Problem je što je cinizam europske politike, kojeg je opisao bivši predsjednik Đukanović, i dalje dio obrasca ponašanja članica Unije, ali i Europske komisije, prema Balkanu.

 

 

 

Piše: Davor GJENERO

 

 

Kako se sada čini, početak drugog mandata administracije predsjednika Donalda Trumpa i njegov odnos prema geopolitici i europskom mirovnom poretku, koji je (prije svega zahvaljujući SAD-u) uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata, probudio je Europu iz sna o sigurnosti koji je usnula nakon pada željezne zavjese i uvjerenja da su odnos koje su neki cinično nazivali Pax Americana zapravo „kraj povijesti”.

 

 

Snažan val demokratizacije s kraja ’80-ih i početka ’90-ih ostavio je dojam kako je na cijelom kontinentu prevladala vrijednost zaštite temeljnih prava građana, osobnih i ekonomskih sloboda i izgradnje međusobno kompatibilnih država s trajno definiranim granicama.

 

 

Uz sve europsko nesnalaženje, čak je i Miloševićeva agresija na ostale članice nekadašnje složene države, bivše jugoslavenske (kon)federacije, ipak završila prividom poštivanja temeljnog načela nepromjenjivosti granica, a i Unija i SAD su se trudile da afirmiraju načelo diobe vlasti kao alternativu za načelo diobe teritorija. Dvaput su u tome uspjele – u procesu mirne reintegracije Podunavlja u Hrvatskoj u razdoblju 1996-1998. i Ohridskim mirovnim sporazumom kojim su u ljeto 2001. završeni međunacionalni sukobi Makedonaca i Albanaca u današnjoj Sjevernoj Makedoniji.

 

 

San o vječnom miru koji proizlazi iz Europskog mirovnog poretka, neraskidivo povezanim i s europskom integracijom, počeo se raspadati agresijom Rusije na Ukrajinu i ruskim provođenjem novog principa u području koji Putinov režim, ali i većina Rusa, smatra njihovim povijesnim, ekonomskim, kulturnim i političkim prostorom, a taj je prostor doktrinarno definiran kao „ruski svijet”.

 

 

Inicijalni odgovor na ono što je Putin počeo 24. veljače 2022. bio je primjeren, pa i ugodno iznenađujući. Činilo se da euroatlantski partneri ne namjeravaju pristati na to da se načelo europskog mirovnog poretka, makar na dijelu europskog kontinenta, nadomjesti načelom „ruskog svijeta“. Ipak, propusta koji su se događali bilo je više nego što smo ih vidjeli, a uvjerenje u dugotrajnost, pa i karakter vječitoga, kad je riječ o euroatlantskom partnerstvu, pokazalo se suviše optimističnim.

 

 

Ovih dana je bivši crnogorski predsjednik Milo Đukanović, upravo u emisiji Recite Al Jazeeri progovorio o kontradiktornom postupku, jer su euroatlantski partneri, koji su u odnosu na koncept „ruskog svijeta“ i njegovo provođenje reagirali ispravno, na Balkanu prihvatili koncept asimetričkih odnosa što ih prije svega Srbija i njen režim promiču, najprije konceptom Otvorenog Balkana, a onda i potpunim derivatom Putinove ideologije – „srpskim svijetom“.

 

 

Sjajna Tuskova ideja

 

 

Kako sada stvari stoje, čini se da Europska unija nije odustala od očuvanja europskog mirovnog poretka, samo zato što je administracija u SAD-u odustala od koncepta Pax Americana i što se odlučila na to da više ne želi preuzimati odgovornost za svjetski mirovni poredak. Iako je dramatična promjena američke politike bila očekivana, iako je sadašnji predsjednik Donald Trump u svojoj predizbornoj kampanji to jasno najavljivao, kad je nova administracija počela provoditi takve politike, u Europi je ipak došlo do svojevrsnog iznenađenja i prvi potezi nisu bili najbolje balansirani, ali su lidersko profiliranje poljskog premijera Donalda Tuska (nekadašnjeg stalnog predsjednika Europskog vijeća u mandatu 2009-2014) motivacijskom porukom o tome kako je paradoksalno da 500 milijuna Europljana moli 300 milijuna Amerikanaca da ih zaštiti od 140 milijuna Rusa. Samo nekoliko dana nakon te sjajne poruke, koja ima snagu preokrenuti trendove u Europskoj uniji, potisnuti populistički kvazisuverenizam, a prvi korak je učinjen na izvanrednom summitu Europskog vijeća, dakle u forumu koji je i namijenjen donošenju ključnih europskih zajedničkih odluka, stvaranje obrambenog fonda za paneuropske projekte od 100 milijardi eura u narednom budžetskom razdoblju Unije.

 

 

Samim time što se Unija „probudila”, pokazalo se i kako su strahovi od protueuropskih diverzija nekih od Unijinih članica bili pretjerani. Naravno, ostao je problem pozicije Mađarske, ali za sada samo Mađarske, kad je riječ o potpori obrani Ukrajine, ali i za taj će se problem definirati europsko institucionalno rješenje. Kad postoje svijest o opasnosti, samosvijest i liderstvo u obrani, okolnosti se relativno lako i brzo mijenjaju.

 

 

Greške Evropske unije na Balkanu

 

 

Bivši crnogorski predsjednik je s pravom upozorio na greške što ih je Unija činila na Balkanu, ali Balkan ostaje prostor koji daje manje razloga za optimizam od onoga što se počelo dešavati unutar EU.

 

 

Unatoč tome što su istovremeno postale očite dvije činjenice, naime da je režim u Beogradu razorio institucije i uspostavio autoritarnu vlasti, mimo načela vladavine prava i bez demokratske kontrole vlasti, a da je i izgubio vladavinske performanse, jer se već mjesecima ne uspijeva othrvati pritisku uspostavljenje socijalne dinamike (prije svega one što su je stvorili studentski protesti), a s druge strane taj svoj problem rješava izazivajući kaos u susjednim državama, prije svega Bosni i Hercegovini, gdje se koristi uslugama svog podložnika Milorada Dodika. Umjesto jasnog odmaka od režima, kakav zagovara većina u Europskom parlamentu, članice Unije bilateralno, ali u dobroj mjeri i Europska komisija, još uvijek na Aleksandra Vučića gledaju kao na ekskluzivnog partnera u Srbiji. Pritom uopće ne problematiziraju Vučićevu neskrivenu ambiciju da ono što danas nazivamo Zapadnim Balkanom ne funkcionira kao skupina ravnopravnih država, nego kao piramidalno uređeni sustav, podređen ili jednom ili dvama regionalnim „liderima”, Srbiji i možda Albaniji. Pritom Vučić razvija koncept prema kojem bi ključna država ili ključne države imale pravo arbitrirati unutar „svog povijesnog, kulturnog, ekonomskog i političkog prostora”, upravo kao Putin u „ruskom svijetu“.

 

 

Na području bivše Jugoslavije jedino je Slovenija politički relativno stabilna i ne vidi se opasnost od nekakvog protueuropskog odmaka i stvarne opstrukcije zajedničkih europskih politika, pa tako i obrambene i sigurnosne politike EU. Doduše, u Sloveniji je „ruski lobi” i snažan i prepoznatljiv, ali su okviri njegova utjecaja ipak ograničeni, a ne postoji opasnost da bi se donošenje odluka o vanjskoj, obrambenoj i sigurnosnoj politici moglo naći u rukama tog lobija, pa čak niti da bi iz tog lobija mogla proizaći neka stvarna „veto snaga” koja bi zaustavila provođenje zajedničkih politika.

 

 

Hrvatska je u daleko težoj i ozbiljnijoj situaciji, iako ta situacija, uz malo političke mudrosti, nije nepremostiva. Naime, Hrvatskoj se dogodio neugodan paradoks – da je kao nominalno kandidat stranke SDP, koja je formalno proeuropska, za predsjednika Republike izabran populistički političar koji zastupa vrijednosti kvazisuverenizma, otvoreno govori protiv vrijednosti europske integracije i u odnosu na Ukrajinu zagovara politiku appeasementa, povlačenja pred slabom, ali agresivnom silom, sve u ime „očuvanja mira”.

 

 

Tu politiku zagovaraju sve protueuropske populističke političke opcije – od Nacionalnog okupljanja u Francuskoj, Alternative za Njemačku, Slobodarske stranke u Austriji, koje, su u svojim državama potisnute snažnim sanitarnim kordonom i ne utječu na javne politike svojih zemalja. Naravno, to je i politika premijera Orbana, koji posve kontrolira javne politike svoje države.

 

 

Hrvatski paradoks

 

 

Paradoks Hrvatske je da je na predsjedničkim izborima krajem prošle i početkom ove godine Zoran Milanović izabran kao formalno SDP-ov kandidat, na osnovu izborne ponude koja je bila svojevrsna garancija da će obuzdati uspostavljanje apsolutne vlasti HDZ-a i njegove potpune kontrole nad državom. U izbornoj kampanji Milanović nije htio mnogo govoriti o svojim europskim politikama, niti o odnosu prema europskom mirovnom poretku, a protukandidati, prije svega HDZ-ov Dragan Primorac, nisu uspijevali nametnuti raspravu o tim temama. Iako sa standardnim brojem glasova, s izrazito niskim odazivom na izbore, Milanović je uspio stvoriti privid o tome kako je „plebiscitarno” izabran, jednostavno zato što je minimalan broj birača htio glasati za njegova protukandidata.

 

 

U prošlom mandatu je vlada Andreja Plenkovića samostalno vodila europsku i vanjsku politiku, a Milanović je blokirao odnose prema NATO-u, pa zbog njegove blokade Hrvatske nije potpisala Ukraine Compact u Washingtonu, u rano ljeto prošle godine, na posljednjem summitu NATO-a kojem je domaćin bio predsjednik Joseph Biden, njena vojska nije sudjelovala u obuci ukrajinske vojske u Njemačkoj, jer je Milanović to spriječio uskratom potpisa. Jednako je bilo i sa sudjelovanjem u europskoj logističkoj operacije NSATU, koja se odvija pod okriljem NATO-a.

 

 

Nakon izbora Milanović je pokušao povećati manevarski prostor svoje „veto pozicije”, pa je oštro kritizirao to što je Hrvatska u Generalnoj skupštini UN-a glasala za ukrajinsku rezoluciju, koju je podržala cijela EU, o ratu u Ukrajini, a ne za onu američku, koja je na koncu bila proširena i ruskim amandmanom i koja ne definira odgovornost Rusije za agresiju na suverenu državu. Milanović je jasno pokazao da je njegov odabir suprotan, ali nije mogao spriječiti ovakvo glasanje. Zanimljivo je da za svoje stavove nije dobio nikakvu relevantno političku potporu, a da SDP postepeno o obrani i ratu u Ukrajini uspostavlja vlastitu poziciju, koja je bliža vladinoj, nego Milanovićevoj.

 

 

Slijedi osjetljiv politički period

 

 

Ipak, Hrvatska je zbog stava predsjednika Milanovića, koji je otvoreno konfliktan u odnosu na europske politike još od 2022. i madridskog summita NATO-a, kad je govorio o potrebi blokade primanja Švedske i Finske u NATO (kako bi se ostvarila njegova ideja o promjeni izbornog zakonodavstva u BiH, u zamjenu za hrvatski pristanak na proširenje). Nesudjelovanje u zajedničkim operacijama NATO-a, najava o tome da će blokirati slanje Hrvatske vojske u eventualnu misiju očuvanja mira u Ukrajini, najave problema u glasanju oko zajedničkih prioriteta europskih država, što je Milanović činio u proteklom razdoblju, dovele su do toga da se Hrvatsku počelo tretirati kao „volatilnu” nepouzdanu članicu EU i to unatoč tome što premijer i Vlada ustraju na tome da Hrvatska provodi ključne zajedničke europske politike. Posljedice su bile očite, pa Hrvatske nije bilo niti na sastanku što ga je u veljači ad hoc organizirao predsjednik Macron, niti na nedavnom summitu kojeg je u Londonu organizirao britanski premijer Starmer.

 

 

Pred Hrvatskom je osjetljivo političko razdoblje, i jedini način na koji može osigurati opstanak u glavnom toku europskih politika je stvaranje novog europskog savezništva među demokratskim strankama. Čini se da se SDP počinje emancipirati od Milanovića, a jedini način da se efikasno marginalizira protueorupskog predsjednika bilo bi stvaranje „velike koalicije”, suradnja HDZ-a i SDP-a u izvršnoj vlasti, čime bi se osigurala ustavna većina u Saboru za prevladavanje Milanovićevih političkih blokada. Time SDP ne bi iznevjerio svoje birače, koji su za Milanovića glasali kao za nekog tko će ograničiti moć premijera Plenkovića, jer partnerstvom u Vladi stranka preuzima suodgovornost za izvršnu vlast i tu međusobnu kontrolu nosilaca vlasti.

 

 

Što je s drugima na prostoru bivše Jugoslavije. Nažalost, vrlo je vjerojatno da će u uvjetima kad treba braniti temelj europskog mirovnog poretka, a kad neke nove članice Unije i onako stvaraju ozbiljne probleme u provođenju zajedničkih politika (prije svega Mađarska, ali i Slovačka, a potencijalno i Hrvatska, Rumunjska, Bugarska) politika proširenja jednostavno ne može biti jedna od važnijih zajedničkih politika. Politikom proširenja u ovakvim uvjetima, kad svaka potencijalna nova članica unosi i novu nestabilnost i neriješene probleme u Uniju, nitko se ozbiljno neće baviti, osim onih kojima je to u resoru, ali njihova je moć marginalna. Problem je što je cinizam europske politike, kojeg je opisao bivši predsjednik Đukanović, i dalje dio obrasca ponašanja članica Unije, ali i Europske komisije, prema Balkanu.

 

(Al Jazeera)

(1)

ANALIZA DAVORA GJENERA: Balkan ostaje prostor koji daje manje razloga za optimizam, režim u Beogradu svoj problem rješava izazivajući haos u…