Dok su sve arapske zemlje objavile izjave u kojima osuđuju izraelski rat u Gazi, čini se da su zemlje koje su nedavno potpisale mirovne sporazume s Izraelom u velikoj mjeri zabrinute za održavanje svojih novih odnosa s tom državom.
Trenutni izraelsko-palestinski rat pokrenuo je ozbiljna pitanja o budućnosti Bliskog istoka i kako on stupa u interakciju sa globalnim silama.
S obzirom na to da su SAD i brojne zapadne države bezuvjetno podržavale Izrael, neke arapske zemlje su se našle u pokušaju da zaštite svoje interese dok umiruju bijes javnosti.
Saudijski ministar vanjskih poslova Faisal Bin Farhan najavio je u subotu da će delegacija Zajedničkog arapsko-islamskog izvanrednog samita, koji je održan u Rijadu ranije ovog mjeseca, otići u nekoliko svjetskih metropola kako bi promovirala trenutni prekid vatre u Gazi.
Prva destinacija tog putovanja bila je Kina, a zatim Rusija, što je postavilo pitanje mogućnosti pomjeranja arapskih država prema istoku.
Nekoliko moćnih arapskih država vodilo je oprezne diplomatske igre još od izbijanja posljednjeg rata, koji je počeo kada je Hamasov napad na južni Izrael usmrtio više od 1.100 Izraelaca 7. oktobra. Izraelsko nemilosrdno uzvratno bombardovanje Gaze, zajedno sa kopnenim upadom, ubilo je više od 14.500 Palestinaca i uništilo veći dio civilne infrastrukture enklave.
Dok su sve arapske zemlje objavile izjave u kojima osuđuju izraelski rat u Gazi, čini se da su zemlje koje su nedavno potpisale mirovne sporazume s Izraelom u velikoj mjeri zabrinute za održavanje svojih novih odnosa s tom državom.
Počevši od 2020. godine, Abrahamov sporazum uz posredovanje SAD-a omogućio je da Izrael uspostavi diplomatske odnose sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinom, Sudanom i Marokom. Prije 7. oktobra, Saudijska Arabija se smatrala sljedećom, i vjerovatno najznačajnijom državom koja je spremna normalizirati odnose.
“Saudijska Arabija je zauzela relativno čvrst stav, obustavivši pregovore o normalizaciji s Izraelom”, rekao je za Middle East Eye Elham Fakhro, saradnik na programu Chatham House za Bliski istok i Sjevernu Afriku.
Ali arapske države koje već imaju odnose sa Izraelom uglavnom odbijaju da ugroze te odnose.
Dana 2. novembra, parlament Bahreina je u saopćenju naveo da je Manama opozvala svog ambasadora u Izraelu, uz druge medijske izvještaje koji pobijaju tu tvrdnju, i bez ikakvog komentara ministarstva vanjskih poslova zemlje.
Od drugih potpisnika Abrahamovog sporazuma nisu viđeni slični potezi. Tariq Kenney-Shawa, američki politički saradnik u palestinskoj političkoj mreži Al-Shabaka, kaže da ova relativna neaktivnost nije previše iznenađujuća za Palestince.
“Većina Palestinaca je duboko razočarana odgovorom, ili njegovim nedostatkom, arapskih lidera širom regiona”, rekao je on za MEE. “Na kraju krajeva, Palestinci poznaju arapski narod, arapske ulice, duboko podržavaju njihovu stvar, ali se osjećaju napuštenim od lidera koji pričaju, ali nikada ne naprave konretan korak.”
Relativni pritisak je viđen iz Egipta i Jordana, poznatih kao stari režimi normalizacije, pošto su potpisali mirovne sporazume sa Izraelom decenijama prije Abrahamovog sporazuma.
Egipatski predsjednik Abdel Fattah el-Sisi jasno je stavio do znanja da se snažno protivi bilo kakvim planovima za raseljavanje stanovništva Gaze na egipatski Sinaj.
Međutim, Kairo se suočava s kritikama zbog svoje nevoljkosti da aktivnije otvori prijelaz Rafah sa Gazom.
Jordan je, s druge strane, protjerao izraelskog ambasadora u Amanu, a opozvao svog. Također se povukao iz ugovora o energiji s Izraelom zbog domaćeg pritiska.
Obje ove države su aktivno progonile i hapsile građane koji su protestirali u znak solidarnosti sa Gazom, dok su pokušavali smiriti bijes javnosti snažnijim stavovima protiv Izraela.
“Arapski lideri poput Sisija, kralja Abdulaha i Mohammada Bin Salmana imaju poluge koje mogu iskoristiti za pritisak na Izrael, kao što je prijetnja povlačenjem iz sporazuma o normalizaciji ili pregovora”, rekao je Kenney-Shawa.
On dodaje da ove države i dalje radije čuvaju podršku koju dobijaju od zapadnih država, zajedno sa sigurnosnim i ekonomskim sporazumima od kojih imaju koristi.
Fakhro se slaže, rekavši da su arapske države i dalje podijeljene oko svog preferiranog pravca djelovanja.
„To je definitivno daleko od historijskog jedinstva po tom pitanju, kako što je bilo na primjer tokom embarga na naftu 1973. godine“, rekao je on.
Tokom arapsko-izraelskog rata 1973. godine, kao odgovor na podršku zapadnih država Izraelu, Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC), koju je predvodio tadašnji saudijski kralj Faisal, uvela je embargo na naftu na nekoliko zapadnih zemalja, uključujući SAD, Holandiju..
Cijena jednog barela nafte učetvorostručila se tokom embarga, a SAD su se suočile sa nestašicom goriva.
Sada, dok se izraelski rat u Gazi nastavlja samo privremenim primirjem uz posredovanje Katara, ujedinjeni arapski stavovi su ostali pri zahtjevu za prekid vatre, a Saudijska Arabija poziva države da prestanu izvoziti oružje u Izrael.
Međutim, stručnjaci vjeruju da bi kontinuirana američka podrška svom savezniku na kraju mogla imati utjecaja čak i na njegove najbliže arapske lidere.
Prema Kenney-Shawa, ovo ima potencijal da malo proširi globalnu podjelu između Istoka i Zapada.
“Arapski narod i njihovi lideri svjedoče koliko žarko SAD podržavaju masovna ubistva sunarodnika Arapa i to će ih gurnuti ka produbljivanju odnosa s drugim silama kao što je Kina”, rekao je.
Iako se nipošto ne očekuje da će Kina zamijeniti SAD u regiji, njen relativno konstruktivan pristup bliskoistočnim sukobima, potkrijepljen njenim posredovanjem u saudijsko-iranskom pomirenju, mogao bi imati značajniju ulogu.
Fakhro vjeruje da „zaljevske države vide zemlje poput Rusije i Kine kao korisne partnere.
“Njihovo skretanje na istok dio je šireg napora da se diverzificiraju njihovi odnosi izvan Sjedinjenih Država, u vrijeme kada je Washington bio jasan u svojoj namjeri da se povuče iz regiona”, dodala je.
Imati američke rivale kao alternativne partnere bi također moglo omogućiti državama Zaljeva da imaju više utjecaja u Washingtonu, ako se ovaj pomakne u neželjenom smjeru.
Međutim, ovi stavovi su iz ličnog interesa, a ne iz istinske podrške palestinskoj stvari.
Kenney-Shawa tvrdi da je to glavni faktor koji određuje stavove zvaničnih Arapa prema Izraelu i Palestini.
“Sve dok arapskim svijetom upravljaju autokrate iz sebičnih interesa koji žele da očuvaju vlastitu moć po svaku cijenu, Palestinci ne bi trebali očekivati od njih da izvrše ozbiljan pritisak na Izrael”, rekao je on.
(SB)
(144)
