“Nemam, dakle, potrebe ni danas ni Čoviću ni nekim drugim čovićima govoriti tko sam i što sam”, kazao je Ivanković za “Slobodnu Bosnu”

 

 

 

Piše: MARIO ILIČIĆ

 

 

Željko Ivanković, jedan od najplodnijih i najnagrađivanijih bosanskohercegovačkih književnika govorio je za „Slobodnu Bosnu“ u povodu knjige pod nazivom „Zaključana vrata – Sutješki monolozi“, o nacionalizmima u kojima utočište nalaze političari koji straše građane novim ratovima, te otkrio s čime nije zadovoljan kada je u pitanju rast i razvoj njegovog rodnog Vareša, nekada jedne od najrazvijenijih općina u bivšoj Jugoslaviji, mjestu koje je u ratu i nakon rata potpuno devastirano, a danas bilježi novi procvat.

 

 

Iza vas je više od 40 godina godina književnog rada, negdje sam pročitao da ste objavili više od 40 knjiga. Vodite li evidenciju o objavljenim radovima?

 

 

-Prvu knjigu sam objavio 1978. godine. Dakle, u jesen 2023. bilo je punih 45 godina kako sam objavio prvu knjigu. Sigurno je otada i više od 50 objavljenih knjiga. Međutim, u tih više od 50 svakako bi trebalo uzeti u obzir da su neke knjige doživjele niz izdanja. Knjiga priča „Zvjezdangrad“, koja je u lektiri, dosad je izašla u šest izdanja. Knjiga „Vareške priče“ objavljena je u dva izdanja, romani „Dodirom i svijet poče“, „Ljubav u Berlinu“, kao i „Rat i sjećanje“ objavljeni su također u dva izdanja. Dnevnik „700 dana opsade“ u dva izdanja, eseji „Tetoviranje identiteta“ u dva izdanja…

 

 

 

Ne brojim tu, naravno, knjige prijevoda, jer bi onda brojka izdanja bila bliža broju 70, nego spomenutom 40. Ali i neke od prijevodnih knjiga izišle su u ponovljenim izdanjima. Primjerice, „Mozartova pisma“, izašla su u pet izdanja. To ne brojim, jer onda bi brojka bila, kako rekoh, i preko 70.

 

 

 

Neka od ponovljenih izdanja mojih knjiga, ujedno su i dopunjena i proširena izdanja…

 

 

 

Moglo bi se govoriti o 40 pravih, autorskih knjiga, gdje ima i pet romana, i desetak knjiga priča, i petnaestak knjiga poezije, eseja, putopisa, dnevnika, publicistike.

 

 

 

No, posljednja knjiga u nizu, Vaš roman „Zaključana vrata – Sutješki monolozi“, nekako je najjače odjeknula u regionu, barem kada govorimo o medijskoj promociji…

 

 

 

-Ako je to tako drago mi je. Međutim, mislim da je moja medijski najzapaženija knjiga bila moj treći roman – „Rat i sjećanje“. On je kao roman „pokrio“ ratnu priču o Varešu i Sarajevu, a kao takav je dobio najugledniju glavnu hrvatsku književnu nagradu „Gjalski“, za 2016. Proglašen je najboljom proznom knjigom te godine. Tada sam razmišljao o tome hoću li više uopće biti u stanju pisati romane. Jer me je taj roman jako intelektualno i emotivno istrošio. Roman ima više od 400 stranica. To je jedna velika priča o cijelom jednom životu, jednom iskustvu Vareša, Sarajeva, ratnih podijeljenosti, obiteljske tragedije koju smo odživjeli.

 

 

 

Jedna veoma kompleksna priča. Mislio sam da me je to toliko iscrpilo da sam sumnjao da ću ikad više i poželjeti napisati roman. I onda sam nakon toga ipak napisao još jedan roman. I sad ovaj novi, koji Vi spominjete.

 

 

 

Roman je, kao što se vidi i iz podnaslova, utemeljen u moj širi zavičajni prostor, prostor Vareša i Kraljeve Sutjeske.

 

 

 

Vareš i Kraljeva Sutjeska jedan su geopolitički, civilizacijski i kulturološki prostor između kojih stoji Bobovac i planina Perun, jedno je s jedne a drugo s jedne strane. Vareš je u crkvenom smislu oduvijek pripadao samostanu Kraljeva Sutjeska, a ljudi iz Kraljeve Sutjeske i cijelog tog kraja išli su raditi u Vareš. Dakle, to je jedan po svemu jedinstven kraj i religijski i nacionalno, i kulturološki i civilizacijski, koliko god se i međusobno razlikuje. Taj prostor jako dobro znam, a i dugo sam ga istraživao.

 

 

 

 

Napose su ta dva kraja doživjela sraz za prošlog rata kad su izbjegli i protjerani Kakanjci došli u Vareš, što je u Varešu, a prije definitivnog njegovog pada, dodatno usložilo problem Vareša u sve otvorenijem sukobu između Kakanjaca i Varešana.

 

 

 

Kakanjci su izbjegli iz Kraljeve Sutjeske u Vareš i tamo su dolazili u probleme s lokalnim ljudima. Prije svega s Hrvatima. Jer, koliko god to bio isti ili sličan svijet, rat je rat, oružje je oružje, alkohol je alkohol. Nervoza i netrpeljivost proizvođeni su, rasli i zaoštravani. Tako da nije bio dalek put do toga da se netko tko se osjećao protjeranim iz Kraljeve Sutjeske, a našao se u Varešu i ondje naišao na vareškog muslimana, u gnjevu i alkoholu poželio „napiti“ tuđe krvi, ući u njegov stan, posegnuti za onim za što je mislio da mu najednom pripada. A sve zato što mu je negdje drugdje to uzeo netko drugi. U svom sam se novom romanu htio pozabaviti velikom i važnom poviješću Kraljeve Sutjeske i onoga što su Vareš i Sutjeska značili jedno drugom, ali i problemima koje je najednom u prvi plan izbacilo nevrijeme, nevrijeme zlih politika i rata. Baviti se tim istinskim, pravim problemima koji su življeni na jednom malom bosanskohercegovačkom mikroprostoru – a to su Vareš i Kraljeva Sutjeska – bio mi je poseban izazov, koji je prepoznao i Josip Mlakić, kao problem koji se živio u njegovu uskopaljskom kraju, a koji je u stvari problem svih naših prostora.

 

 

 

Tako da sam napisao roman koji je veoma opsežan, s više od 300 autorskih kartica. A podnaslov „Sutješki monolozi“ je otuda jer cijelu tu moju priču u 46 monologa pričaju ljudi koji su isključivo iz Kraljeve Sutjeske, bilo da ih je rat odveo daleko od zavičaja, da su se nakon svega vratili u Sutjesku ili da otuda nikad i nikamo nisu otišli. Na takav način postavljena priča činila mi se važnom za moju osnovnu tezu: Ti su krajevi preživjeli i vrijeme Mehmeda II. Osvajača, ti su prostori opstali i nakon upada Eugena Savojskog. Prostori su opstajali, premda teško ranjavani i za Austro-Ugarske, i za vrijeme Karađorđevića, i za vrijeme Pavelića, i iza Tita… Sve do ovog kraja kad su praktički potpuno nacionalno, etnički, religijski, u svakom smislu nestali – degradirani, čak devastirani.

 

 

 

Rekoh, sutješku priču pričaju Sutješaci i ona je kompatibilna s onom iz moga romana „Rat i sjećanje“, pa nije čudno da Mlakić te dvije priče vidi kao duologiju, jer su obje priče priča o jednom – pojednostavljeno rečeno – priča o nestanku jednog mikrosvijeta, mikroprostora, srednjobosanskog katoliciteta, dakle, rečeno suvremenim jezikom, i najstarijih etničkih hrvatskih krajeva u samom srcu onoga što se zovu i što jesu kraljevske zemlje.

 

 

 

Roman se zove „Zaključana vrata“ pa već samim naslovom jasno sugerira što je iza tog svijeta ostalo – samo zaključana vrata. To je, kako rekoh, priča o jednom katoličkom, hrvatskom mikroprostoru, ali se sve to u gotovo istoj mjeri odnosi i može odnositi i na sve druge. Mene su ljudi iz Bosanske Krajine koji su pročitali roman, zvali i govorili: „Ovo je isto kao kod nas. I kod nas su kuće zaključane, prostori su pusti, nema ni kokoši, ni mačke, ni psa…“! Jer, mi smo manje-više isti prostor koji je živio po principu spojenih posuda, pa prelijevanje sreće i nesreće ne može ostati i nije ostajalo na granicama brda i rijeka koje su nas dijelile/spajale… Ili, ne barem zadugo.

 

 

 

Dakle, svima nam se dogodilo da je prostor za koji smo se bili spremni ubijati i ubijali se, najednom ostao prazan, i od tebe i od mene i od svih nas, a naši ljudi sad se šeću po nekim svojim Bečevima i uvrh glave jednom godišnje dođu da se ovdje pokažu sa svojim limunizinicama, da se hvale kako su tamo negdje uspjeli…

 

 

 

Dakle, htio sam pisati priču o slomu, o tragediji naših prostora. U mom slučaju, to je tragedija i iskustvo katoličkog svijeta koji u vareškom kraju ponabolje poznajem, a znam da se slično dogodilo i s drugima, no neka o tome pišu oni koji to bolje od mene poznaju da se ne dogodi kao ono s Andrićem kad su mu predbacivali da se on muslimanskim svijetom nije bavio, a on im odgovorio kako itekako jest, ali on dalje od kapije nije ni mogao ni znao, prozivajući bošnjačke pisce da oni uđu dalje i dublje u taj svijet koji živi iza svojih kapija… Dakako, ne bi bio ni red pisati o nečemu što čovjek ne zna. Jer, ni ja se nisam mogao baviti katoličkim svijetom Uskolja, kao ni katolicima iz Stoca ili iz Čapljine. Čovjek piše o onome što najbolje zna. Tako da je taj roman i prepoznat kao takav. Međutim, i jedan i drugi moj roman, ovi iz tzv. duologije, praktički nisu čitani. Nikoga to ne zanima, ni u literarnom ni u bilo kom drugom smislu. Ne govorim samo o broju čitatelja, nego o kvalificiranim čitateljima.

 

 

 

NEKOM RAT, A NEKOME BRAT

 

 

Naprosto, živimo u takvom ambijentu, u vremenu i prostoru, u kojem se ne čita. Nitko nema ni vremena ni želje čitati roman od 400 stranica. Čovjek se može nadati da je pisanjem svoga djela uradio nešto književno važno, bitno, relevantno ili da je ispunio neki vlastiti stvaralački imperativ. Više od toga?! Teško! Jedino stoga čovjek valjda i piše, ispisuje neki svoj svijet, ili kako rekoh ispunjava neke osobne imperative: intelektualne, moralne, emocionalne naravi…

 

 

 

Naravno, ova dva romana polučila su i medijsku pažnju. Ne može čovjek biti posve nezadovoljan. Primjerice, doživio sam jako dobar prijem ovoga romana u Kaknju, gdje su ga vrlo kvalitetno akceptirali i kakanjski Bošnjaci. Kraljeva Sutjeska pripada Kaknju. Hoću reći, roman je pisan čestito i pošteno u takvoj mjeri da ga može čitati bilo tko – tko hoće vidjeti i vlastitu poziciju u svemu tome. Nije nimalo dugačija sudbina zahvatila vareškog ili kakanjskog Hrvata kakvu nije odživio i neki prosječan Bošnjak ili Srbin, a riječ je samo o iskustvu zla vremena, rata i nesreće, koju su živjeli i naši kolektiviteti i nebrojeni pojedinci. Jer na kraju nijedno umjetničko djelo ne piše ni o nacijama ni o vjerskim skupinama, nego samo o pojedincima koji se potom projektiraju u širi ambijent, ambijent koji ih je kulturno-povijesno, društveno i politički profilirao..

 

 

 

Kad govorim o iskustvo prijema svoga romana u Kaknju (ne spominjem druga mjesta), zapravo hoću reći kako je gotovo nevjerojatno, čak šokantno da moj roman za koji sam dobio „Gjalskog“, kako rekoh – najveću nagradu u hrvatskoj književnosti, ovdje u BiH ne postoji, nema ga. No, nije drukčije ni s romanom Ivana Lovrenovića koji je tu istu nagradu dobio jesenas. Vjerojatno nismo zanimljivi čitateljima drugog nacionalnog predznaka, ali ni ovima čiji smo tobože pisci, jer njima opet nismo ideološki podobni. Sad ovo govorim kao neku vrstu političke (dis)kvalifikacije. No, ne žalim se. Samo kušam stvar razumjeti. Ipak mislim kako je glavna stvar pitanje čitanja uopće. Pokušajte razumjeti suvremenog čovjeka u jednoj od najmanje pismenih zemalja u Europi da čita roman od 300 ili 400 autorskih kartica?! Nisam siguran da su ljudi pročitali ni sav tekst i na svjedodžbi ili diplomi koju su kupili, a kamoli tamo nekakve knjige…

 

 

 

Dojmio me se jedan naš razgovor koji smo prije par godina vodili upravo u Varešu. Pričajući o besmislu nacionalizma, i o besmislu rata, tada smo se dotaknuli korijena političara koji se danas busaju u svoja nacionalistička prsa. Govorili smo o Dodikovim katoličkim korijenima, Šešelju… Tada je kao i danas aktualna ta tema…

 

 

 

-Nisam netko tko je spreman na takav način odčitavati podrijetlo i korijene, u smislu u kojem je to nekoć tretirala čuvena serija „Korijeni“, koja je govorila o crncima u Africi. Međutim, ovdje se jako često podgrijava temperatura koja se bavi korijenima, podrijetlom, a kojom se manipulira i poseže za tuđim. Jedna od novijih je tipa – „Dubrovnik je srpski“, „Dubrovačka književnost je srpska“! I to će najčešće reći oni Srbi koji ne znaju ni što je to srpska književnost, a kamoli da bi znali pročitati poneko djelo iz dubrovačke književnosti. Čak i mi koji smo studirali književnost, nerijetko smo čitajući dubrovačku književnost, ništa drugačije nego Krležine „Balade Petrice Kerempuha“, posezali za rječnicima, a… Smiješno, tužno. Kad nemaš svoje, uzmi tuđe… Zbog toga su velikosrbi i pokrenuli rat da bi uzeli sve što nemaju, a što im se sviđa… Npr. hoćemo Jadran, a to je tako razumljivo ako ne postoje Hrvati, ne postoji hrvatski jezik, ne postoje Marulić, Držić, Gundulić… Kome još uvijek nije jasno što to znači, pogledajmo Putina: Ne postoje Ukrajinci, ni ukrajinski jezik i sl.

 

 

 

Problem je kad se mi damo time izmanipulirati. Na primjer, spremni smo se u nekom novom ratu pobiti da dokažemo čiji su stećci. „Stećci su, jasno, bošnjački Ne, ne, stećci su hrvatski ili ne, ne stećci su srpski…“ A već prvi dan nakon što okončamo bitku, svjedoci smo, kako su te stećke i jedni i drugi i treći mljeli, ugrađivali u seoski makadam, u svoje kuće, mostove, u crkve i džamije.

 

 

 

Hoćete primjer ovdje već spominjanog Bobovca? „Bobovac je hiljadugodišnja prijestolnica, hiljadugodišnje BiH, i sve naj, naj, merhametli, najstarije, starije od Hrvatske, Srbije…“, a put od Vareša do Bobovca je i danas neasfaltiran, a onaj dio koji je asfaltiran – asfaltirala je Hrvatska vlada. Kome to onda treba Bobovac? Ili, kome ne treba, ako je jasno da je naša majka Turska?

 

 

O nacionalnom se govori rogobatno i vrlo jeftino. Zašto sam tada spomenuo Dodika ili Šešelja? Dakle, upravo zato što je Šešelj išao tražiti potvrdu od Srpske akademije nauka i umjetnosti da je Srbin, da nije Hrvat. Kome treba potvrda izašta? Kome Akadmija daje potvrdu o nacionalnosti? Ili o bilo čemu? Svatko od nas i jest i može biti što god hoće. Ja mogu biti hiljadugodišnji Hrvat po ocu i materi, a ujutro da odem u Argentinu ili Novi Zeland, ja ću biti neki Argentinac ili Novozelanđanin. Pripadnik nacije stoljećima mlađe od Bosne, Hrvatske ili Srbije. I? Šta s tim? Sad bi neki Argentinac trebao reći reći Messiju – „Ti si Talijan“! Ili Talijani – „Ti si izdajnik!“

 

 

 

U nacionalnom smislu možeš biti što hoćeš, ali to onda kao pravilo moraš i znati i dosljedno prihvatiti i za druge, za drugog. Ne možeš ti kao Milorad Dodik reći – „Eh, vi Bošnjaci, vi ste prevjerili“! Ne, barem sve dotad dok se ne suočiš s vlastitom „prevjerom“ nacionalnom, vjerskom, ideološkom… Jer je povijest puna toga. Svi ti kolektivni identiteti su društveni konstrukt, koji danas možda vrijedi, sutra već ne. Sjetimo se samo dva milijuna Jugoslavena… Gdje su sad oni, tko su… Nestali? Prevjerili?

 

 

 

Što uopće znači prevjeriti?

 

 

-Prevjeriti je i to kako ja više nisam u SDP-u, sad sam u HDZ-u! Da i to je prevjeravanje?! Više nisam u SDA, sad sam u Stranci za BiH? Što znači prevjeriti, što znači promijeniti vjeru, naciju, ideologiju, uvjerenje? Što je, najposlije, nacija?

 

 

 

Je li to ono što ja s pozicije predsjednika neke stranke govorim drugom u obliku: „Ti si izdajica nacije, ti nisi naš. Ti nisi Mi! Ali, vidite, Kusturica je Srbin, Meša je Srbin, ali ti nisi Srbin, jer si ti izdajica, jer braniš Bošnjake…!“

 

 

 

Zašto si izdajica? Zato što pišeš za neki opozicicijski list ili portal u Republici Srpskoj koji plaća američka vlada? Čekaj, Milorade, je li i tebe američka vlada dovela na vlast, ta ista vlada!?

 

 

Ili Šešelju, ili bilo kome drugom? Da govorimo i o hrvatskim nekim političarima koji su do jučer bili Jugoslaveni i potpisivali se ćirilicom, a danas ne samo što su Hrvati, što je dakako njihovo pravo, i veliki vjernici što se ne bi dalo zaključiti po njihovim djelima, ali im ne dopuštam, tj. oduzimam im pravo da oni meni ili nekome od nas kažu tko smo mi, a tko nismo. Oni dežurni nacionalni i vjerski dijagnostičari!

 

 

 

Jer, kad sam ja u doba Jugoslavije bio pozivan na informativni razgovor zato što sam Hrvat i što pišem na hrvatskom jeziku, on je bio zaštićen svojom ćirilicom.

 

 

 

I sad je opet on zaštićen jer je za sebe i svoje poltrone prigrabio pravo, ovlasti određivanja tko je tko i što je što.

 

 

 

Govorimo o Draganu Čoviću?

 

 

-I o Čoviću i o svim drugim Čovićima. Da je bogdo Čović jedini. Ne mislim da sam ja zbog toga što će Čović i slični reći manje ili više Hrvat. Ne mislim i ne tražim zbog toga neka veća prava, ali oduzimam njemu i sličnima svako pravo da bilo koga kvalificira ili diskvalificira. Isto to se odnosi i na Bošnjaka ili Kineza ili Arapa ili bilo koga. Jer ovdje su kod nas dolazili Arapi da uče naše Bošnjake i muslimane da to što oni rade nije pravi islam i kako se to bude musliman i kako se i na kakav način treba živjeti islam.

 

 

 

Hoću reći, hajmo onda istim aršinima mjeriti svoje hrvatsvo i katoličanstvo ili svoj ateizam, s tuđim pravosavljem, srpstvom, tuđim bošnjaštvom ili bilo čime…

 

 

 

Dakle, stvari su individualne, dio mog individualnog identiteta, kao što su individualne stvari da sam liječnik, pravnik, da imam plave ili crne oči, da sam kosmat ili ćelav…

 

 

 

Ali, kada oni to upotrebljavaju u manipulativne, političke svrhe, dakle, kad cijelog čovjeka sa svime što on jest pretvaraju samo u Hrvata, u katolika, u Hrvata-katolika-hadezeovca, i to opet na način na koji to kaže šef stranke, onda sam žestoko protiv toga. Prije svega iz krajnje osobne, individualne pozicije, a onda i iz intelektualne, moralne, emocionalne. Tko ima pravo bilo kome reći tko je i što je?

 

 

Simptomatično je, recimo, da to govore političari koji imaju nekih „oraha u džepu“.

 

 

 

-Tako je! Jedino tako, velikom bukom uokolo, mogu maskirati svoju prošlost. A i prikriti svoju pljačkašku sadašnjost. Treći razlog ne postoji! Ili je treću _ ušutkaj one koji vide, znaju, misle, ukazuju… „da je car gol“!

 

 

 

Ne govori to neki Srbin iz Srbije, nego netko čiji je djed, pradjed prešao iz jedne u drugu konfesiju, ili se udao u katoličko selo pa postao Hrvat ili Dodik čiji su preci bili katolici prezimena Dodig, pa promijenili vjeru. Jer, nema Dodika nigdje drugo…

 

 

 

-Šta će neki Šumadinac hodati Kragujevcem ili Beogradom i govoriti: Ja sam Srbin. Čist idiotizam. No, Dodik ili Šešelj to moraju. Dodikov se djed, predjed za Karađođrevića doselio, radio za kralja, za Karađorđeviće… I eto. I neka je. Uostalom, kao i Maradonin ili Messijev predak, predak pape Franje… Samo što njima ne pada napamet ono što je našim ludim glavama svakodnevna mantra.

 

 

 

Prezime Dodig je često u Hercegovini, u Međugorju…

 

 

-Ima ih i u duvanjskom kraju. Došli su otuda i živjeli u Krajini, udali se tamo i živjeli u tom ambijentu. Znam mnogo katolika i iz drugih mjesta. I iz moga, bobovačkog kraja, koji su doselili u Bosansku Krajinu i bili neka manjina i saživjeli se tamo. Razumije to čovjek. Kao što su ljudi s Brača ili s Visa odselili u Južnu Ameriku ili SAD. Naravno da to danas prosječan Bračanin ili Višanin preko bare može znati ali ne mora. Može ga zanimati, ali i ne mora. Može mu to nešto značiti, ali i ne mora. Ali šta to bilo kome znači osim čovjeku koji to nešto jest ili nije…

 

 

 

Zanimljivo je da su ti i takvi političari danas najveće galamdžije…

 

 

-Dakako. Dapače, takvima, tipa Čovića, smeta već i samo postojanje Ivana Lovrenovića i Željka Ivankovića… Jer ja nikad nisam morao hodati po Sarajevu i govoriti – „Ja sam Hrvat“! Ja pišem i na javnoj sceni objavljujem od 1973. U svakom mom tekstu se vidjelo tko sam, tj. da sam, ako to nešto znači, Hrvat. hrvatski pisac. Nisam pisao ni „opština“ ni „vazduh“, ni „hljeb“ ni „Jugosloven“. Nemam, dakle, potrebe ni danas ni Čoviću ni nekim drugim čovićima govoriti tko sam i što sam. A i ja sam učio i čitati i pisati ćirilicu. I bosančicu i goticu i grčko pismo i hebrejsko…

 

 

 

Uvijek se sjetim jednog fratar iz Nedžarića koji je prije 20-ak godina rekao: „Mi fratri smo znali po vašim tekstovima koliko je vas hrvatskih pisaca i tko je to po tekstovima bio ili tko nije! Na prste jedne ruke ste se mogli prebrojati!“

 

 

 

Dakako, posve je legitimno bilo i da moj susjed Hrvat kaže opština i hljeb, a ja kažem općina i kruh! Kao što je legitimno bilo da trgovkinja s tri godine srednje škole meni profesoru jezika u mom granapu prije rata kad tražim mlijeko i kruh, kaže: „Misliš, hljeb“? Legitimno, jer je ona bila Srpkinja i Jugoslovenka, a ja „samo“ profesor jezika i hrvatski pisac iz BiH.

 

 

 

No, neće mi zbog tih iskustava nitko govoriti o vremenu kad nam je svima bilo lijepo, kad smo svi bili ranopravni, živjelo se idilično… Agresivnost i aroganciju srpstva sam osjetio na svojoj koži. Možda ona u njezinom slučaju nije bila namjerna, ali je već i time bila demonstrirana jedna politika koja je nekome neobrazovanom davala za pravo držati lekciju o jeziku čak i profesoru jezika. Dakle, ja sam to živio i tih godina, dok su neki bili Jugoslaveni, i potpisivali se ćirilicom. I takvi su bili podobni, a ja sam bio nazivan „ustašom“ jer su moji tekstovi pisani „zagrebačkim jezikom“ – kako su neki govorili. Ne priznajući čak ni ime moga jezika.

 

 

 

Ovo navodim kao anegdotu za oslikavanje ambijenta i prostora u kojem smo živjeli. I ne mislim da je tog i takvog ponašanja bilo samo ovdje. Bilo je toga posvuda…

 

 

 

Kao rođeni Varešanin često ste u rodnom kraju i primjećujete promjene koje u tom devastiranom i zapuštenom kraju sugeriraju na dolazak boljih dana. Kakve promjene vidite odlazeći u taj kraj?

 

 

-Godine 2018. sam objavio veliku fotomonografiju Vareša na više od 400 stranica. Budući da sam iz Vareša, cijeli svoj svjesni život istražujem Vareš i njegovu povijest. A kad to toliko dugo radite onda svakako u tom smislu postanete najkompetentniji znalac te povijesti.

 

 

 

A sva nebrojena literatura o Varešu pokazuje da Vareš ulazi u historiju kao rudarski kraj i u njoj kao takav traje.

 

 

 

Vareški kraj čak su i bosanski vladari nazivali riznicom kraljevstva. Sva ta mjesta koja se danas rudarski istražuju odvajkada su poznata. U međuvremenu je tek uznapredovala tehnologija koja ih može istraživati i na kvalitetan način odvajati vrijedne metale i minerale od jalovine. Bilo je samo pitanje vremena kada će tu netko naći svoj interes. Ruda i ono što ide uz rude ponovno su oživjeli Vareš. Vareš zbog rude postoji, na tome traje i na tome će prestati postojati. Sad smo svjedoci kako se Vareš, nakon 30 godina, ponovno vraća u historiju, jer ima ono bogatstvo koje ga čini društveno-ekonomski i politički relevantnim. Ima rudu zbog koje je netko spreman tu doći, investirati i eksploatirati je. Kao čovjek, Bosanac, radujem se svakom napretku Bosne i Hercegovine. Radujem se svakom kilometru izgrađenog autoputa, radujem se sutra svakom metru tramvajske pruge izgrađene od Ilidže prema Hrasnici. Tako se i ovome radujem. Iako nisam ni sekude kompetentan, drago mi je što će se vareški svijet ponovno zapošljavati, ali slušajući ljude koji se bave ekologijom, pogotovo mog prijatelja profesora šumarstva Dalibora Balijana, koji kaže da će ti rudnici u dobroj mjeri i devastirati varešku okolicu, pogotovo onaj dio koji gravitira kakanjskom slivu, itekako sam i zabrinut.

 

 

 

Već su se iz Kaknja žalili na devastaciju šuma i izvora vode. Ja bih tu bio spreman ozbiljno popričati i o koristi ali i o potencijalnoj šteti. Potencijalnu korist danas osjećamo. Vareš se postupno obnava, prugom, koja je jedna od nastarijih u BiH, ponovno je povezan sa svijetom. Ali treba vidjeti, osim što evidentno donosi korist, koliko to sve narušava okoliš i donosi trenutnu ili dugotrajnu štetu. Svi smo mi rasli ispod zeničkih, vareških, ilijaških dimnjaka. Živimo u sarajevskom smogu. Svi znamo što to znači. Sretni smo da radi privreda, ali u neko doba bi na papir trebalo izbaciti ne samo elemente koristi nego i elemente potencijalne štete. Hoću reći, koliko god se radujem svakom napretku naših krajeva, silno bih se založio i za ove stvari. Kapital jedino zanima profit i sve drugo ga zanima samo onoliko koliko je prisiljen na to, na primjer, da zaštiti okoliš, vodu, šumu…

 

 

 

Zakazana 19. sjednica Općinskog vijeća Vareš

 

 

Nisam siguran da se svi ti obojeni metali, rude i minerali na kvalitetan način odvajaju i da se sva ta jalovina kvalitetno odbacuje i pohranjuje. Nisam siguran da to dugoročno neće donositi štete. Kad smo nekoć dolazili u Kakanj dočekivali bi nas tornjevi Termoelektrane i Cementare, međutim kada su Nijemci kupili Cementaru oni su to itekako zaštitili filterima po najvišim svjetskim standardima. Želim izniman napredak i Zenici i Varešu i Kaknju. Ali, želim da se Bosna i ekološki očuva, da ne postanemo smetljište i otpad Europe u eko smislu kao što smo postali smetljište i otpad Europe u političkom smislu.

 

(SB)

(180)

ŽELJKO IVANKOVIĆ ZA „SB“: Dodik se busa u svoja nacionalistička prsa i zbog svojih katoličkih korijena, neće meni Jugoslaven Čović govoriti jesam li Hrvat ili nisam…