenje, a on je zapravo veliki spletkar”.

Lukašenka, kaže, danas poznajemo kao diktatora, no početkom 90-ih bio je oporbeni političar i borac protiv korupcije, a neustrašiva kritika trulog političkog establišmenta učinila ga je vođom oporbe. Vlasti se nisu usudile jednostavno lažirati izbore jer su bili zatečeni raspadom SSSR-a te nisu znali koliko im je prijevara dozvoljeno u novom poretku.

“Lukašenko je bio najpopularniji političar u Bjelorusiji. Njegovoj platformi nije se moglo prigovoriti: Protiv korupcije i izborne prijevare. A tko će zagovarati korupciju i izbornu prijevaru? Nitko. Tako je postao zastupnik, zatim vođa oporbe i na kraju predsjednik”.

Nakon što je izabran, navodi Galeev, uzurpirao je vlast i izgradio diktaturu sa ciljem stvaranja nečega poput nasljedne kvazi-monarhije. Njegov maloljetni sin Kolja u blizini oca, ukazuje Galeev, također nosi uniformu i epolete, kao očiti nasljednik.

Lukašenko je, smatra, vješt političar, čak daleko superiorniji od Putina. Jedini primjer javnog političara gotovo Lukašenkove razine u Rusiji za kojeg zna je, kako kaže, na zatvorsku kaznu osuđeni ruski oporbeni vođa Aleksej Navaljni koji, prema Galeevu, koristi vrlo sličnu strategiju.

Nije zavladao Rusijom, ali ju je izmuzao

Promicanjem Unije s Rusijom, navodi, Lukašenko je u početku pokušao postići ono što je želio, a to je vladati Rusijom – nepopularni Jeljcin nije mogao još dugo vladati i dok god se Lukašenko nadao da će ga naslijediti, vodio je politiku ‘istinske’ integracije s Moskvom.

“Lukašenko je nekada bio vrlo popularan u Rusiji i često je smatran potencijalnim spasiteljem Carstva, koji će okupiti svu rusku zemlju. Nije išlo. Krhki Jeljcin je imenovao mladog i zdravog nasljednika koji je ubrzo postao superpopularan pacificiranjem Čečenije. Sada je Putin postao sakupljač ruske zemlje, računajući tu i tradiciju moskovskih vojvoda. Lukašenko je bio nadmašen”.

Stoga su se njegovi politički ciljevi, kaže, promijenili. U 90-ima je Lukašenko vjerojatno bio iskren po pitanju integracije i to je razumljivo jer se nadao biti “vrhovni vođa novog ruskog carstva”. Nakon 2000. godine, međutim, aneksija Bjelorusije od Rusije značila bi da će on u najboljem slučaju biti regionalni guverner tog carstva.

Od 2000. godine Lukašenko tako gradi svoju dinastičku kvazi-monarhiju. Pritom nije raskinuo s Rusijom, nego ju je umjesto toga, kako kaže, ekonomski izmuzao na sve moguće načine, a to je učinio namamljivanjem Putina perspektivom integracije. Putin je, kaže, bio vrlo predvidljiv, a Lukašenko je to iskoristio.

“Lukašenko bi mogao kupiti ruske resurse gotovo besplatno. Tarifni sustav Unije učinkovito je subvencionirao izvoz njegove nekonkurentne robe u Rusiju. Masovno je posuđivao od ruske države i njezinih “privatnih” opunomoćenika. Ovi krediti uglavnom nisu otplaćeni. To je sve dobro poznato”.

Ruski ‘porezni manevar’

Bjelorusija je, primjerice, kupovala rusku naftu i plin po dampinškim cijenama. Zbog Unije Bjelorusije i Rusije, ruski izvoznici nafte i plina u Bjelorusiju nisu morali plaćati carinu, što je omogućilo Lukašenku da kupuje rusku naftu po cijenama daleko ispod tržišnih, prerađuje je u svojim rafinerijama i izvozi u Europu.

Ipak, Rusija je 2015. godine započela “porezni manevar” sa ciljem smanjenja carina na izvoz nafte na nulu. Lukašenko je, navodi Galeev, zatražio odštetu od 3,4 milijarde dolara, a Putin je, kako je prenijela medijska grupacija RBC, pristao platiti 300 milijuna dolara.

A zašto bi Rusija išta plaćala, tadašnji ruski premijer Dmitrij Medvedev je, kaže, objasnio bolje od bilo koga drugog – Bjelorusija je napravila 31 “plan puta” za integraciju s Rusijom, odnosno podignula je 31 zahtjev. “Čak i jedan plan puta oko kojeg se nismo dogovorili, zahtjev koji smo odbili, može ugroziti naš proces integracije”, rekao je Medvedev.

Doista, kako navodi Galeev, nakon prethodne runde pregovora 2019. godine, Lukašenko je glumio ljutnju. “Naše gospodarstvo samo gubi. Oprostite, ali za koji k**** nam treba takva Unija?”, upitao je. Glasnogovornik Kremlja, Dmitrij Peskov, odgovorio je, pak, da je Kremlj čuo Lukašenka, ali i dalje vjeruje u postojanost Unije.

(422)

Redakcija | Slider, Vijesti | 28. Aprila 2022. 17:38

Lukašenko je nekada bio vrlo popularan u Rusiji i smatran je potencijalnim spasiteljem Carstva, koji će okupiti svu rusku zemlju…