“Vučićeva poruka svim glumcima, rediteljima, muzičarima, slikarima… je jasna: možete u Beograd, ali samo ako ćete o mojoj politici ćutati ili je opsluživati. Ako pjevaš nešto što se ne dopada Vučiću, biće ti zabranjen ulazak u Srbiju – kao crnogorskoj pjevačici Jadranki Barjaktarović.
Ako govoriš ono što smeta Vučiću i njegovoj armiji javnih branitelja velikosrpskog projekta, kao što su nedavno učinili Hadžihafizbegović i Tanović, njegovi će te toaletoidi zasuti gomilom lažnih optužbi i podlih tumačenja, i tako ti staviti do znanja da si u Srbiji nepoželjan”.
Piše: Andrej NIkolaidis
Ako na bilo koji način učestvuješ u javnom životu, a beogradski tabloidi nikada nisu ispalili u tebe rafal, nešto iz beskrajnog arsenala sačinjenog od zločinačke ideologije, lažne vjere, dijaboličnih laži, pokvarene mašte i prljavih strasti – odmah okači kopačke o klin. Trebao si i ranije. Jer nema toga ko valja a da ga toaletoidi poput „Kurira“ i „Informera“ nisu barem jednom hraknuli.
Sve na dunjaluku ima svrhu: i orao i lav i bubašvaba i balegar. I nikad ne znaš što je za cjelinu svijeta važnije: ono što se doima kao kralj, ono na vrhu piramide, ili ono što ispod piramide u tišini kopa uske tunele. U velikoj slici stvari u kojoj sve utiče na sve, posve je moguće da bi svijet manje osjetio odsustvo Ajnštajna nego odsustvo pauka.
Za života, Amfilohije je bio svjetionik što je na sve četiri strane širio crno svjetlo: ako te je on prokleo, mogao si biti siguran da si na pravom putu. Ljudski je život komplikovan, a ljudi čudni, kao što i Jim Morrison reče. Kao i druga bića, ljudi čine ono što je nužno da opstanu, ali imaju i potrebu da za ono što čine traže još neko utemeljenje, osim nužde. Etičko, recimo.
Živjeli smo u Amfilohijevo vrijeme, ne znajući koliko smo zbog toga sretni. Jer Amfilohije je bio stub, orijentir. Kad god nisi znao šta je ispravno učiniti, trebao si samo pogledati, čuti, razumjeti šta Amfilohije čini i govori – pa učiniti suprotno. I nisi mogao pogriješiti.
Sličnu ulogu na ovome svijetu imaju Vučićevi tabloidi.
Stoga, kada se ta armija gadluka nedavno ponovo ustremila na Emira Hadžihafizbegovića, trebao je to biti razlog za slavlje u glumčevoj kući.
Lako je to reći, no gadosti treba otrpjeti. Moguće je da istina pobjeđuje na kraju, no još se nije rodio onaj što je taj kraj dočekao. A laži bole, dok glib truje rane koje nanesu.
Tako je Hadžihafizbegović, po Vučićevim tabloidima, u ratu zlostavljao Srbe u Tuzli, što je očito varijacija stare KOS-ovske matrice laži po kojoj je slično u Sarajevu radila i Hanka Paldum. To nije sve: po tim uzoritim primjerima profesionalnog novinarstva, Hadžihafizbegović izmišlja i da su mu članovi porodice pobijeni u Srebrenici. Gdje se, kao što zna čitav srpski svet, i nije desio genocid.
U konačnici, cilj tih medijskih napada je da Emiru zatvori vrata srpskih teatara i filmskih produkcija. U kojima je ovaj briljirao, kao što i obično briljira, pa je zato u Srbiji dobio desetak nacionalnih nagrada.
Hadžihafizbegović je crnogorskom portalu „Standard“ dao intervju pod naslovom „Crna Gora kao i BiH trpi neprincipijelni mobing političkog Beograda koji uporište nalazi u nacistima“.
Sad… Sjetićete se da Vučić neprekidno lansira nekakve „regionalne inicijative“. Prvo je to bio „Mali Šengen“, pa „Otvoreni Balkan“. Dok izigrava vizionara i regionalnog pomiritelja/okupitelja, Vučić čini sve što može da razgradi Bosnu i Hercegovinu, a preko vazalne vlade i državne crkve već je pokorio Crnu Goru.
Takvu politiku je Hadžihafizbegović razbucao u rečenom intervjuu.
Vučić je političar koji neprekidno glumata – što će reći da je njegova gluma bijedna i blijeda kao čovječja ribica. Političar se, očito je da on drži, smije baviti glumom. No glumac se, po njemu, ne bi smio baviti politikom – u svakom slučaju ne na način koji pravi štetu Vučićevom tragikomičnom, mučnom projektu pretvaranja Srbije u balkanski imperij.
Stoga je Vučić pustio kerove na Hadžihafizbegovića. Vučićeva poruka svim glumcima, rediteljima, muzičarima, slikarima… je jasna: možete u Beograd, ali samo ako ćete o mojoj politici ćutati ili je opsluživati. Ako pjevaš nešto što se ne dopada Vučiću, biće ti zabranjen ulazak u Srbiju – kao crnogorskoj pjevačici Jadranki Barjaktarović. Ako govoriš ono što smeta Vučiću i njegovoj armiji javnih branitelja velikosrpskog projekta, kao što su nedavno učinili Hadžihafizbegović i Tanović, njegovi će te toaletoidi zasuti gomilom lažnih optužbi i podlih tumačenja, i tako ti staviti do znanja da si u Srbiji nepoželjan.
Vučićev cinizam je očit: dok mlati o Balkanu čije će granice biti otvorene za protok ljudi, roba, kapitala i ideja, on svoje granice zatvara za one koji odbijaju prihvatiti njegovu matricu laži. Njegova policija zlostavlja poslanice/ke koje/i su glasale/i za rezoluciju o Srebrenici crnogorskog parlamenta. Uostalom: Vučićeva priča o regionalnoj saradnji i otvaranju, koju papagajski ponavlja njegova lutka na koncu, Dritan Abazović, sve dok traje projekat stvaranja srpskog sveta i destabilizacije Srbiji susjednih država, očito je namijenjena isključivo onima sa ozbiljnom intelektualnom ili moralnom insuficijencijom.
Ono što nije očito, a što nažalost vjerno ilustruje slučaj Emira Hadžihafizbegovića, šteta je koju medijski toksični otpad pravi, trujući odnose među prijateljima, blateći umjetnike čija je umjetnost vrijedna divljenja, postavljajući ideološku branu između umjetnosti i ljudi zbog kojih ta umjetnost postoji, ljudi koji bi upravo u toj umjetnosti, makar na tren, mogli pronaći utjehu i utočište od grozomorne stvarnosti u kojoj je Vučić zarobio njihove živote.
(16)