Tad je, i ne samo tad, Branko Mikulić bio na udaru nacionalista.

 

 

 

Branko Mikulić (10. juni 1928. Podgrađe kod Gornjeg Vakufa – 12. april 1994. Sarajevo) jedna je od najvećih bosanskohercegovačkih, i ne samo političkih, već uopće, društvenih, javnih persona 20. stoljeća.

 

 

Bosanskohercegovačka privreda je, kada je Mikulić odlučivao i pravio projekcije i dugoročne planove, postala konkurentna u svijetu. Bio je učesnik antifašističkog rata od 1943. godine. I jedan od najbližih Titovih saradnika iz Bosne i Hercegovine.

 

 

TEŠKE UVREDE

 

 

Nakon što je u Zagrebu 1961. završio Visoku privrednu školu, bio je na visokim političkim funkcijama u Bosni i Hercegovini i SFR Jugoslaviji: sekretar Izvršnog komiteta SKBiH (1965-66), predsjednik Izvršnog vijeća BiH (1966-71), predsjednik CK SKBiH (1972-80), član Predsjedništva CK SKJ (1980-82), predsjednik Predsjedništva BiH (1982-83), član Predsjedništva SFRJ (1986-87) te predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (1987-89). Bio je i predsjednik Organizacionog komiteta Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine.

 

 

Kao predsjednik Izvršnog vijeća BiH imao je izlaganje na političkom aktivu Saveza komunista Srbije 1970. godine. A onda je dobio jedno anonimno pismo. Taj, “anonimni” pošiljatelj, za kojeg se pretpostavljalo da je jedan od članova SK Srbije koji je slušao Mikulićevo izlaganje, optužio ga je da radi na stvaranju muslimanske nacije.

 

 

 

Pismo je prije nekoliko dana objavljeno na portalu Historiografija.ba.

 

 

Veoma je uvredljivo i u njemu se negira nacionalna posebnost muslimana.

 

 

“Ti si Branko Mikulić – Nisi Turčin, ali si najnoviji janjičar.

 

 

Ti se izlaja onomade pred Aktivom SK Srbije. Reče ti: ‘Pod ravnopravnosti podrazumijevamo i to: da su Muslimani u Bosni i Hercegovini poseban narod.’ Trudiš se da im ostvariš (izboriš) nacionalnost. Iako je poznato i tebi i muslimanima da su oni krvni rod nama ostalim. Turci su otišli nazad, a naši ljudi su ostali. Muslimani su po nacionalnosti isto što i mi, Srbi ili Hrvati. Porijeklo se ne može mijenjati. Vjera je umjetna stvar i ne može ići iznad nacije.

 

 

Pravilna je bila poslijeratna odluka da u Bosni i Hercegovini postoje samo dvije nacije: Srbi i Hrvati. Što ću sad reći, možda neće biti istina, ali ja vjerujem Branko da si ti od sarajevskog ul uleme primio puno novaca, za uslugu da njegovu vjersku sektu prečarobiraš u naciju. Misliš li Branko da će koja od evropskih nacija to odobrit i priznat? Savremeno je da nacija polako blijedi, a ti stvaraš novu i malu; stvaraš nacionalističke i šovinističke čvorove, a tvrdiš da se protiv šovinizma boriš.“

 

 

U Sarajevu je 16. marta 1966. održana sjednica Komisije za međunacionalne odnose CK SK BiH na kojoj je bilo govora o afirmaciji bosansko-muslimanskog naroda. Diskusija s ove sjednice je kasnije objavljena u časopisu Odjek (maj 1966.) i Bijedićevoj knjizi “Samoupravljanje kao zahtjev i praksa”.

 

 

U Muzeju Hercegovine u Mostaru postoji sačuvano nekoliko verzija Bijedićevog izlaganja na sjednici ove Komisije.

 

 

“Kažeš Branko da nas i muslimane ujedinjuje zajednička istorija”, nastavlja “anonimac”: “Zajednička, donekle jest, ali ne ujedinjuje nego razjedinjuje. Bili su janjičari, njihovi noževi su parali našu kožu, a naši njihovu, to ne ujedinjuje. Muslimanizam je u svijetu vjerski fanatizam i zato opasan. A najstarija i najjača tajna organizacija u Jugoslaviji je Mladomuslimanska.

 

 

Bili su zastupljeni i u ustašama i u partizanima; boreći se za svoje ciljeve u Bosni, ubili su Šošu i Mećavu. Ne znam kakvi su to doktori koji mogu dokazat muslimansku nacionalnost, to su nadridoktori. Poslije Turske, pa dosad, prema muslimanskoj vjerskoj sekti, naši su pokazali punu ljudskost. A ovo sadašnje ponašanje muslimanske telegencije [inteligencije, napomena naša], to je najveća drskost. Nije čudo, imaju većinu u vlasti, a skoro svaki intelektualac im je član Mladomuslimanske organizacije. Jest i Džemal Bijedić i Karabegović i ostali.“

 

 

Godinu nakon Mikulićevog izlaganja i ovog pisma, Džemala Bijedića je Josip Broz Tito imenovao za predsjednika Vlade SFRJ. Na spomenutom portalu pisali su i o kontekstu u kojem je ovo pismo nastalo.

 

 

HRPA OPTUŽBI

 

 

Sredinom 1968., poslije dugih priprema, CK SK BiH je zauzeo politički stav o prihvatanju realnosti da su muslimani zasebna nacija. Tome je bilo protivljenja (u Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Kosovu), ali je političkom akcijom bosanskohercegovačkih komunista to protivljenje odbačeno, pa su se na popisu 1971. muslimani najvećim dijelom, prvi put poslije Drugog svjetskog rata, izjasnili kao pripadnici posebne nacije.

 

 

Jedan od važnih aktera afirmacije muslimana kao nacije bio je upravo Branko Mikulić.

 

 

On je u jednom momentu priznao da je bilo besmisleno tjerati muslimane da se opredjeljuju za Srbe ili Hrvate.

 

 

Nastavljamo čitati “anonimno” pismo. “Da nisu, borili bi se protiv muslimanizma, ne bi stvarali naciju. To tako, a sad o ravnopravnosti: ti Branko reče da je za posljednje četiri godine u Bosni opao natalitet 25%. Ja pitam tebe za dolinu Bosne (čast drugim krajevima), de prebroji, jel to opao natalitet samo kod Srba i Hrvata, ili i kod muslimana? A zaviri malo, ima li diskriminacije? Ne mućkaj sve skupa. Nego u dolini Bosne prebroj sve muslimane i pogledaj koliko ih je odsto zaposleno, a koliko ih je moralo potražiti spas van Bosne. Pa potom prebroj Srbe i Hrvate i reci koliko je nas zaposleno u postotku, a koliko bježi iz Bosne jer mora. Pa pogledaj u čijim su centrima škole.

 

 

Meni se čini da su u muslimanskim, a školarinu svi jednako plaćamo. I namjesto da školujemo, za svoj novac, svoju djecu, mi školujemo članove mladomuslimanske organizacije. Pa i vjera je dio pravde. Kako to da džamija ima čak i cijele šume u svom vlasništvu? Nađi mi makar jednu crkvu, koja ima makar jednu bukvu u svom vlasništvu! Džamija je najbogatija; Nije čudo da je svaka druga pod zaštitom države! Nije čudo kad su i najviši rukovodioci u organizaciji M.M. skupa sa ulemom“, piše.

 

 

Tek 1968. godine, koju već spomenusmo u kontekstu zauzimanja političkog stava CK SK BiH, na dvije značajne sjednice bh. komunista, počinje konkretno “priznavanje” muslimana kao političke činjenice, ne samo puke vjerske grupe između srpstva i hrvatstva. Ali, tada je identitet starog bosanskog naroda stavljen na pogrešan kolosijek i tako falsifikovan.

 

 

U tome je prebivao jedan paradoks: stari bosanski narod je reduciran na religijsku grupu.

 

 

“Po tvojem je, Branko, ispalo da su muslimani domaćin u Bosni, a Srbi deo nacije i Hrvati deo nacije. zato te kʼo janjičara turski pozdravljam”, piše “autor pisma”: “Ako budeš još tako istupao možeš zaslužiti samo mržnju, a možda i smrt. Tačno je da vi u Bosni imate čvrstu ruku tamo gdje ne treba. Zato se neću potpisat. Vi još držite parolu: ‘vo se veže za rogove, a čovjek za jezik’. A u savremenom svijetu je onaj ko čovjeka veže za riječ, veći vo od prirodnog vola.

 

 

Allah, Vallah, Billah, Bismillah, okreni ga na nazur, nedaj mu na bihuzir! A gdje je muslimanima njihov jezik? Ne mogu biti nacija zase, a govorit naš srpski i hrvatski!“

 

 

“Anonimus” nikada nije otkriven niti ga je neko nešto u Beogradu specijalno i tražio. Jer, duga je tradicija nacionalizma i šovinizma u komšiluku.

 

(SB)

(7)

“ANONIMNO” PISMO BRANKU MIKULIĆU IZ 1970., NAKON GOVORA U BEOGRADU: “Ti nisi Turčin, ali si najnoviji janjičar; Džamija je…”