AKO REPUBLIKA SRPSKA NASTAVI POSTOJATI, TO BI BIO PRESEDAN

Entitet Republika Srpska, kao dio Bosne i Hercegovine kako ga definira Ugovor – Okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, nakon presude Radovanu Karadžiću, prvom predsjedniku RS-a, više ne može postojati. Nije to stvar nečijeg subjektivnog mišljanja, želja žrtava teških zločina ili hir brzoprolaznih političara i ušićarskih stranaka… Nebitni su i oni koji su se počeli braniti prije bilo kakvih napada.

Ne može pomoći ni navijanje za Karadžića i ono što je radio, niti od pomoći može biti glasno uzvikivanje kako je nešto neupitno. Ne. Da RS više ne može postojati kaže međunarodno pravo, Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora na osnovu koje je i pregovarano u Daytonu.

Stvar je vrlo jednostavna: Postoje pravila po kojima se međunarodni ugovori sklapaju, postoje definirane okolnosti kad ugovori postaju ništavni. Član 53. spomenute Konvencije kaže: „Ništavan je svaki ugovor koji je u trenutku sklapanja suprotan imperativnoj normi općega međunarodnog prava“. A opet imperativnom normom, „ius cogens“ se smatra zabrana agresorskog rata, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina, piraterije, genocida, ropstva i mučenja.

Da podsjetimo, prvi predsjednik Republike Srpske, koja je nastala Ugovorom u Daytonu, Radovan Karadžić, osuđen je za genocid, progone i zločine protiv čovječnosti, istrebljenja, ubistva, kršenje zakona i običaja ratovanja, progone i deportacije, prisilno premještanje i teror, nezakonite napade na civile i uzimanje talaca. Imperativna norma međunarodnog prava višestruko je prekršena.
Konvencija dalje, po pravnom institutu „restitutio in integrum“, osim ništavnosti ugovora, nalaže strankama “otklanjanje posljedica svakog čina izvršenog na temelju odredbe koja je suprotna imperativnoj normi općeg međunarodnog prava“. Prevedeno i pojašnjeno – sve se mora dovesti u stanje kakvo je bilo prije nego što je zločinima promijenjeno. Barem koliko je to moguće.

OPSTANAK RS BIO BI OPASAN PRESEDAN

Nastranu što gotovo niko o svemu ovome ne smije pričati, jer bi neki mogli zaprijetiti referendumom. Ili, s druge strane, pojedinci ne žele ugroziti svoj komfor i oduzeti i sebi pravo šerifovanja na nekoliko kvadrata Daytonskih ili Wasingtonskih paradržavica. Pravo je pitanje može li to stati u „obraz“ državama koje nazivamo razvijenim demokratijama. Ako budu poštovale sebe, ustave svojih zemalja i svoj potpis na međunarodnim konvencijama, izvjesno je da će barem članice tadašnje Kontakt grupe, stvarni garanti Daytonskog ugovora (Srbija i Hrvatska su supotpisnice i obaveznice), SAD, Njemačka, Velika Britanija, Francuska i Rusija(?) morati zatražiti poništenje Ugovora kojim je nastala RS.

To je pitanje poštivanja sebe i vrijednosti koje su te države razvijale stoljećima.
Niko nije naivan, jasno je da postoje u međunarodnom pravu i tzv. Međunarodnoj zajednici presedani ili dvostruki aršini, ali u ovom slučaju oni bi daleko nadilazili značaj neke male, problematične Bosne i Hercegovine i njenih naroda. Na takav presedan već koliko sutra bi se mogao pozvati ISIS i zatražiti priznanje za svoju nakaradnu državu. Bila bi to poruka i brojnim drugim ekstremnim radikalnim pojedincima i grupama širom svijeta da je moguće stvarati entitete ili države ratovima, genocidom i zločinima protiv čovječnosti.
Osim što bi to donijelo poraz za humanost i dostojanstvo, bio bi to i krah dostignutih demokratskih i pravnih vrijednosti i pad čovječanstva u kaljužu koju je mislilo da je odavno zatrpalo.

A šta bi onda bilo dalje? Eh, onda bi se na ravnopravnim osnovama, poštujući međunarodno pravo, s pomoći međunarodne zajednice ili bez nje, domaći političari, akademska zajednica, narodi i građani, mogli i trebali dogovoriti kakvu državu žele. Svi ciljevi bi bili legitimni, borba bi bila legalna i legitimna. Kakva god da bi „ispala“ država, bila bi pravednija od ove čiji je dio stvoren, kako je to Sud utvrdio, na genocidu, progonima, istrebljenjima, teroru, na masovnim grobnicama uz aminovanje Međunarodne zajednice. Takav New deal za Bosnu i Hercegovinu oslobodio bi i državu i sve u njoj i omogućio normalniji, civiliziraniji razvoj i život. I za one, naročito za one koji misle da je ono što je nastalo na zlu trajno dobro.

(35)