Aida Mujčinović-Palinić: Ovo je moje iskustvo s KCUS-a na čijem je čelu Sebija Izetbegović

Na našu adresu stiglo je pismo građanke Aide Mujčinović-Palinić, koja nas je zamolila da njenu priču objavimo u cijelosti:

Mujčinović- Palinić: Ulili su nam nadu da vjerujemo da mojoj majki ima spasa.
Nekoliko puta počinjem pisati svoju priču i ne znam kako da počnem… Mami je bilo loše nekoliko sedmica. Imala je glavobolje koje smo pripisivali migrenama. Ali kada je krenula nestabilnost pri svakom pokretu, shvatili smo da kafetinima ne možemo riješiti problem. Takvi smo mi Bosanci, zadnji na pameti su nam doktori, zbog našeg stava da su tamo gužve i neljubazno osoblje…

Kažem mami: “A šta misliš da idemo privatno”, jer stanje se rapidno pogoršavalo i mijenjalo. Evidentno je bilo da nešto nije uredu. Obično smo u tim početnim fazama svi “internet ljekari” gdje na različitim forumima tražimo odgovore i lijek za simptome sa kojim se susretnemo.

I tako je krenulo! Plati jedan pregled u privatnoj klinici, plati drugi, a odgovora nekog konkretnog baš i nije bilo. Nakon toga, nerado, s ogromnim predrasudama slušajući iskustva, tačnije čitajući forume, portale, prateći razne Facebook stranice koje su protiv Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS), krećem prema klinici. Taj dan baš i nije obećavao, jer prijem pacijenata se vršio u Državnoj bolnici.

Dolazimo gore. Mami je loše. Izlazimo iz auta izbezumljeni uz sve te misli i šta li nas čeka. Jer znate, svašta smo čuli i čitali. Na Neurologiji u prijemnoj ambulanti, uvidjevši da se moja mama uz pomoć mene i sestre ne može kretati, pritrčava nam momak koji radi na osiguranju da pomogne. Odmah zove tehničara koji se u roku od nekoliko sekundi našao sa invalidskim kolicima pred nama. Moje iznenđenje je nastalo već tu.

Mamu prima dežurna doktorica, pregleda nalaze iz privatne klinike, razgovara s njom, hitno je šalje na CT koji je već urađen i privatno. Sanitetska kola nas već čekaju, dok je tehničar mamu vozio prema izlazu. Voze nas na Radiologiju, gdje je bila gužva, ali nekim čudom, ili dobrom organizacijom, za 15 minuta moja majka je bila prozvana za snimanje. Ulazim s njom i objašnjavam medicinskoj sestri da je asmatičar i da joj je problem ležati bez uzdignute glave. Sestrica me smiruje, preuzima moju majku, ljubaznim tonom mi se obraća da se ne brinem. To je bio moj drugi šok, ali i spoznaja da tu rade normalni ljudi!

U roku od pet minuta nakon CT-a nalaz su nam dali. Sanitetska kola ponovo dolaze po nas. Čiko koji je vozio mamu u invalidskim kolicima je stalno uz nas, ali neprimjetan. Vraćamo se na Neruologiju, ulazimo kod doktorice, ona gleda nalaz, i govori sestrici da mamu malo izvede da udahne zraka. Ostajemo unutra i kreće razgovor. Nekako mi je u glavi samo zazvonila ta riječ tumor na četvrtoj komori u malom mozgu, četiri puta neki broj. Ma samo mi je pištalo u glavi i sav moj svijet se srušio.

Vidjevši da smo se moja sestra i ja izgubile, šokirale, da smo “mentalno rastresene”, kad saznate da vam mama ima tumor na mozgu, suze same kreću, napola ste ludi, nije vam ni do čega, krivite sve redom, doktorica nas je pokušavala pribrati, utješiti. I to je radila 40 minuta!

Poziva potom medicinsku sestru da uvede moju mamu, da razgovara s njom. Pokušava se šaliti sa njom, prilagoditi se njenom stanju. Bila je prisna, na jedna ljudski način, ne onako koristeći neke medicinske riječi koje ona ionako ne bi razumjela. A ustvari, ispitivala ju je tako, radila neki neurološki test. Ja sam laik, ali nalaz je bio napisan tačno prema razgovoru s mojoj majkom, znate ono subjektivno i ono objektivno…

Dalje nam piše Cito. Uputnicu s nalazom dobijamo da krenemo prema Neurohirurgiji. Krijući suze od mame i potrebu da vrištim razmišljam o toj ljubaznoj doktorici koja nas je smirila, utješila i pozvala sanitetska kola. Opet! Čiko koji je vozio mamu u kolicima je s nama, neprimjetan, mislim da se zove Nedžad, i ne odvaja se od nas. Pokušava da se našali, da nas nasmije. Odvezli su nas na KUM. Mama samo govori: ‘Nisam dobro, boli me glava, manta mi se’. Tehničar koji je izvadio krv ljubazno priča sa njom i govori joj: ‘Bit će to sve uredu, ne brinite se’. Sestrica Elma (zapamtila sam ime sa akreditacije), prelijepa plavuša, donosi joj vodu. Pričaju s njom, pokušavaju da je smire i ohrabre.

Nakon što su vidjeli nalaz, telefonom su pozvali nekoga, a u trenu se stvorio neurohirurg dr. Ibrahim Omerhodžić. Odmah je počeo pričati s mojom majkom, brižno kao da je njegova. I onda, valjda je očima suflirao, šta li, ali sestra se primakla, odvezla mamu i tada se obratio nama. Rekao nam je da je hitno i da moramo dalje sa pretragama, da mama treba ostati u bolnici, samo da nađu mjesto da je smjeste. U međuvremenu šalje nas da joj se uradi rendgen pluća i EKG.

Već je oko pola pet, smrklo se vani, a i nama u glavi. Ali ti divni ljudi ni jednog trena nas nisu ostavili same. Čika Nedžad je naša sjena. Vozi je u kolicima nekim dugim hodnicima, mi idemo za njim, pokušava nas nasmijati, ispričati vic… Stižemo na rendgen pluća. Sestra ili dokotrica izlazi, pomaže mojoj majci da ustane iz kolica, a čika Nedžad je pridržava. Mi izlazimo jer ne smijemo biti u sobi za rendgen. Nalaz je gotov i vraćamo se na Neurohirgiju gdje nas upućuju na prijemni odjel.

Dolazimo na poluintezivni odjel, traže joj krevet i i smještaju je. Dok su joj sestrice pomagale da se popne na krevet, doktor je smirenim i ozbiljnim tonom govorio da je situacija krajnje ozbiljna: ‘Vaša majka mora ostati ovdje, morate biti jake. Ne brinite se, tu smo sa njom. Sve će biti uredu’. Uvjeravao nas je, jer mi nismo mogle prihvatiti činjenicu da je moramo ostaviti tu.

Sestrice nam prilaze, tješe nas da je za nju najbolje zbog njenog stanja da bude tu, jer se moraju vršiti daljnje pretrage, s obzirom na to da ona treba što urgentnije biti operisana. Taj prokleti tumor pritišće njen mozak, mislim u sebi. Izlazimo iz klinike. Duga noć je bila pred nama, tuga, nevjerica, pa opet vraćaju se riječi svakog ljekara, sestrice koje smo tog dana stjecajem naše nevolje sreli.

Dolazimo dan poslije u posjetu. Prilazim sestrama koje mi pričaju o maminom stanju, visini šećera, pritisku i daljnjim pretragama koje su pred njom. Toliko su je bodrili i uvjerili da je bez problema izdržala MRI koju sam i sama prošla i znam koliko je neugodan osjećaj. Hej, moja mama asmatičar je izdržala magnetnu rezonancu! Zaboravila sam reći da su u potpunosti ispoštovali našu želju da ona ne sazna da ima tumor.

Došao je novi dan, opet smo u posjeti, a mama govori: ‘Djeco, ne brinite, paze me kao kraljicu’. Odmah za setrinskim pultom nas izvještavaju o njenom stanju, poručuju da će nas ljekar primiti ako imamo potrebu za razgovor s njim. Nevjerovatno, tada sve one priče i predrasude nestaju. U bolnici rade humani ljudi, stručnjaci koji se brinu za naše najmilije koje smo ostavili da leže gore.

Ljekar nas potom izvještava o zdravstvenom stanju majke i njegovom mišljenju i nastavku stabilizacije već narušenog zdravlja, kako bi je mogao operisati. Riječi doktora da svaki čovjek, pacijent zaslužuje da živi, da zaslužuje šansu za život, njegove riječi: ‘Ja i ova klinika nećemo odustati od vaše majke’, ulile su nam nadu i vratile vjeru da ipak ima spasa. I zaista bore se da se njen šećer stabilizira, bore se da njena pluća ojačaju, paze je, vode u toalet, medicinske sestrice su joj na svakoj mogućoj usluzi, dodaju joj vodu i sve što traži.

Preko svoje majke sam uvidjela da na KCUS-u ne rade monstrumi, kako nas ne znam iz kojeg razloga filuju. Klinika savršeno funkcioniše. Ti ljudi koji su gore zaposleni, stvarno su ljubazni i brinu se o pacijentima. Ne, ne morate donijeti kafu, poklon ili podmititi nekoga kovertom sa novčanicama, da biste bili sigurni da će nekom vašem biti pružena potpuna njega, i sve što je potrebno pacijentu.

Ovo sam željela ispričati i više ne želim čuti, niti podržati lošu riječ o radu KCUS-a, njegovim ljekarima, medicinskim sestrama, i ostalom osoblju i doktorici Sebiji Izetbegović koja se nalazi na čelu te klinike.

Poređenja radi, prije nekoliko godina, kad je moja sestra nakon treće operacije bila prema saopćenju ljekara, koji je trebao ponovo operisati, izgubljen slučaj, na moje pitanje: ‘Koliko košta njen život’, pitao me: ‘Koliko vi mislite da košta?’. Nije odbio kovertu u kojoj sam stavila 1.000 KM. I gle čuda, našao se način da je operišu nekom metodom crp ili kako se to već zove kroz usta.

Pred mojom majkom, ljekarima i nama je velika borba za njen život, kako su nam i rekli, ali su nam ulili povjerenje, nadu, vratili vjeru i promijenili naše mišljenje u pozitivno, kao i stav o radu klinke i njenom osoblju. O svim kuloarskim pričama koje se danima plasiraju u medijima, bez obzira na naše prijašnje iskustvo, ja imamo potrebu reći i ispričati svoje pozitivno iskustvo.

Ja sam samo jedna obična građanka skromnih primanja, čija majka ima tumor i smještena je na poluintenzivnoj klinici Neurohirurgije, gdje se divni ljudi bore jednako da pomognu njoj, ali i da olakšaju meni i mojoj porodici kojoj nije baš lako u ovim trenucima.

Ma kakav ishod u konačnici bio, sigurna sam da je moja majka u stručnim rukama, prije svega dobrih ljudi i velikih stručnjaka. Ovo je moja priča i moje iskustvo. Znam da u ovoj borbi nismo sami.

(245)