Religija kao jedan od sistema vrijednosti, najtradicionalniji i u BiH jako zastupljen, može i mora ponuditi interpretacije događaja i ljudi oko nas. Također, njeni kritičari bi trebali možda shvatiti, da religija nije uvijek opijum, nego danas vjerovatnije morfijum za mnoge u Bosni i Hercegovini

 

 

Piše: Vedad SMAILAGIĆ

 

 

Agilna ekpia magazina za pravedno obrazovanje Školegijum organizirala je ovih dana seriju interesantnih radionica i predavanja na širu temu obrazovanja. Jedna od tema od 30.5.2023. bila je i vjeronauka u školama pod naslovom: Ako je Bog jedan, zašto onda tri vjeronauke?

 

 

Dvije diskutantice i diskutant bili su profesorica političkih nauka Univerziteta Istočno Sarajevo, profesorica na stomatološkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i članica Komisije za obrazovanje i nauku Skupštine Kantona Sarajevo te kao treći član doktor katoličke teologije i česti komentator javnih zbivanja u Bosni i Hercegovini. U publici dvadesetak zainteresiranih, moderator dobro pripremljen.

 

 

Dobro osmišljeni format ovog okruglog stola imao je za cilj zajedničko razmišljanje i kritičko propitivanje vjeronauke kao predmeta u školama u Bosni i Hercegovini i primjetno se razlikovao od drugih radnih okruglih stolova organiziranih pod pokroviteljstvima ministarstava koja u pravilu nisu ništa više nego alibi za već donesene političke odluke čiji zaključci na koncu potvrde već unaprijed date odgovore. Određeni je nedostatak ovog okruglog stola, koji bi prema opredjeljenju Školegijuma trebao imati primarno obrazovni karakter, odsustvo barem jednog vjeroučitelja koji bi diskusiji mogao dati unutrašnju perspektivu nastave vjeronauke.

 

 

Hoćemo li državi i nadležnom ministarstvu povjeriti ulogu medijatora i nadzora nad ukupnom nastavom vjeronauke, ili ćemo kao pripadnici jedne vjere morati ignorirati negativne vjeručiteljske prakse prema našoj vjeri… ?

 

 

Jako dobar naslov ovog okruglog stola “Ako je Bog jedan, zašto onda tri vjeronauke?” evocira određeni skepticizam organizatora koji vjerovatno nije ni svjestan da je ovim pitanjem došao na domaći teren svakog vjeroučitelja kojem ne treba više od četiri rečenice da upravo naglasi potrebu zadržavanja ovakve prakse. Opći dojam je da je za i oko okruglog stola postajao konsenzus da nastava vjeronauke mora biti u nedležnosti i pod kontrolom ministarstva u ime države, naravno uz saradnju sa pojedinim vjerskim zajednicama, ali i da je školska vjeronauka trenutno jako politizirana i instrumentalizirana.

 

 

Nadležnost države na ukupnim školstvom pa i nad vjeronaukom jako je bitna stvar i svakom pripadniku bilo koje konfesije u BiH i svakom vjeroučitelju bi trebalo biti to jasno, jer jedino je država ta koja može vršiti kontrolu nad nastavnom praksom u školama i time djelovati protiv kulture omalovažavanja i vrijeđanja pripadnika drugih vjera ili drugih svjetonazora poput agnostika ili ateista te garantovati zadovoljavanje individualnih vjerskih osjećaja. Ta opasnost je, naravno, prisutna jer se svaka religija ne definira samo kroz ono što ona jeste a druge nisu, i kroz ono što ona nije, a drugi jesu nego i kroz kodificirani i tradirani sistem vrijednosti i set propisa koji, jasno, ne sprječava pojedince da ih ignoriraju, ali koji po prirodi stvari ne može biti predmet svakodnevne arbitraže.

 

 

Pitanje je dakle, hoćemo li državi i nadležnom ministarstvu povjeriti ulogu medijatora i nadzora nad ukupnom nastavom vjeronauke, ili ćemo kao pripadnici jedne vjere morati ignorirati negativne vjeručiteljske prakse prema našoj vjeri jer ne postoji organizirani put za sprječavanje toga i istovremeno tolerirati tu istu praksu u svome okruženju prema drugim svjetonazorima i učiti da je baš to postulat našeg vjerskog osjećaja.

 

 

A pitanje vjeronauke u školama je jako interesantno pitanje i u religijski monolitnim društvima koja su također tu večer uzimana kao referentna, a prije svega društva njemačkog govornog jezika i tamošnji školski tretman vjeronauke

 

 

Osim ove teme, okrugli sto je ponudio i dosta konfuznih misli koje su rezultat nepostojanja stava nekih od učesnika okruglog stola za određena pitanja što je skrivano i pravdano strahom da se nekoga ne uvrijedi. Spontano traženje odgovora na tipična pitanja u kontekstu religije poput morala ili bosanskohercegovačkog vjerskog pluralizma koji se čak eksploatira u turističke svrhe dovelo je do niza nejasnih odgovora od toga da obrazovanje u BiH treba senzibilizirati učenika za sve svjetonazorne razlike do toga da niko ne treba znati ko je koje vjere.

 

 

Pitanje postojanje realne potrebe za alternativnim predmetom pokazalo je da neki od diskutanata, ovdje tretirani kao eksperti u obrazovanju, religiju i vjeronauku razumijevaju kao meditaciju, pokazujući time svoju nedovoljnu upućenost u temu vjeronauke u školama. Drugi tonovi o vjeronauci kao školskom predmetu imali su naučnu distancu koja možda donosi neku spoznaju, ali ne odgovara na pitanje: Šta sa vjeronaukom u školama? Također su izrečene, ali nedovoljno jasno artikulirane misli o ulozi roditelja naspram vjeronauke u školama.

 

 

Za prilično oprezno formuliran stav protiv vjeronauke u školama argumentirano je ipak nepromišljeno navodnim interesom djeteta i željama roditelja, čime su jednim dijelom revidirani prethodni stavovi da definiranje javnog interesa vjeronauke kao predmeta treba prepustiti državi, ali i zanemarena vjerovatna činjenica da velika većina roditelja baš u vjeronauci vidi interes svoga djeteta.

 

 

A pitanje vjeronauke u školama je jako interesantno pitanje i u religijski monolitnim društvima koja su također tu večer uzimana kao referentna, a prije svega društva njemačkog govornog jezika i tamošnji školski tretman vjeronauke. Kao neko ko se 25 godina naučno bavi upravo tim društvima, njihovom poviješću, pismenošću i sistemom vrijednosti te intenzivno prati sve aktuelne diskurse unutrašnje i vanjske politike, primijetio sam da se u nekim trenucima tokom diskusije operiralo prilično paušalnim znanjem o obrazovnim sistemima tih država i aktuelnim obrazovnim praksama. Ali to nije prvi put da se u Bosni i Hercegovini Njemačka koristi kao referenca samo zato što je „Njemačka“, a nije ni prvi put da se svako usuđuje interpretirati Njemačku ili bilo koju drugi državu u bilo kojem drugom društvenom ili političkom kontekstu.

 

 

Vjeronauka kao školski predmet cijelim svojim povijesnim, socijalnim, kulturološkim, emotivnim, filološkim, duhovnim, psihološkim i pedagoškim aspektima spada u humanističke predmete, jer ako ikako, onda Boga možemo spoznati samo razumijevanjem čovjeka kao Njegovog stvorenja

 

 

Vjeronauka u školama jeste zahtjevna tema pa se neodlučnost i suzdržanost po nekim aspektima u nekim izjavama može, naravno, i shvatiti, ali mnogo bitnije od toga je što je ova večernja diskusija o vjeronauci u školama u BiH još jednom pokazala da je obrazovanje i školstvo tema za koju je danas lako biti ekspert – u pravilu, ko je završio fakultet, ima nešto stariju djecu, barem je jednom možda na nekom vijeću roditelja imao revolucionarnu spoznaju da je današnja škola „teška“, može sebe smatrati aktivistom i stručnjakom u obrazovanju.

 

 

A ako se pitamo koje to znanje čini srž obrazovanja od rođenja pa sve do zrelih životnih dana, onda se jednostavno mora zaključiti da je to humanističko znanje, često shvaćeno kao neko opće znanje, ali ipak znanje koje se između ostalog univerzitetski izučava i za koje postoji i zaseban fakultet poput Filozofskog fakulteta. To je znanje o čovjeku, o društvu, o povijesti, o umjetnosti i o svim drugim tipovima znanja i njihovoj potrebi za čovjeka. To humanističko znanje čini temelj ljudskih kompetencija komunikacije i razumijevanja, logičkog i apstraktnog mišljenja, razumijevanje suodnosa različitih društvenih fenomena te na koncu razumijevanja umjetnosti pa i sporta kao pokretača ljudskih kreacija. (Ili da pojasnim, to je uglavnom onaj set znanja i predmeta za koje se danas često kaže da ne trebaju u životu, pa se za njih podrazumijeva ocjena 5).

 

 

Svo ostalo znanje sticano kroz srednje škole i fakultete, od favorizirane matematike i informatike do drugih prirodnih i tehničkih nauka, može imati i ima svoju društvenu funkciju i značaj samo na bazi humanističkog znanja i provučeno kroz kritičke humanističke naočale sastavljene od pitanja: Koja korist, koja šteta, koji smisao, koja opasnost od toga? A vjeronauka kao školski predmet cijelim svojim povijesnim, socijalnim, kulturološkim, emotivnim, filološkim, duhovnim, psihološkim i pedagoškim aspektima spada u humanističke predmete, jer ako ikako, onda Boga možemo spoznati samo razumijevanjem čovjeka kao Njegovog stvorenja.

 

 

Ako u društvu imamo problema sa javnim moralom, ili se u našoj okolini čak dese stravična hladnokrvna ubistva, onda nam ne pomaže i nisu zakazali matematika i biologija, nego humanističko obrazovanje

 

 

Kada ovako shvatimo vjeronauku kao školski predmet sa humanističkim predznakom, identificirali se sa propisima i idejama pojedinih vjera ili ne, onda nam se ne mogu dogoditi deplasirani prijedlozi da se umjesto vjeronauke djeci ponudi nešto „što im treba u životu“ poput matematike, informatike ili stranih jezika, jer svi ti predmeti ne ostavljaju prostora za promišljanje o čovjeku, društvu, moralu, smislu, lijepome ili korisnome. Ako u društvu imamo problema sa javnim moralom, ili se u našoj okolini čak dese stravična hladnokrvna ubistva, onda nam ne pomaže i nisu zakazali matematika i biologija, nego humanističko obrazovanje. Pa i ako želimo shvatiti šta nam politika radi, neće nam tu pomoći informatika nego opet humanističko obrazovanje.

 

 

Obrazovanja je struka koja danas u BiH pati od toga što o njemu skoro pa svaki roditelj bez obzira koje je struke i zanata smatra da ima relevantno mišljenje. S druge strane nastavnik biologije ne može biti ekspert za ekonomiju iako i on nešto zarađuje, troši i štedi, diže kredit i otplaćuje ga, nastavnik jezika ne može biti ekspert za medicinu iako redovno održava higijenu, pere zube i vodi računa šta jede, nastavnik tehničkog ne može biti ekspert za međunarodne poslove iako je putovao u 10 nekih zemalja, ali svaki ekonom, ljekar, politolog, sportaš, bankar i slično danas su eksperti za obrazovanje čim im dijete krene u školu. Oni svoju nekompetentnost za razumijevanja kompleksnosti školstva nadonađuju u pravilu banalnim „konkretnim“ prijedlozima ispunjavajući zahtjeve političkih partija bez velikih političkih misli i ideja, bez mislilaca, analitičara ili političkih ideologa i bez članstva koju drži ideja čak i onda kada im stranka gubi.

 

 

Država predstavljena ministarstvom je ta koja mora u svakom modernom društvu definirati šta želi od obrazovanja pa i šta želi od vjeronauke i alternativnih predmeta. Pođimo od vjerovatno najbitnijeg zadatka, a to je da država želi moralne ljude sa znanjem i vještinama: jednostavno dobre, poštene i vrijedne ljude. Danas u školi nema nekih predmeta niti predviđenog vremena da se djecu uči da budu moralni, empatični i društveno odgovorni ljudi. Da ima olimpijada ili barem kantonalno takmičenje u javnom moralu, empatiji i društvenoj odgovornosti, možda bi i bilo. Vjeronauka je idealno mjesto za to kao i alternativni predmet koji svoje moralne pouke na bazira na nominalno vjerskim vrijednostima nego npr. na kategoričkom imperativu prihvatajući njega za univerzalnu uputu.

 

 

Taj kritički pristup mogao bi početi pitanjem: Da li se može biti dobar vjernik a loš čovjek i da li se može biti loš vjernik, a dobar čovjek?

 

U konačnici, sasvim nam je svejedno kojim putem je neko postao moralan, empatičan ili vrijedan i da li je to bio neki religijski ili neki alternativnu put. U jednoj sekularnoj državi ne može postojati cilj da se odgajaju dobri muslimani, kršćani i Jevreji, naravno niti dobri ateisti ili agnostici, nego isključivo dobri ljudi. Ali svaka država pa i Bosna i Hercegovina ima svoju kulturnu povijest čiji je dio religija ili više njih zajedno sa svakim individualnim i grupnim vjerskim osjećajem. Stoga i jeste zadatak obrazovanja da tradicije svojih građana uvrsti u obrazovni sistem – konačno po tome jesmo ono što jesmo i nismo ono što nismo.

 

 

Također je jasno da je osim pozitivističkog pristupa neophodan i kritički kojim bi se osvijetlilo svo loše što nas okružuje i što prihvatamo kao sudbinu, a pravdamo ga povijesnom uvjetovanošću ili „našom tradicijom“. Taj kritički pristup mogao bi početi pitanjem: Da li se može biti dobar vjernik a loš čovjek i da li se može biti loš vjernik, a dobar čovjek?

 

 

Religija kao jedan od sistema vrijednosti, najtradicionalniji i u BiH jako zastupljen, može i mora ponuditi interpretacije događaja i ljudi oko nas. Također, njeni kritičari bi trebali možda shvatiti, da religija nije uvijek opijum, nego danas vjerovatnije morfijum za mnoge u Bosni i Hercegovini.

 

 

Naravno da je pitanje, da li su svi gore pobrojani aspekti religije optimalno zastupljeni u školskoj vjeronauci i kako se ova nastava izvodi u školama. Vjerovatno ništa bolje od bilo kojeg drugog predmeta koji se danas predaje. Ali to je već drugo pitanje i ne korespondira sa naslovom teme okruglog stola.

 

(DEPO PORTAL/ad)

(51)

Ako je Bog jedan, zašto onda tri vjeronauke: Zašto nam (ne) treba vjeronauka u školama?!