Aleksandru je za 4 godine preminula cijela porodica, morao je da se vrati u pustu kuću, ali njegova priča ipak nije tužna

Ne znamo koja je jača izjava Aleksandra – da li ona “ne treba mi kuharica – čistačica – žena za rađanje, ne treba mi rob i ženidba radi reda” ili ona da ne razumije poznanike koji na pitanje – što radiš, odgovaraju “evo blejim” , koji dan provode po kafićima u skupoj odjeći i sa još skupljim telefonima “a da ga okreneš naopako prije bi mu ispale oči nego koji dinar”

Aleksandar Urošević iz sela Bare kod Kragujevca izgubio je djeda 2012. a baku 2013. godine. Prije dvije godine, otac mu je tijekom mužnje krava preminuo od srca. Prošle godine majku je “odnio” karcinom.Posrćući od tuge, Aleksandar se nije predao.Vratio se sa studija iz Beograda i prionuo na posao.

Ovo je priča o mladiću koji će uskoro diplomirati, koji je jedan od najboljih domaćina u kraju i koji je poslije smrti najbližih svoje imanje proširio i obogatio.

– Ja sam morao birati ili diploma fakulteta ili da mi propadne domaćinstvo na selu. Imam veliko imanje, 15 hektara, a još pet uzimam pod zakup. Imam dobru mehanizaciju, farmu sa 17 krava, predajem dnevno od 100 do 200 litara mlijeka – priča Aleksandar.

– Šest generacija je u ovom poslu. Da je mene otac ostavio s dvije krave i raspalim traktorom, lako bih ja odlučio i ostao u Beogradu. Ali, ostavili su me u domaćinskoj kući. Na to ne može se “pljune” – kaže Aleksandar koji će ove zime spremiti dva preostala ispita i završiti poljoprivredni fakultet, smjer ratarstvo.

Za ono malo vremena koliko je domaćin, Aleksandar je svoje imanje uvećao, obrađuje više zemlje nego otac, ima genetski kvalitetnije krave. Većinu posla radi sam, sem u sezoni kada ima jednog ili dva radnika. Kaže da ga roditelji nisu ostavili nespremnog.

Ja sam radio od malih nogu, sa šest godina sam vozio traktor. Učili su me svemu u poljoprivredi i stočarstvu, kao da su znali da će prerano otići. Sa druge strane, morao sam biti i dobar đak. Sjećam se da moja majka nije dozvoljavala da legnem u krevet ako sve što je potrebno ne naučim za školu sutradan. Roditelji su me naučili disciplini, značaju obrazovanja, rada. Na fakultetu sam redovito završavao godine, s prosjekom iznad osam, sve dok me nisu stigle tragedije- objašnjava Alekandar.

Ovaj momak sa sela kaže da je zadovoljan svojim životom i da nikada ne bi mogao raditi u uredu. Ništa mu na selu nije teško “sem kada Banco vikendom, pa sutra ujutro ustanem u šest”.

Aleksandar kaže da ne razumije neke svoje poznanike koji na pitanje – što radiš, odgovaraju “evo blejim”, koji dan provode po kafićima u skupoj odjeći i sa još skupljim telefonima “a da ga okreneš naopako prije bi mu ispale oči nego koji dinar”.

Ja mnogo lijepo živim, mogu si Prius sve što želim, putujem po svijetu, izlazim, imam dobar auto. Volim i kada tijekom jeseni radim 12 sati i kada zimi radim četiri sata, a poslije čitam sve što sam ljeti propustio. Jedino mjesto gdje bih možda poželio da živim je Abu Dhabi, koji me je očarao – kaže Aleksandar.

Ovaj mladić poručuje svima koji imaju dovoljno zemlje i nešto mehanizacije da je bolje da ostanu na selu i budu domaćini, nego da obijaju vrata varoških tvrtki.

Ali, prošlo je vrijeme poljoprivrednika s pet razreda škole. Današnji mora biti obrazovan, ne nužno fakultetski. Mora razumjeti nove uredbe države, tražiti informacije na internetu, da surađuje sa stručnjacima u potrazi za stokom čija je genetika bolja, stokom i biljkama koje daju bolje prinose- savjetuje Aleksandar Urošević.

– Ne treba mi kuharica – čistačica – žena za rađanje, ne treba mi rob i ženidba radi reda. Kada budem upoznao onu koja je obrazovana, ima svoj život, svoje zanimanje, koja će biti moj ravnopravni partner u životu, oženiću se – jasan je ovaj obrazovani mladi poljoprivrednik.

(3768)