Čović nije uspio, čak ni uz podršku Radončića, kao i Mirsada Kukića (PDA), koji je javno zaprijetio da “ako ne dođe do promjene ustava i izbornog zakona onda nema izbora” i mnogih međunarodnih zvaničnika, a čiji plan je brzo otkriven.

Osluškujući glas javnosti i građana Bosne i Hercegovine koji na jedan instinktivan način, puno bolje nego li izvikani politički analitičari sa TV ekrana, razumiju političku zbilju, novinska agencija Patria zaključuje da je država Bosna i Hercegovina, unatoč svim diplomatskim aktivnostima koje nisu išle naruku probosanskim snagama, aktivnostima koje su prijetile da dovedu do definitivne etničke podjele, za sada privremeno odbranjena.

U narednoj godini slijedi obračun sa secesionističkom politikom Milorada Dodika, pošto je politika Dragana Čovića i HDZ-a do nogu potučena, i pred domaćom i pred evropskom javnosti.

Ni slučajno ne smijemo biti naivni, razgovori o izmjenama Izbornog zakona BiH, pri čemu će se ponovo nastojati iznaći modalitet koji bi zadovoljio Čovićeve nemoguće političke zahtjeve, vjerovatno će se ponovo naći na stolu, ali svakako uz puno manje izgleda za uspjeh.

No ova godina za Čovića je završila neslavno, baš kao ine ranije u kojima je najavljivao ‘usvajanje izbornog zakona do kraja godine’. I tako su se nizale godina za godinom, a ni jedan kraj decembra nismo dočekali sa usvojenim Izbornim zakonom. I u tome je najveći krivac bio upravo Čović koji je maksimalističkim zahtjevima svaki vid pregovora osuđivao na propast.

Takvu situaciju prije svega treba posmatrati u kontekstu uspostavljanja minimuma probosanskog građanskog jedinstva u očuvanju države Bosne i Hercegovine.

To jedinstvo ne bi bilo moguće da konačno nije prekinut bratoubilački rat na relaciji između dvije najveće građanske stranke u Bosni i Hercegovini, SDP-a i DF-a.

Ocjenjujemo da je prekid jalovih neprijateljstava između SDP-a kao najveće građanske partije i Željka Komšića kao najistaknutijeg političara građanske provenijencije, najbolje što se za Bosnu i Hercegovinu i probosansku politiku na kraju godine moglo desiti.

Jasno je da SDP i DF nisu u bilo kakvom savezu, jer su jedni vlast na državnom, a drugi na kantonalnim nivoima.

Međutim, istina je da je i sam prekid tog dugogodišnjeg javnog i medijskog neprijateljstva, onemogućava bilo koga sa desnog političkog spektra da bude popustiv prema zahtjevima HDZ-a i SNSD-a kada je riječ o najkrupnijim političkim pitanjima u državi koja se tiču njene budućnosti.

Vidjelo se to i na pitanju izmjena Ustava i Izbornog zakona BiH, kada je SDP povukao potez godine odlučivši da napusti pregovore, sve dok traje napad na ustavni poredak od Milorada Dodika. Takav potez bio je pozdravljen od probosanskih građanskih opcija.

I uprkos svim ranijim razmiricama, čini se da su upravo ove dvije političke opcije u odsutnom trenutku smogle snage da pređu preko animoziteta te da interes države postave na prvo mjesto.

S druge strane, to je ponajviše zasmetalo Čoviću, ali i nekim drugim politikama u BiH, koje su proteklih godina u savezništvu sa međunarodnim zvaničnicima koji Bosni i Hercegovini rade o glavi u toj mjeri da sa secesionistima dogovaraju održavanje posebnih sjednica NSRS-a. Činilo se sve, pa i više od onoga što je u njihovoj moći da domaće političke aktere privole za onu vrstu političkih rješenja koja bi dovela do raspada države Bosne i Hercegovine.

Dragan Čović u svojoj samouvjerenosti i vjerovanju da može slomiti probosanske i građanske stranke nije se ustručavao ni od javne podrške genocodinoj politici Milorada Dodika.

I kada su neki pomislili da je Čović usamljen, Fahrudin Radončić, lider SBB-a, ih je demantovao. On je održavajući svoj savez sa Čovićem, pokušao opravdati HDZ-ovo vrijeđanje žrtava genocida, što je naišlo na zgražavanje javnosti.

Čović nije uspio, čak ni uz podršku Radončića, kao i Mirsada Kukića (PDA), koji je javno zaprijetio da “ako ne dođe do promjene ustava i izbornog zakona onda nema izbora” i mnogih međunarodnih zvaničnika, a čiji plan je brzo otkriven.

Čović i njegovi partneri nisu, pak, najveći politički gubitnici samo zbog poteza koje su povlačili direktno se svrstavajući na onu stranu koja radi na razvaljivanju države, nego i zbog toga što su njihova uvjerenja i njihove ideje konačno se pokazale u svom „pravom sjaju“.

Onoga trenutka kada su zaista progovorili jezikom koji stvarno misle, postalo je jasno sve.

Osim onima koji se njihovih prijetnji boje, a takvih je sve manje.

(nap.ba)

(22)

Related posts:

Internacionalnu osnovnu školu baš briga za Mahira Rakovca PLJUŠTE OSTAVKE Osipaju se članovi bh. košarkaške vlade! ADVOKATSKA MAŠTA MOŽE SVAŠTA: Radončićev advokat lansirao nevjerovatnu teoriju zavjere! Edvin Omerović, sin zlatnog ljiljana dobio otkaz sa posla zbog klevetničkog priloga u emisiji “Mreža” Federalne televizije Pakleni plan ide dalje: Nakon Mostara počinje podjela Travnika, Tuzle, Bihaća… Kurić obrazložio: Drmać svojim kolegama želi dati otkaze, a nije u redu da njegova zaručnica igra više uloga nego ostali Drmać osuo po kolegi: Ja bih trebao biti ministar, a ne Kurić koji je… Dodik: Žao mi je Karadžića, gdje je sada 60.000 navodno silovanih žena i 300.000 ubijenih Još jedna uvreda za logoraše i žrtve zločina: Pogledajte šta su uradili članovi Boračke organizacije Vojske Republike Srpske “KRVAVI” FUTSAL: NOKAUTIRAN MOSTARAC U SARAJEVU!

ANALIZA AGENCIJE “PATRIA”: “Slijedi obračun sa secesionističkom politikom Milorada Dodika, pošto je politika Dragana Čovića i HDZ-a do nogu potučena”