Bivši glavni sekretar NATO-a, koji je godinama bio plaćeni savjetnik ukrajinskih političara, izašao je u javnost s prijedlogom na koji mnogi promatrači odmahuju glavom
NATO od 2008. obećava da će Ukrajina jednog dana postati članica vojnog saveza. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski se više puta, za sada bezuspješno, zalagao za obećanje da će se Kijev moći pridružiti NATO-u, kad se rat završi, piše Deutsche Welle.
Sada je bivši glavni sekretar NATO-a Anders Fogh Rasmussen, koji je godinama bio plaćeni savjetnik ukrajinskih političara, izašao u javnost s prijedlogom na koji mnogi promatrači odmahuju glavom.
Kako se ne nazire kraj rata, Rasmusen kaže da bi Savez ipak trebala ponuditi Ukrajini članstvo bez vraćanja Krima, Donbasa i drugih teritorija, koje je ruski predsjednik Vladimir Putin nezakonito anektirao. Rasmusen tvrdi da bi pokrivanje Ukrajine članom 5, koji članicama NATO-a daje kolektivne sigurnosne garancije, odvratilo Putina od pokušaja da zauzme dodatnu ukrajinsku teritoriju.
Međutim, čak i za one državnike, koji snažno zagovaraju brzi pristup Ukrajine NATO-u, Rasmussenova formula je neprihvatljiva. Litvanski ministar vanjskih poslova Gabrielius Landsbergis ne želi razmatrati čak ni opciju prekida vatre s Putinom, nazivajući tu ideju “sramnom”.
“Svaka vrsta pregovora je uvod u Dan pobjede u Moskvi”, rekao je on na sastanku ministara vanjskih poslova Europske unije u ponedjeljak i dodao: “Davanje teritorije je u suprotnosti s međunarodnim pravom. Teritorijalni integritet je nešto što mora biti sveto.”
Protiv “kompromisa sa zlom”
U razgovoru za DW ukrajinski parlamentarac Andrii Osadčuk kaže da to nije opcija koja bi bila dobra za Ukrajinu. “Svaki prekid vatre, bilo kakvo zamrzavanje sukoba, svaki kompromis sa zlom samo će dati vremena Rusiji da ponovo napuni baterije”, rekao je on, postavljajući pitanje bi li NATO uopće razmatrao učlanjenje zemlje, koja nema potpunu kontrolu nad svojom teritorijom.
Osadčuk također vjeruje i da bi Rusija odbacila takav prijedlog i ostala pri svojim apetitima usmjerenim na veće dobitke. “Oni još uvijek vjeruju da mogu polako progutati cijelu Ukrajinu, poput neke velike zmije”, ističe Osadčuk. „Samo nedostatak spremnosti Zapada da se bori — ne za Ukrajinu, već za sebe— daje svim tim ‘stručnjacima‘ osnove za takve ‘nevjerovatne‘ ideje, koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću”.
Probni balon?
Ovo nije prvi put da se pojavila ovakva ideja. Na konferenciji u Norveškoj u augustu je Stian Jenssen, šef ureda glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga, izjavio da bi jedan od mogućih ishoda mogao biti da Ukrajina odustane od dijela svoje teritorije u zamjenu za članstvo u NATO-u.
Kada su ovi komentari, izvorno na norveškom, dospjeli u međunarodne medije, odmah je došlo do odbijanja, kako Kijeva tako i jednog broja ukrajinskih saveznika. U roku od 24 sata Stoltenberg je morao potvrditi da NATO podržava Ukrajinu kako bi povratila svoj teritorijalni integritet, a Jenssen je morao izjaviti da se pogrešno izrazio.
Šta sa krilaticom “Krim je Ukrajina”?
Analitičar Edward Hunter Christie, bivši ekonomist za pitanja obrane u NATO-u, kaže da je ovo samo jedan primjer grešaka koje se čine naspram Ukrajine – ne samo riječima, već i postupcima.
“Postoji jaz između službenih stavova koji izražavaju idealan ishod rata u Ukrajini, odnosno vraćanja pod kontrolu cijele njene teritorije i aktuelnog nivoa pomoći – posebno vojne – koju su saveznici spremni dati”, kaže Hunter Christie za DW. „Prilično je neobično i, da budem otvoren, bizarno što mi i naša diplomatija zastupamo stav da je Krim Ukrajina i da Ukrajina ima pravo povratiti cijeli svoj teritorij, a u isto vrijeme stalno odbijamo Ukrajincima dati oružje većeg dometa. Njima je potreban čitav arsenal oružja kako bi imali stvarnu šansu za promjenu stanja na terenu, i tek tada možemo vidjeti kuda vodi diplomatija.”
Analitičari: Najprije tenkovi, onda razgovori
Bruno Lete iz njemačkog Marshallovog fonda je isto tako zbunjen i pita se vjeruje li Rasmussen da bi sigurnosne garancije funkcionirale za Ukrajinu. “Kako ćete odvratiti Rusiju od napada na Ukrajinu, kada Ukrajina bude unutar NATO-a? Znači li to da će NATO morati poslati kopnene trupe u tu zemlju? Znači li to da trebamo razmišljati o multinacionalnoj brigadi za Ukrajinu, sličnoj onoj koja je sada uspostavljena na Baltiku?”
Lete se slaže sa Hunterom Christiem da put ka miru vodi kroz vojnu nadmoć Kijeva. “Tek tada Ukrajina će moći pregovarati o sporazumu koji neće ići na njenu štetu”, smatra njemački stručnjak.
On je uvjeren da je ova opcija dio paketa ideja o kojima se raspravlja. “Mislim da je i NATO sve više pod pritiskom da ispuni svoje obećanje, dato Ukrajini 2008., kako će ona jednog dana postati članicom Saveza”, kaže Lete. On, međutim, smatra kako Rasmusenov recept „ne bi predstavljao niti pobjedu Kijeva, niti pobjedu Zapada”.
S druge strane, Hunter Christie naglašava da se NATO obvezao da će pomoći u ponovnoj uspostavi punog teritorijalnog integriteta Ukrajine. “I strateški, i vojno, i pravno, te zbog međunarodnog ugleda i prestiža NATO-a, moramo ići do kraja”, naglasio je on.
No, s obzirom na sve više signala da podrška ukrajinskoj borbi blijedi, možda će, koliko god to sada neugodno zvučalo, predsjednik Zelenski jednom morati razmotriti opciju da se odrekne dijelova svoje zemlje i nazove to „mirovnim dealom”, zaključuje Deutsche Welle.
(DW)
(553)
