Donesena je još jedna presuda Evropskog suda za ljudska prava protiv Bosne i Hercegovine. Ovaj put po apelaciji Slavena Kovačevića, savjetnika predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića.
Sud je utvrdio da su njegova prava prekršena jer kao građanin nije mogao glasati za kandidata za Predsjedništvo i indirektno za Dom naroda koji nisu pripadnici konstitutivnih naroda.
Iako će presuda biti objavljena sutra, njen sadržaj je već poznat. Riječ je o apelaciji koja na neki način obuhvata sve dosadašnje presude i njena implementacija bi riješila mnogo starih problema. Ipak, to je jedna posebna tema.
Sistem pun rupa
Ova presuda još jednom potvrđuje koliko su Ustav BiH, ali i izborna pravila diskriminatorna pa se stječe dojam da svaka iole ozbiljno pripremljena apelacija vrlo lako presuđuje protiv države BiH.
No, vratimo se stanju na terenu. Ova presuda, koliko god bila komplikovana s apekta njene implementacije otvara niz novih pitanja i argumenata u ranije započetom procesu izmjena Izbornog zakona BiH. Naime, aktuelna državna vlast u svojoj strategiji ima izmjene postojećeg izbornog zakona do kraja ove godine i jesen je bila rezervisana za stavljanje te teme na sto.
Međutim, sadržaj ove presude će itekako poremetiti ranije zacrtane planove. Jer kako sada uopšte razgovarati o nekoj vrsti reforme, a konkretno o načinu izbora članova Predsjedništva, na čemu HDZ posebno insistira, ili izboru delegata za Dom naroda, a ne uvažiti i ne uzeti u obzir najmlađu presudu.
Sud je utvrdio da je sadašnji politički sistem etničku zastupljenost učinio važnijom od bilo čega drugog, time jačajući etničke podjele u zemlji. Također, sud je zaključio da niko ne smije biti primoran da glasa samo u skladu sa propisanim etničkim linijama, bez obzira na njihove političke stavove. Dalje, sud smatra da čak i kad bi se održala, etnička predstavljenost mora biti sekundarna u političkom sistemu i uključivati etničku predstavljenost sa cijele državne teritorije.
Prve reakcije već ukazuju na složenost procesa implementacije, jer i neke ranije presude, koje su po svojoj suštini dosta jednostavnije duže od decenije nisu implementirane te su postale predmet politikanstva. Na to je često nasjedala i međunarodna zajednica pa je išla linijom manjeg otpora.
Test principijelnosti
U startu je jasno da će stav HDZ-a i SNSD-a ostati nepromijenjen i da će se ova presuda proglasiti političkom i kojoj neće dati prostora za raspravu, bez obzira što je implementacija presuda Evropskog suda za ljudska prava obaveza.
Ovdje je pak ključno kako će se prema ovoj presudi postaviti stranke sa sjedištem u Sarajevu, a prije svega one u vlasti poput SDP-a, NS-a ili NiP-a. Postavlja se pitanje da li će im ova presuda doći na vrh agende u procesu pregovora ili ne. Također, ništa manje važno je kako će se prema ovoj presudi postaviti Evropska unija i njeni predstavnici u BiH, ali i ključne ambasade.
Ova apelacija i presuda ne ostavljaju mnogo prostora za zanemarivanje, a još manje prostora da se ona ostavi po strani i da se ide sa ranije utvrđenim planom. U suprotnom to bi bila neprincipijelnost.
U procesu borbe narativa ova presuda će ići u korist stranaka u opoziciji, poput DF-a i SDA, dok će za stranke u vlasti biti test. I to ne samo test istrajnosti u smislu težine implementacije, već i test u smislu stavljanja ove presude u vrh svojih prioriteta u procesu pregovora. To se odnosi barem na one stranke koje su godinama gradile priču o BiH kao građanski ustrojenoj državi.
(Klix)
(146)