MRAČNA TAJNA!

 

 

Rekli bismo, možda malo maliciozno, da je Srbija sada u 21. stoljeću postala ono što je Hoxhina Albanija bila sredinom 20. stoljeća – nekakva kineska europska oaza, ali tada Kina nije uspjela napraviti onaj iskorak kakav joj danas treba i koji očito radi, piše čuveni hrvatski novinar Vlado Vurušić u analizi koju prenosimo u cjelosti.

 

 

 

Piše: VLADO VURUŠIĆ 

 

 

Drugi put u posljednjih osam godina (bio je i 2016.) kineski predsjednik Xi Jinping stiže u posjet Srbiji. Srbija ga dočekuje frenetično, euforično i gotovo delirično, kao spasitelja, čemu svjedoče neumjereni političko-medijski, ali i stvarni kič i neukus oko impozantnog dočeka i dekoracije po beogradskim ulicama. Ulizivački doček velikog vezira od strane vazala, doček izgleda kao bizarni totalitaristički vašar.

 

 

Kineski lider u Europi nije bio već pet godina, a za svoju sadašnju europsku turneju odabrao je jednog kapitalca, Francusku (usput se susreo i sa šeficom EU Ursulom von der Leyen), te dvije njemu najsklonije europske države, Srbiju i Mađarsku. Bolje rečeno, pohodio je dvojicu Kini naklonjenih sličnih autokratskih “vođa”, Aleksandra Vučića i Viktora Orbána. Te dvije zemlje srpski analitičar i bivši diplomat Srećko Đukić u beogradskom Danasu, ne slučajno, nazvao je “kineskim zamorcima” u Europi.

 

 

U Srbiji Xi Jinpinga nazivaju “bratom”, a on je uzvratio da dolazi u zemlju “legendi i ljepota” te da bi, kako prenose prorežimski beogradski mediji, “ubrizgao novu vitalnost u čelično prijateljstvo”. No Srbija i Mađarska Kini su važne za njihovo ekipiranje u Europi, i obje države u Pekingu zamišljaju kao neku vrstu poligona ili odskočne daske za “prodor na Zapad”, koji pak u Bruxellesu nastoje “ublažiti”, dok i Beograd i Budimpešta (pogotovo Orbán, koji stalno ima problema u odnosima s EU) ovim zapravo šalju poruku Bruxellesu da “imaju i druge opcije”, a ne samo EU.

 

 

Trojanski konj

 

 

Pitanje je kako će Bruxelles reagirati na tu Vučićevu poruku, s obzirom na to da su mu do sada uglavnom gledali kroz prste, ali Xi poručuje da Kina zna zaobići sve prepreke koje joj postavljaju. No zbog takvih odnosa s Kinom i Rusijom u Europi vlada sve veće skepsa prema članstvu Srbije u EU, gdje smatraju da im je dosta to što Budimpeštu doživljavaju kao rusko-kineskog Trojanskog konja i ne treba im još jedan u liku prijetvornog antieuropejca Aleksandra Vučića.

 

 

Srbija je Kini “savršeni prijatelj”, ne košta je puno, a u konačnici dobiva jako puno. Pogotovo zato što Kinu nije briga, nego joj ide u korist, da bi Srbija tu mogla ostati vrlo kratkih rukava i spuznuti u “dužničko ropstvo”, poput nekih azijskih i afričkih država. A Peking joj namjenjuje ulogu svoje isturene “europske ispostave”. Naime, Srbija je “prijatelj prema kineskoj mjeri” – neće, za razliku od Zapada, progovarati o slobodi medija i ljudskim pravima, pitati za položaj Ujgura i spominjati slične “liberalne tričarije”, pa s te strane neće doći neugodnih pitanja i zamjerki, a neće se Srbija ni buniti oko tamo nekakvih “ekoloških” i drugih standarda kada su u pitanju kineske investicije.

 

 

Neće biti dosadnih međunarodnih tendera, nego će se poslovi dobivati po dogovoru, a javnost nikada neće doznati detalje tih ugovora i njihovu isplativost i “otplativost”. A zabrinjavajuća je za Beograd i činjenica, koju navode srpski neovisni mediji, da su tri kineske kompanije najveći izvoznici iz Srbije!

 

 

Dakle, savršeni spoj.

 

 

Rekli bismo, možda malo maliciozno, da je Srbija sada u 21. stoljeću postala ono što je Hoxhina Albanija bila sredinom 20. stoljeća – nekakva kineska europska oaza, ali tada Kina nije uspjela napraviti onaj iskorak kakav joj danas treba i koji očito radi.

 

 

Prema Đukiću, nema drugog takvog primjera kao što je Srbija, koja je “postala kineski ogledni poligon za njene tehnologije, za kredite i kineske firme koje doslovce sve i svašta grade, direktnom pogodbom, bez javnih natječaja, daleko od očiju javnosti, nema mjesta gdje su instalirane tolike kineske prljave tehnologije, gdje zaduživanje raste kao kvasac, a nitko ne misli kako će se to vraćati i što će to donijeti Srbiji”.

 

 

“Tipičan je to odnos kolonizatora i kolonije, umjesto europske transparentnosti”, navodi Đukić.

 

 

Tko će vratiti dug?

 

 

Nije naodmet spomenuti da Xi Jinping u posjet dolazi na dan kada je 1999. godine tijekom NATO-ove intervencije raketirana kineska ambasada. To sigurno nije slučajno odabrano, ali i bez obzira na to samo dodatno raspiruje antizapadne i antieuropske sentimente u srpskom društvu, koje je ionako u velikoj većini nesklono članstvu svoje zemlje u EU. Posjet kineskog predsjednika je “duhovna hrana” za antieuropsku javnost u Srbiji, koja je u zabrinjavajućem naletu upravo zbog politike Aleksandra Vučića koji je, napomenimo, nedavno sastavio vrlo prorusku ili antieuropsku vladu.

 

 

Kina snažno investira u Srbiju, ali to, kako kažu tamošnji neovisni analitičari, zapravo nije “klasična” investicija, kakvu rade zemlje EU, nego je to zapravo kredit, koji nije tako lako vraćati. Neovisni srpski analitičari upozoravaju da Kina zapravo ne investira, nego posuđuje novac, a poslove ionako obavljaju kineske tvrtke i kineski radnici.

 

 

Kina zarađuje tako što gradi od sredstava kredita koji je dala, a Srbija kredit vraća. Stefan Vladisavljev iz beogradskog Fonda za političku izuzetnost za Nova.rs kaže da kineski krediti dolaze bez previše uvjetovanja.

 

 

“Oni neće uvjetovati kredite sa zahtjevima koji se tiču vladavine prava, poštovanja određenih ekoloških i drugih standarda, dok se god vi obavezujete da ćete na vrijeme vraćati rate i, dok to činite, Kina neće imati problem da vam daje kredite”, kaže Vladisavljev.

 

 

No, pitaju se neki drugi tamošnji promatrači, što ako dođe do problema i počne se kasniti s otplatom rata!?

 

 

Dušan Nikezić, potpredsjednik Stranke slobode i pravde (SSP), za Nova.rs navodi da skoro sve velike infrastrukturne projekte u Srbiji, od puteva, mostova, pruga i metroa do elektrana, toplovoda i kanalizacije, radi Kina, što Srbiju zadužuje za novih 18 milijardi eura. Tako da posjet Xi Jinpinga, prema Nikeziću, neće donijeti Srbiji nijednu novu investiciju, posao ili bilo kakav benefit, “nego samo nova zaduženja, nove poslove za kineske tvrtke te daljnju rasprodaju najvrednijih srpskih resursa”.

 

 

Srbija od Kine kupuje skupu telekomunikacijsku, računalnu i medicinsku opremu te naoružanje, dok Kina iz Srbije uvozi jeftine sirovine, poput rude bakra i posječenih stabala, “zbog čega s Kinom ostvarujemo uvjerljivo najveći vanjskotrgovinski deficit – 3,7 milijarde eura godišnje – koji će biti dodatno pogoršan Sporazumom o slobodnoj trgovini”, naveo je Nikezić. Podsjetimo da je deficit s Kinom u posljednjih desetak godina skočio čak 12 puta.

 

 

Srećko Đukić je kazao kako je u posljednjih 12 godina “vlast praktički poklonila najveće srpske industrijske komplekse i najveća nalazišta bakra i zlata” te da su samo u posljednje tri godine iz Srbije u Kinu izvezena 1,4 milijuna tona bakra koje, kako je kazao za Danas, sadrže značajan postotak zlata i srebra.

 

 

Rasprodana zemlja

 

 

Vučić je tako rasprodao Srbiju, usput se hvaleći da će zbog toga Srbija za koju godinu biti najrazvijenija zemlja Balkana u što, zbog mogućih posljedica po Srbiju, mnogi neovisni analitičari sumnjaju. No Kini zapravo ulaganja u Srbiju nisu gotovo nikakvo opterećenje, to su za nju mrvice. Usput napomenimo da Kina s SAD-om i EU ima trgovinsku razmjenu vrijednu gotovo tisuću milijardi dolara, pa je tih manje od 20 milijardi za Srbiju dobro uložen novac bez većih rizika, a s velikom političkom dobiti.

 

 

Za Srbiju su to ogromna sredstva, ali je vrlo važan politički i geostrateški iskorak Kine puno važniji od ekonomske dobiti. Đukić zato kaže da se Kina odnosi gotovo kolonijalno, koristeći priliku da preko Srbije i Mađarske pokuša ostvariti veći utjecaj u Europu i “što veći profit”. Tako Kina ima veliki poslovno-politički plan spajanja grčke luke Pirej (svoje glavne europske luke, koja zbog nepovoljnih ugovora koje je sklapala Grčka praktički funkcionira kao kineska enklava) željezničkom prugom preko Srbije za Mađarsku (potrebno je samo još udobrovoljiti Makedoniju) koja bi trebala biti gotova do 2026. godine, unatoč tome što Bruxelles negoduje bojeći se da bi ona mogla postati žila kucavica kineskog prodora na europsko tržište.

 

 

Stoga su i obustavili financiranje pruge od Beograda do Budimpešte europskim sredstvima, govoreći da to nije komunikacijski prioritet. No za Kinu bi ta pruga bila važno geopolitičko i geostrateško sredstvo za širenje utjecaja i etabliranja u Europi. Vučić će od Xi Jinpinga tražiti i da “reagira” oko Rezolucije o Srebrenici, da bude podrška oko Kosova, po onoj, kako ju je formulirao – Tajvan je Kina, Kosovo je Srbija – a zaiskat će i još oružja, da i tako pokazuje mišiće regiji.

 

 

Ono što možda najviše može ili treba zabrinuti Srbiju jest činjenica da su Kinezi spremni popuniti rupe u njezinu proračunu ako izostanu europska sredstva, a to onda zbilja vodi u nešto što može zamirisati na ono što se kolokvijalno može nazvati – “dužničko ropstvo”, bez obzira na to što Vučić za EXPO 2027. godine obećava Srbima da će Beogradom prometovati “kineski leteći taksiji”, a Srbija će, kako on “ima san”, biti “predvodnik regije”.

 

(Jutarnji list)

(265)

ANALIZA VLADE VURUŠIĆA: Iza mahnitog dočeka kineskog lidera u Beogradu tinja…