Priče o borbi protiv korupcije, državnim strategijama, akcionim planovima, komisijama za sprečavanje korupcije, javnim nabavkama i tenderskim komisijama su osmišljena strategija…
Nenad Nešić i Edin Gačanin Tito nisu junaci ove priče. Takvih kao oni ovdje ima čitava legija, što bi rekao Svetislav Basara. Oni su metafora u priči o kriminalnoj, korupcionaškoj i pljačkaškoj vlasti koja pustoši budžetske fondove, otima državne prirodne resurse, ruši institucije i uništava najvitalnije dijelove društva, piše Branko Perić za portal Istraga.ba.
Da se odmah razumijemo, nije politički pljačkaški sistem naš izum. Naša civilizacija je pljačkaška. Ko ne vjeruje neka se informiše u dosijeu “Najbogatiji čovjek na svijetu”, autora Larija Romanofa. Korumpiranje domorodačkih vlasti bilo je najefikasnije sredstvo za okrutnu kolonizaciju. I tako ostade do dana današnjeg. Naš tragikomični vazalizam počiva na istom modelu korumpiranosti. Ali, to je druga i duga priča. Ovdje pokušavamo na dva aktuelna primjera objasniti kako funkcioniše korumpirana vlast u oba entiteta i kako opstaje na modelu korumpiranosti.
Ko su Nešić i Tito? Toliko je o njima napisano da nema potrebe za detaljnim opisima. Pojednostavljeno, oni su ljudi sa margine, bez ugleda i djela vrijednih pažnje. Bliskost sa vladajućim politikama je jedino po čemu se u javnosti prepoznaju. Da li im je politika išla naruku u stjecanju imovine, ili ih je olako bogaćenje izguralo u vrh politike? Ili, i jedno i drugo?
Profesionalne biografije
Za razumijevanje priče koja slijedi neophodan je bar skraćeni osvrt na njihove biografije. Nenad Nešić je u svom obrazovanju dogurao do diplome “Sveučilišta u Novom Sadu”, a na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, kako stoji u biografiji, završio i specijalističke studije na temu “Terorizam i organizovani kriminal”. U dijelu biografije koji se odnosi na profesionalnu karijeru, piše da se nakon završetka studija zapošljava u MUP RS, gdje je osam godina “radio na najtežim slučajevima iz oblasti kriminalistike, “uvijek spreman da bez kompromisa stane na putu kršenja zakona.” Zadivljujuće sročeno, kako i priliči nedovršenom obrazovanju. Ironija oskudne pismenosti poigrala se sa Nešićevom sudbinom. Ispostaviće se da zaista nije znao “stati na putu kršenja zakona”!
Nešić je dospio na mjesto predsjednika DNS-a nakon puča i svrgavanja sa partijskog trona Marka Pavića, a onda ušao u koaliciju sa SNSD-om i dogurao do direktora “Puteva RS”. Svoj skromni politički rejting Nešić je prvom prilikom ustupio neprikosnovenom partijskom autoritetru Miloradu Dodiku. U koalicionoj raspodjeli funkcija pripala mu je pozicija direktora JP “Putevi RS”. Tu će se, po svemu sudeći, neiskusni partijski poletarac negdje dobro preigrati, što će Dodika naljutiti do te mjere da će ga javno obilježiti kao kriminalca koji nemilosrdno reketira komitente “Puteva RS” i zaprijetiti mu krivičnom istragom.
Nakon Dodikovog javnog istupa, Tužilaštvo u Banjaluci, slijedeći zakon, a možda i u dogovoru sa Miloradom Dodikom, otvara istragu protiv Nešića. Međutim, za kratko vrijeme Dodik je sa Nešićem ispeglao račune i sklopio novi ortački politički posao. Pogazio je svoju riječ i sebe diskreditovao i kao političara i kao čovjeka. Nešić je ostao u političkom savezništvu na državnom nivou, gdje je dobio poziciju ministra sigurnosti u Savjetu ministara. Prošao je policijske provjere u SIPI i Obavještajnoj agenciji BiH, kao da Dodik ništa nije javno rekao! Dojučerašnji kriminalac dobio je pristup tajnim podacima! Šta običan čovjek da zaključi nego da je BiH država institucionalnog javašluka!
Ovaj slučaj bez presedana je opšte mjesto vladajućih politika u BiH. Iz njega se čitaju njena suštinska kriminalna obilježja. Optužiti direktora državne institucije kao kriminalca i pljačkaša budžetskog novca, a onda ga prihvatiti kao koalicionog partnera i uz saglasnost koalicionih saveznika ustoličiti na poziciju ministra sigurnosti, značilo je žrtvovati državne interese i vlastiti ugled za kriminalno savezništvo! To je primjer kriminalnog političkog savezništvo na nivou BiH. I ne samo to! Iz opisanog slučaja se bez ikakve sumnje može zaključiti da je tužilački sistem u RS pod potpunom kontrolom Milorada Dodika. Nakon Dodikovog ponovnog dogovora sa Nešićem, tužilac je obustavio istragu zbog nedostatka dokaza. Da li je uopšte tragao za dokazima? Da li je saslušao Dodika na okolnosti saznanja o Nešićevom kriminalu? Javnost o tome ništa nije mogla saznati.
Dodik nije bilo ko kada javno optužje. Čovjek prosječne pameti morao je da zaključi da Dodik ne optužuje bez razloga i da ima pouzdane informacije od policijskih i obavještajnih službi. Ako je Dodik javne optužbe iznio bez takvih informacija, onda je posljednji lupež koji javno iznosi laži kako bi drugom nanio štetu.
Ne završavaju se sumnje u integritet tužilaca u RS na tome. Protiv Nešića je Tužilaštvo RS proteklih godina preuzelo pa obustavilo istragu koju je protiv Nešića vodilo Okružno tužilaštvu u Istočnom Sarajevu. Zbog istih krivičnih djela za koje su obustavljene istrage Tužilaštvo BiH je Nešića lišilo slobode i otvorilo istragu. O čemu se, zaboga, radi? Za Nešića u RS nema dokaza i suda, a u Sarajevu ima? Da li je Nešićev patriotizam (kojim ga brane u RS!) jači od dokaza, ili Tužilaštvo BiH Nešićevom patriotizmu sudi bez dokaza?
Slučaj Edina Gačanina Tite objašnjava spregu aktuelne federalne vlasti i kriminalnog miljea. Tito je, prema pisanju ovdašnjih medija, jedan od predvodnika narko kartela, koji upravlja švercom velikih pošiljki droge iz Južne Amerike za Evropu. Navodno se nalazi na listama najtraženijih narko-dilera Europola, DEA, Interpola i FBI. Osuđen je zbog trgovine dogom u Holandiji na sedam godina zatvora, nakon što je priznao krivicu za šverc 2,4 tone kokaina. U Holandiji ima, ili je imao, kompaniju za prodaju tekstila, preko koje je prao novac.
Gačanin se snašao u internacionalnom narko-biznisu i postao toliko moćan da je za sjedište svojih kriminalnih operacija izabrao Dubai. Veze sa domovinom i zavičajnu nostalgiju liječio je kontaktima sa sarajevskim prijateljima. U Sarajevu je boravio 2016.godine. Na aerodromu ga je dočeko Gordan Memija, kum aktuelnog ministra inostranih poslova Elmedina Konakovića. Sve vrijeme boravka u Sarajevu Gačanina su obezbjeđivali policajci Specijalne jedinice FUP-a. Ministar federalne policije u to vrijeme je Aljoša Čampara. Čampara i Konaković su osnivači i visoki funkcioneri političke partije Narod i Pravda (NiP) koja je danas koalicioni partner SNSD-a i HDZ-a. Očigledno je da se Tito našao u Sarajevu u njihovoj režiji.
Kasnije će Gačanin donirati komplete uniformi za Specijalnu jedinicu- Donaciju i jedan komplet uniforme primit će lično ministar policije Aljoša Čampara. U istoriji evropske policije nije zabilježeno da je osuđivani internacionalni prestupnik opremom častio policiju i njenog ministra! Bilo bi smiješno da nije žalosno! Uloga Aljoše Čampare i Elmedina Konakovića u dočeku i obezbjeđivanju Gačanina ima svoju još neotkrivenu pozadinu.
Šta radi Tužilaštvo BiH u ovom javnom skandalu? Ne radi apsolutno ništa! Tužilaštvo BiH je slučaj moralo istražiti odmah po saznanju za boravak Gačanina u Sarajevu. Zašto nije pokrenuta istraga? Da li se ćutanje Tužilaštva BiH može povezati sa činjenicom da je tužilac Dubravko Čampara rođeni brat ministra policije F BiH Aljoša Čampare? Ili je i Tužilaštvo BiH pod potpunom kontrolom vladajućih politika? Glavnog tužioca Tužilaštva BiH Milanka Kajganića, koji bi trebao da objasni zašto ministar Čampara i ministar Konaković nisu procesuirani, “Dnevni avaz” je ovih dana proglasio za ličnost dana zbog “odlučne borbe protiv visoke korupcije”. Toliko o udruženom zločinačkom poduhvatu vladajućih politika i jednog medija.
Ne zna se sa sigurnošću šta je Nenad Nešić imao od imovine nakon studiranja i osam godina rada u policiji “na najtežim poslovima organizovanog kriminala”. Može se osnovano pretpostaviti da je bila skromne vrijednosti. Od 2014. Nešić je u politici. Po svemu sudeći, najveći dio imovine stekao je u periodu 2016.do 2024. Danas se njegova imovina mjeri milionima maraka. Stanovi, poslovni prostori, firme u vlasništvu i suvlasništvu, raspoređeni su po BiH, Srbiji i Crnoj Gori. Trenutno je pod istragom Tužilaštva BiH zbog više krivičnih djela počinjenih u svojstvu direktora JP “Putevi RS”.
Nema pouzdanih podataka ni o imovini Edina Gačanina Tita. Spekuliše se da njegov kartel kontroliše trećinu kokainskog tržišta na četiri kontinenta: Evropi, Australiji, Aziji i Africi. Prema izvještajima medija, Tito je u Dubaiju imao šest “Ferarija”, od kojih je dio prodao za iznos od 5,5 miliona dolara. Dio tog novca je, navodno, završio u BiH.
Političko i kriminalno bratstvo
Opisana kratka istorija kriminalne sumnje Nešića i Tite nema za cilj njihovu dodatnu kriminalizaciju. Oni su nevini ljudi sve dok se pravosnažnom sudskom presudom ne dokaže njihova krivica. Ono što mi znamo i vidimo nije isto što i zakon kaže. Drugo je pitanje da li su zakon i stvarnost u teškom nesporazumu i šta mi znamo. Cilj je bio da se pomjeri fokus pažnje sa pojedinca, kao situacionog kriminalca, na kriminalizovnu vlast koja se uortačila sa vrhom kriminalne zajednice u namjeri sticanja protivpravne koristi. U toj organskoj simbiozi uloge kriminalaca i nosilaca javne vlasti nisu uvijek iste. Kriminalci, koje u ovom osvrtu personifikuje Nešić, su samo sredstvo u rukama vlasti da se opljačkaju društveni resursi radi ličnog bogaćenja. S druge strane, moćni međunarodni kriminalni karteli, koje personifikuje Edin Gačanin Tito, koriste državnu vlast kao sredstvo da se sačuva kriminalom stečeno bogatstvo i da se unese u legalne tokove (tkz. pranje prljavog novca). Gačanin nije 2016. godine boravio u BiH da bi na Baščaršiji pojeo ćevape sa svojim drugom Goranom Memijom i njegovim kumom Elvedinom Konakovićem, nego da bi dogovorio kanale investiranja nelegalnog novca. Medijski izvori tvrde da je veći dio tog novca (od prodatih “ferarija”) ubačen u BiH!
U naučnim i stručnim procjenama navodi se da se najviše prljavog novca iz kriminalnih poslova sa drogom, trgovinom oružjem i trgovinom ljudima ubacuje u legalne tokove preko građevinske mafije. Takve procjene postoje i za BiH, ali se o njima rijetko, ili nikako, ne govori. A bilo bi zanimljivo vidjeti ko su investitori i vlasnici stanova i poslovnih objekata širom BiH.
Politički narativ kao podvala
Priče o borbi protiv korupcije, državnim strategijama, akcionim planovima, komisijama za sprečavanje korupcije, javnim nabavkama i tenderskim komisijama su osmišljena strategija prikrivanja uloge i učešća vlasti u organizovanim kriminalnim operacijama. Te priče se uporno ponavljaju da bi se održavao privid da država nešto radi na sprečavanju korupcije. Strani izaslanici i mentori taj privid podržavaju raznim projektima i konferencijama, svjesni da je normativni instrumentarij samo sredstvo za prelivanje budžetskog novca u partijske kase i lične džepove. Dvadeset pet godina nema nikakvog napretka u borbi protiv korupcije. Policijske agencije i pravosudni sistem su dijelom postali dio kriminalizovane vlasti i potpuno nemoćni da zaustave kriminalne tokove. Građanima je postalo jasno da su političke priče o borbi protiv korupcije samo paravan za bezakonje i neometanu pljačku.
Kada je Dodik Nešića proglasio kriminalcem, a potom ga ponovo primio u okrilje vlasti, javnost i partijski kriminalci su dobili poruku da je Dodik neprikosnoveni vladar i da pred sudom može odgovarati samo onaj koga Dodik pusti niz vodu i isporuči policiji. Otuda nikoga ne treba da čudi činjenica da je Tužilaštvo RS u posljednje vrijeme obustavilo dvije istrage protiv Nenada Nešića i da mnogi poznati slučajevi saradnje kriminala vlasti stoje neprocesuirani.
Ne treba nikoga da čudi ni činjenica da Specijalna jedinica FUP-a obezbjeđuje boravak u BiH lica sa međunarodne potjernice i njegovo fizičko obezbjeđenje i što isto lice nakon toga federalnoj policiji donira komplete policijske opreme! To se može dogoditi samo i državama koje sponzorišu kriminalci. Da se to dogodilo u bilo kojoj evropskoj zemlji, bio bi to skandal bez presedana. Kada se to dogodi u BiH, i stranci ćute. Zašto? Zato što su na vlasti njihovi preispoljeni vazali kojima se gleda kroz prste dok gledaju svoja posla.
Šta običan građanin BiH može da misli o ovakvoj zloupotrebi policije? Ništa drugo osim da je sredstvo kriminalizovane vlasti i u službi najorganizovanijeg kriminala! O odgovornosti ministara Čampare i Konakovića niko iz vladajućih politika nije rekao ni riječi. Nisu ni riječ napisali sarajevski partijski mediji i pored očiglednih dokaza da su organizovani kriminal i pljačkaška mafija suspendovali institucije i zaposjeli prostor policijske i pravosudne kontrole društva. Sve što je ostalo od institucija, opstaje kao privid vlasti.
Zaključak se nameće sam po sebi: korupcija nije fenom pojedinca koji koristi priliku da ostvari imovinsku korist. Korupcija je model organizacije i oblikovanja državne vlasti! Kroz sistem organizovane korupcije i kriminala vlast ostvaruje horizontalna i vertikalna kontrola pljačke i zloupotreba. Dodik je Nešića obilježio kao kriminalca zbog narušene hijerahije podjele plijena i moći. Njegov spektakularni pad je poruka korupcionaškoj i pljačkaškoj strukturi da se pravila pljačke i diobe plijena moraju strogo poštovati.
Budućnost je vrlo mračna. Kriminalizovane vladajuće politike su uništile institucije i preuzele kontrolu nad vitalnim društvenim tokovima. Na sceni je potpuna solidarnost kriminalizovane vlasti oba entiteta i državnog nivoa u koruptivnim i pljačkaškim poslovima. Niko nikoga ne optužuje za kriminal i korupciju, ali se nemilosrdno optužuju za političke banalnosti i raspiruju mržnju. Nacionalna mržnja je i dalje posljednja ideologija hulja. Kriminalna politička bratstva premrežila su sve segmente društva i uništila povjerenje građana u vlast. Društvo više nema snaga koje bi se mogle politički oblikovati. Nastupilo je stanje potpune mentalne dezorijentacije. Odavno vidimo da izbori ne donose nikakve promjene. Građani dižu ruke od politike. Korumpirane vladajuće elite prebacile su državna pitanja u ruke OHR-a i stranih ambasada da bi se iza političkih kulisa nesmetano bavile kriminalom i očiglednom pljačkom. I jednima i drugima takvo stanje savršeno odgovara.
(Istraga.ba)
(71)