Ako SAD neprekidno upozoravaju Dodika, šta to znači? Da je njihova prijetnja vjerodostojna? Ili upravo suprotno?
Ima taj stari hasidski vic, pisao je o njemu Žižek. Priča je to o dva trgovca. Jedan drugome, ljut i razočaran, kaže: zašto si mi juče rekao da ideš u Prag, kad si zaista išao u Prag?
Vic je briljantan jer nas, između ostalog, uči i ovo: ako je uljudna neiskrenost konvencija, a u manje više svim društvima jeste, tada je iskrenost eksces, ozbiljno kršenje nepisanih pravila ponašanja. Ako je neiskrenost konvencija, iskrenošću sagovornika svjesno dovodimo u zabludu. Lažemo ga tako što mu saopštimo istinu. Jer on pretpostavlja da je istina ono suprotno od rečenog.
Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu
Laže li, dakle, Dodik, onda kada govori o otcjepljenju RS-a? Ili to govori zato što zaista misli da sprovede secesiju?
Razumna pretpostavka je sljedeća. Rado bi se on otcijepio, ali zna da mu ne može biti. Nije to njegovim političkim očevima pošlo za rukom ni kad su imali sve topove JNA, a Bošnjaci bili pod embargom na uvoz oružja. Dakle onda kada je famozni “svijet” onima koje e kasnije osuditi za ratne zločine dao deset golova fore plus sudiju koji svira samo ono što njima odgovara.
Da Dodik zaista misli učiniti to što govori, zar mu o tome ne bi bilo pametnije ćutati? Pas koji laje ne ujeda. Dodik koji prijeti otcjepljenjem se ne otcjepljuje – barem tako nas uči istorija, dovoljno bliska da je ne zaboravimo. Pametni ljudi su pisali o tome da je Dodik naučio kako se komunicira sa takozvanom međunarodnom zajednicom. Kad zapne, uputiš vjerodostojnu prijetnju, kažeš da je mir ugrožen, pa dobiješ ono što tražiš.
Ali, sa druge strane… Šta ako se Dodik ponaša kao naš putnik u Prag? Šta ako ponavlja da će se otcijepiti baš zato što to planira učiniti? Šta ako računa na to da ćemo mi misliti: čim govori da će se otcijepiti, neće to učiniti?
Situacija podsjeća na još jednu poznatu priču: onu o dječaku i vuku.
Dječak koji je čuvao stado ovaca dosađivao se. Ne bi li se zabavio, poviče “Vuk, vuk”. Kad su mu seljani dotrčali u pomoć, dječak im se smijao. Zabavljala ga je varka koje se dosjetio.
I narednih dana činio je isto: lažno uzbunjivao seljane.
Kada se na koncu vuk doista pojavio, dječak je zvao u pomoć, ali nije bilo nikoga ko bi mu povjerovao. Dok je vuk klao dječakovo stado, seljani su ignorisali šaljivdžijino zapomaganje.
Ako dovoljno dugo lažno upozoravaš na opasnost, što Dodik svakako čini, ljudi na koncu neće vjerovati da opasnosti ima onda kada ona doista stigne.
A šta ako sve rečeno za Dodika primijenimo na takozvanu međunarodnu zajednicu? Ako to što Dodik neprekidno najavljuje secesiju znači da od secesije nema ništa, šta znači to što međunarodna zajednica neprekidno upozorava da secesiju neće dozvoliti?
Ako SAD neprekidno upozoravaju Dodika, šta to znači? Da je njihova prijetnja vjerodostojna? Ili upravo suprotno?
Politika je gusta mreža znakova koje nije lako pravilno pročitati – tim prije što su mnogi od tih znakova krivi putokazi. Zato je glup čovjek na čelu države opasniji čak i od mudrog neprijatelja.
Recimo… Kada je Dodik pred izbore priveo Vladu Mandića, Vučićevog operativca za izborne manipulacije, šta je to značilo? Da je Vučić Mandića poslao da pomogne republičkosrpskoj opoziciji? OK. Ali za čiji račun – Amerikanaca ili Rusa?
Zašto bi Rusi rušili Dodika koji im je najpouzdaniji saveznik u regionu? Baš tako.
Ali istovremeno… Ako su Amerikanci željeli da Dodik ne bude vlast, zašto je Trojka za partnera izabrala njega, a ne njegovu opoziciju? Zašto Amerikanci preko Trojke, elegantno, jednim pozivom, nisu završili ono što, navodno, nisu preko Vučića i Mandića?
Ovo sam vam htio reći: primjenjivati jednu logiku na Dodika, a drugu na sve ostale, ne čini se osobito logičnim.
(SB)
(355)