ANA MRNJAVAC: UMJESTO DA MOJ DENIS SLAVI ROĐENDAN, NOSIM MU CVIJEĆE NA GROB

Rođendan djeteta svakom je roditelju najljepši dan u životu, ispunjen smijehom, druženjem, lijepim željama, planovima za budućnost…

No, Ani Mrnjavac 22. decembar je već deceniju pun suza, tuge i boli. Sinovljev rođendan oplakuje svakog 22. decembra, jer su joj Denisa 5. februara 2008. godine u sarajevskom tramvaju nasmrt izboli nožem Berin Talić, Ademir Lelović i Nermin Sikirica.

U emotivnoj ispovijesti Ana Mrnjavac ispričala nam je da je uz podršku rodbine i iskrenih prijatelja naučila živjeti s neizmjernom boli.

Velika praznina

– Da je moj Denis živ, danas bi sa svojim prijateljima slavio 27. rođendan. Umjesto slavlja, opet ću odnijeti cvijeće na njegov grob. Evo, 11. godina je otkako se tragedija desila, svaki dan je prebolan, a na rođendan je posebno teško. Nema veće boli nego doživjeti rođendan Denisov, a njega nema. To je nešto što boli najdublje i najjače – kazala je Mrnjavac.

Sjećanje na njega je svakodnevno.

– Svaki moj trenutak posvećen je Denisu. Budim se s mislima o Denisu i liježem tako s Denisom. Kako vrijeme prolazi, čini mi se da je sve teže što ga nema. Jer, vremenom čovjek postaje sve svjesniji da ga više nikad neću vidjeti, zagrliti, poljubiti… da je to tako, i da moram živjeti s tim. Kako dani i godine odmiču, gube se i snaga i zdravlja. Dalje se mora, a bez Denisa je preteško – priča Ana.

S uzdahom se nastavlja sjećati svog sina jedinca, koji je ubijen kada je imao 17 godina, piše Avaz.

– Na njegov rođendan u glavi slažem sve te slike o njemu. Počnem od rođenja, do posljednjeg dana, vraćam sjećanja. Zamišljam ga živog i pitam se: „Bože, pa je li moguće da je tako surova stvarnost, da su ti huligani morali to učiniti?“ Samo zbog njihovog zla napraviše zlo svima nama. Meni su napravili prazninu koju ništa ne može popuniti, a njemu sve prekinuli… Ostala sam uskraćena za period njegovog odrastanja, druženja s prijateljima, zabavljanja s djevojkama, završetka škole… Sigurna sam da bi već do sada završio fakultet, ko zna, možda i doktorat. Bio je zaista dijete koje je bilo svestrano, širokog znanja… Mnogo toga u životu bi napravio da je imao priliku i sreće da živi. Možda bi sada radio, osamostalio se. Nažalost, neko drugi odlučio je u ime i Denisa i svih nas – navodi Mrnjavac.

Blaga narav

Njen dječak, priča dalje majka Ana, bio je kao lahor, fini, topli povjetarac, uvijek širokog osmijeha, finog raspoloženja. Imao je tihu, blagu narav.

– Uživala sam u njegovom pogledu, u tome kako mi se obraća. Čujem mu glas i danas kao kada dođe iz škole i pozdravi, pa kaže: „Hej, mama, kako si, je l’ gotovo to jelo?“ Moj Denis bio je samo jedna odraslija beba kada je ubijen. Kada su mu se svi putevi trebali ostvariti. Kada je spoznao da postoji, život mu je oduzet. Sada je sve isprazno, svugdje i u svemu Denis nedostaje – završava majka Ana potresnu priču.

Živim dan za danom

– U mom životu takva je praznina da to samo može znati neko ko je slično doživio. To je zaista prestrašno. Trudim se ispuniti svaki dan, živim dan za danom, nalazim neke obaveze u poslu, na radnom mjestu… Pokušavam svoj život ispuniti nekim drugim sadržajima, jednostavno da malo otrgnem Denisa iz misli, a iz srca je nemoguće, on je uvijek u srcu, uvijek je tu – dodaje Ana Mrnjavac.