…uvođenju u stanje kolektivne paranoje.

 

 

Aktuelna dešavanja u Crnoj Gori na dnevnoj su osnovi predmet pažnje javnosti u Srbiji. Sa tamošnjih medija uglavnom stižu jednostrana tumačenja i poruke, a ne razlikuju se naročito ni istupi političara.

 

Zato se u Crnoj Gori nerijetko mogu čuti pitanja poput onih da li u Srbiji više ima građanske opozicije, da li postoji osjetniji procenat onih koji situaciju posmatraju drugačije u odnosu na sveprisutne ‘rakoviće’ i kakva je uopšte budućnost evropske Srbije?

 

Ta smo pitanja postavili i dugogodišnjem akteru političkog života u Srbiji, dobro upućenom poznavaocu regionalnih prilika, predsjedniku Regionalne akademije za razvoj demokratije Balši Božoviću.

 

Zar ne liči sve na 1991?

 

Iako je naš sagovornik iz susjedstva, nije teško pogoditi odakle je razgovor počeo – od 5. septembra i Cetinja – ne kao pojedinačnog događaja, već kao kulminacije društvenih previranja u Crnoj Gori. Božović ističe kako na sve gleda sa velikom zebnjom. On se pita i ne podsjeća li sve, zapravo, na 1991.

 

“Bojim se rata, jer da bi on počeo, ne mora odmah da počne žrtvama. Počinje pripremama koje mogu da traju neko vrijeme. A ako je rat već počeo, apelujem na sve da ga prekinu dok nije pala prva žrtva, što će se gotovo izvjesno i desiti, sve dok ne budemo sigurni da rata nema ili, ako ga ima, dok ga ne zaustavimo. Ustoličenje sa puškama i pod punom vojnom opremom na Cetinju, pojavljivanje ljudi iz kriminalnog miljea i sa ratišta oko manastira na Cetinju, višednevno izazivanje sukoba u Pljevljima gdje pojedinci sa kokardama i zastavama Srbije paradiraju gradom, fizički napad na gradonačelnika Podgorice… Zar ne podsjeća sve na 1991. godinu”, pita se on.

 

Sve što se dešava i što će se dešavati u Crnoj Gori, rezultat je onoga što se već duže dešava u Srbiji

 

Njegovo je mišljenje i da je ustoličenje mitropolita SPC Joanikija obavljeno neprimjereno, ali i da je Crna Gora tog dana izgubila prerogative nezavisnosti.

 

“Prvi čovjek crnogorske policije je jasno rekao da je postojala negativna bezbjednosna procjena. Međutim, uz otvoren pritisak zvaničnika Srbije i SPC izvršen je desant naoružanih pripadnika specijalne policije helikopterom vojske članice NATO-a“, napominje Božović.

 

Nakon tih dešavanja, on misli da je Crna Gora tog dana izgubila prerogative nezavisnosti.

 

“To se potvrđuje daljim izjavama Aleksandra Vučića, koji jasno kaže da ustoličenja ne bi bilo da nije bilo njega i države Srbije. Poslanik SNS Vladimir Đukanović je takođe izjavio da do ustoličenja ne bi došlo bez učešća Vučića i države Srbije. Šta to dalje govori? Ukoliko je istina da su na Cetinju bili pripadnici srpske BIA i ruske GRU, onda je došlo do određenog stepena miješanja jedne države u poslove druge države, čime se nezavisnost Crne Gore dovodi u pitanje. Dovoljna je sama izjava Vučića pa da bude jasno da je došlo do ogromnog pritiska, ako ne i direktnog uplitanja Srbije u poslove policije Crne Gore, koja je, ponavljam, jedina nadležna za procjenu stanja bezbjednosti”, smatra Božović.

 

Opasna “memorandumska” euforija

 

On dodaje i da su 5. septembra i u samom Cetinjskom manastiru viđene neprimjerene scene.

 

“Ne ulazim u to koja su sve lica bila u manastiru, čiji su državljani i kakve su im biografije, ali je sve to uz pjesmu “Da se vojska na Kosovo vrati” predstavljalo neprimjereno ponašanje u simbolu crnogorske državnosti – Cetinju i u Cetinjskom manastiru. I u tome je bilo dosta likovanja onih koji su se odlučili na takav potez. Na kraju, izjave ruskih zvaničnika Zaharove i Lavrova upravo potvrđuju tezu o ruskom uticaju na Srbiju i SPC kada je u pitanju Crna Gora. Cetinjani su imali građansko pravo na protest nezadovoljstva tim povodom. Pukom igrom slučaja niko nije stradao”, kaže Božović.

 

Kada je riječ o pogledima na Crnu Goru iz Srbije, Božović naglašava da je Vučićeva medijska mašinerija odradila svoje.

 

“Sve što se dešavalo i što će se dešavati u Crnoj Gori, a nadam se bez žrtava, rezultat je onoga što se već duže dešava u Srbiji. A dešava se ponovo “memorandumska” euforija o ugoženosti Srba u regionu koju direktno generiše režim Aleksandra Vučića u želji da on bude lider svih Srba u regionu, po shvatanju Pašićeve narodne države 19. vijeka. Ali, dva vijeka kasnije, to znači nacionalnu agresiju na države u kojima Srbi žive. Prije svega na Bosnu i Hercegovinu i na Crnu Goru. Jer, ako želite da upravljate Srbima u regionu, onda i sprječavate da države u kojima žive Srbi budu građanski uređene i unosite im etničke podjele država narodnog karaktera. Ta politika je opasna jer može i u regionu i u međunarodnoj zajednici da dovede do toga da cio jedan narod proglase problemom. Kao što se već dogodilo sa Srbima u Hrvatskoj. Po koju cijenu? Po cijenu ostanka na vlasti u Beogradu?”, pita se Božović.

 

Činjenica da je ‘uzor’ narodna država od prije dva vijeka, samu ideju, ipak, ne čini manje opasnom.

 

„Crna Gora je idealna prilika da se, preko crkve i priče o ugroženosti srpskog naroda, Crnogorci kao nekada “Đilasovci”, a danas “Milogorci”, potpuno asimiluju svim raspoloživim sredstvima iz beogradskih visokih nacionalističkih krugova. Budalaština. Jer, niti poznaju Crnu Goru niti Crnogorce. Nije crnogorska nacija nastala ni zbog Milovana Đilasa ni zbog Mila Đukanovića, pa ni zbog kralja Nikole. Crnogorska nacija je nastala i postoji na temeljima viševjekovne državotvornosti, državne tradicije, kulturne posebnosti, nastala je na tradiciji crnogorskih dinastija sa dugotrajnim slobodarstvom i, na kraju, čvrsto potvrđenim antifašizmom u Drugom svjetskom ratu. Nego, treba malo i čitati“, ocjenjuje on.

 

Ostali su još Crnogorci

 

Veoma je zabrinjavajuće, ističe on, što je režim u Srbiji prekinuo evropski put Srbije u koji – kako dodaje – nikad nije pretjerano ni vjerovao. Tako se, po Božovićevom mišljenju, Srbija danas svjesno udaljava od Evropske unije.

 

“Osim toga, već dugo svjedočimo pokušajima revizije istorije, pa se kao antifašisti slave Draža Mihailović i četnici kao dokazani kolaboracionisti okupatora. Slavi se, na primjer, Nikolaj Velimirović, koji je veličao nacističku ideologiju i širio antisemitizam, a hrišćanstvo zamijenio ljotićevstvom. Sa druge strane, režim se i dan danas obračunava sa Zoranom Đinđićem u medijima i sa svima onima koji Srbiju vide na Zapadu. Režim u Srbiji se opredijelio da vodi Srbiju na Istok”, smatra on.

 

U takvoj situaciji, kako dodaje Božović, logično je što režim pribjegava nacionalizmu i traženju novih “zajedničkih neprijatelja”. A to su ovog puta, ističe on, Crnogorci.

 

“Srpski nacionalizam je, ratujući sa ostalim narodima iz bivše Jugoslavije – Slovencima, Hrvatima i Albancima, sve ratove redom izgubio. Bošnjake nijesu uspjeli da pokore ni da podele BIH. Ostali su još Crnogorci”, kaže Božović.

 

‘Srpski svet’ je neodrživa nebuloza, skrojena od polusvijeta iz Beograda i Moskve

 

Pitanje je, međutim – zašto toliko gnjeva prema Crnogorcima.

 

“Pa zato što pseudo-intelektualna nacionalistička beogradska elita Crnogorce smatra konvertitima, kopiladima, izmišljenom nacijom, izdajnicima, ustašama, komunističkim nakotom ili milogorcima. Treba ih asimilovati, ili izbrisati. Čist fašizam. Pokojni Slobodan Inić bi ih nazvao “intelektualnim leglom srpske nesreće”, poput nekih istoričara Čedomira Antića i izvjesnog Rakovića, uvijek prisutnog Matije Bećkovića i mnogih drugih preživjelih Ćosićevih repova iz SANU, poput veoma aktivnog akademika Krestića, onog koji je i pisao Memorandum iz 1986. Baš kao što Dodik priča za Bošnjake – da su konvertiti koji su izdali vjeru i okrenuli se Alahu“, ističe Božović.

 

Takvih, kaže, ima i u vlasti i u opoziciji.

 

„Šenluče po nacionalnim frekvencijama i kablovskim operaterima već duže vremena, što bez podrške režima u Srbiji ne bi bilo moguće. Kako kaže izvjesni Raković, jedan od istaknutijih nesrećnika, za Crnogorce: “Konvertiti sa kojima treba jednom zauvijek da završimo”. Imaju i otvorenu podršku novoizabranog mitropolita Joanikija koji sve to podržava i kaže kako je od Rakovića mnogo naučio. Sve to, pak, nailazi na podršku patrijarha SPC koji kaže kako ima “ljubav u srcu za sve u Crnoj Gori”, a ćuti na pozive na rat i genocid sa skupova kojima predsjedava njegov mitropolit”, ocjenjuje Božović.

 

Politika koja vodi ka novim stradanjima

 

I tako dolazimo do ‘srpskog sveta’.

 

“Srpski svet je neodrživa nebuloza, skrojena od polusvijeta iz Beograda i Moskve, svako iz svojih interesa. Putinov režim to čini da bi Rusiju predstaviao bitnijom nego što može da bude na međunarodnoj sceni, a Vučićev režim da bi opstao na vlasti uz neograničenu moć. A moć je veća ako se prostire i van granica Srbije. Dakle, ‘srpski svet”, ta nezvanična Vučićeva politika – nezvanična baš koliko je i “memorandum” SANU bio nezvanična politika Slobodana Miloševića – može da se završi opet novim ratovima i stradanjima. Ako EU i NATO samo na tren pokažu da ih nije pretjerano briga i da imaju pametnija posla, onda ćemo i vojno da se obračunamo, jer, što ne bi bilo i nekih novih teritorija, a i, što kaze Raković, “da već jednom završimo sa tim Crnogorcima”, ističe on.

 

Uvođenje u stanje kolektivne paranoje, kako naglašava Božović, recept je koji primjenjuju i sa druge strane Drine.

 

“To isto radi Dodik u BiH uz veliku podršku i Vučića i HDZ-a. Jer, mokre snove o velikoj državi imaju i još žive visoke adrese u Hrvatskoj. Podijeliti Bosnu na salveti, to je bio omiljeni restoranski meni kuhinje u Karađorđevu, i Miloševića i Tuđmana. Njihovo miješanje u unutrašnja pitanja BIH ide dotle da vlade Srbije i RS grade aerodrom u Trebinju bez saglasnosti te države. Grade hidrocentralu “Buk-Bijela” bez dozvole i Crne Gore i BiH.

 

Porfirije i Vučić najavljuju gradnju hrama za žrtve Jasenovca bez konsultacija sa BiH. Šta je to ako nije miješanje i neka vrsta bahatog kršenja tuđeg suvereniteta? Pritom, nijesam protiv projekata koji će nas sve više zbliziti i povezati, ali ovo nije to. Ovdje se pokazuju mišići i dominacija. To će samo pogoršati ionako klimave međususjedske odnose”, smatra Božović.

 

Ne koketirajte sa srpskim nacionalizmom

 

On naglašava da je poruku Vučićevog režima proteklih dana dobio i sam premijer Zdravko Krivokapić.

 

”Oštro osuđujem incident koji se dogodio u Beogradu njegovoj porodici i što su doživjeli da neko repetira pištolj na njegovog sina. Naravno da se policija nije ni izvinila javno, već su rekli “dešava se”. To je poruka. Premijer Crne Gore je doživio u Beogradu isto ono što su doživjeli i Cetinjani petog septembra prilikom ustoličenja. Zato apelujem da ovo ludilo u Crnoj Gori stane. Političari treba da sjednu za sto i razgovaraju unutar Crne Gore, a ne da idu po mišljenja u Beograd ili Moskvu. I, da se razumijemo, crkvi za tim stolom nije mesto. Ako žele da Crna Gora bude u miru sekularna i suverena država”, naglašava on.

 

Građanska Srbija je više poražena ubistvom Zorana Đinđića nego sama Demokratska stranka

 

Božović ima i posebno upozorenje za sve u Crnoj Gori koji misle kako se, u cilju opstanka na vlasti, može koketirati sa srpskim nacionalizmom.

 

“Niko ko se uhvatio u kolo sa srpskim nacionalizmom nije iz njega izašao politički živ ukoliko slijepo nije pratio uputstva iz Beograda. Neće ni Dodik ni neki iz Crne Gore koji misle da je zgodno biti nečiji satelit. Zato, sve koji su zadojeni mitovima o ‘srpskom svetu’, pozivam da sjednu i rasprave sve što imaju unutar Crne Gore. Sve drugo su putevi satelita, kakve smo imali prilike da vidimo kod Milorada Dodika, a nekad i kod Momira Bulatovića, Radovana Karadžića, Milana Martića… Možda je najbolji primjer nekadašnjeg lidera Srba u Hrvatskoj Milana Babića, koji se poslije svega u Hagu osvijestio, priznao krivicu, shvatio da je srpski nacionalizam protjerivao i ubijao Hrvate iz Krajine, a na kraju izdao Srbe u Hrvatskoj i dozvolio njihov progon u akciji “Oluja”, koordinisanoj između Miloševića i Tuđmana. Napisao je pokajničku izjavu i pismo, izvinio se kao saučesnik u tom zločinu i na kraju se objesio u svojoj ćeliji”, podsjeća on.

 

Građanska Srbija postoji, ali joj nije lako

 

Stiče se utisak kako opoziciju Vučiću u Srbiji danas uglavnom čine desno orijentisani ili, u boljem slučaju, političari koji ne propuštaju priliku da zajašu na nacionalnom talasu. Stoga, sagovornika smo pitali i gdje je danas građanska opozicija u Srbiji.

 

“Srpski režim i nacionalizam su zarobili medije i stvaraju vještačko javno mnjenje, jer se zahtijeva stroga monolitnost kada su nacionalistički mitovi u pitanju. Drugačije razmišljanje smatra se izdajom i opasnošću po nacionalne interese. Prema takvima je sve dozvoljeno, i šikaniranje i uvrede, i moralno ubijanje, pa i prebijanje koje prije ili kasnije dovodi do smrti, imamo kao primjer Olivera Ivanovića.Ali, građanska Srbija postoji. Nerijetko se javljaju da podrže Majke Srebrenice, Cetinjane i Cetinjanke, da osude zločine i zločince i da budu glas razuma. Stvar je u tome što odskaču od tražene monolitnosti srpskog nacionalizma u kojem su i vlast i veliki dio opozicije. Čim na dnevni red dođu Kosovo, ‘srpski svet’ ili negiranje genocida u Srebrenici, svako drugačije mišljenje je izdaja”, objašnjava on.

 

Oni koji predstavljaju glas građanske Srbije, kako on dodaje, suočeni su sa problemima.

 

“Nije lako građanskoj Srbiji. Nekima je zabranjeno da održavaju predstave, nekome da ima osnovnu egzistenciju, neki su morali da napuste zemlju za ovih 10 godina. Mnogo ljudi zauvijek napušta zemlju, ne zato što nemaju posla, nego zato što im se oduzima dostojanstvo. Građanska Srbija je više poražena ubistvom Zorana Đinđića nego sama Demokratska stranka. Tada se nije pucalo u stranku nego u građansku Srbiju. Zato je važno da se u Srbiji u narednom periodu uspostavi alternativa Vučićevom režimu, jer je trenutno nema“, napominje Božović.

 

Ističe da iza Vučićevog režima i dijela opozicije stoje biznisi.

 

„To su sudari interesa, a ne politika. Oni koji bi da ga smijene više mu zavide nego što bi da mijenjaju stvari. Čast izuzecima! Ali rad na građanskoj i evropskoj koloni je dug i mukotrpan posao. Nikada Srbija nije odustala od toga. Ali bih volio da podvučem da građani Srbije nijesu protivnici Crne Gore i Crnogoraca, već režim u Srbiji”, kaže Božović.

 

Nije sve izgubljeno

 

Nacionalizam i traumatično vraćanje u prošlost kao da su nešto što se dominantno nudi mlađim generacijama, ne samo u Srbiji, već i u čitavoj regiji.

 

”Mnogi mladi, usljed kolapsa kulture i sistema obrazovanja koji je izbušen populizmom i nacionalizmom, ne znaju osnovne istorijske činjenice. Dodajte tome i reviziju istorije. Imamo generacije koje ne znaju ko je bio na pravoj strani u Drugom svjetskom ratu. NOB se smatra sramotom, sve više se veličaju kolaboracionisti okupatora i izdajnici. Medijski se promovišu osuđeni ratni zločinci, koji se bave politikom u Srbiji i dobijaju priznanja. Da se vratim na odnos prema Đinđiću kao paradigmi naseg propadanja – većina mladih u Srbiji misli da je bio izdajnik”, nabraja on.

 

Sa druge strane, dodaje Božović, ima i svijetlih primjera.

 

“To je nezanemarljiv broj mladih profesora na Beogradskom univerzitetu i Univerzitetu u Novom Sadu, mladih naučnika i ljudi iz kulture, koji danas čine pravu avangardu našeg društva. Borba za demokratizaciju i evropeizaciju Srbije i dalje traje. Nije sve izgubljeno, potrebno je samo koordinisati pokrete i pojedince ka stvaranju velike građanske , demokratske i evropske opcije kao spasiteljske snage Srbije”, njegovo je mišljenje.

 

Zapadni Balkan ima potencijal za kulturnu revoluciju

 

Najzad, dolazimo i do pitanja o međudržavnim odnosima u regiji. Jer, sve što postoji na relaciji Beograd – Podgorica, samo je dio krajnje složenog mozaika.

 

“Konzervativne političke elite ne mogu i ne umiju bolje od ovoga. I zato ih treba mijenjati. Dokaz smo vidjeli u njihovom zajedničkom predlogu za budućnost Zapadnog Balkana koji je iznio Janez Janša. Ponovo – crtanje granica. Ništa nijesu naučili iz nesreće devedesetih. Elite duboko ogrezle u korupciju i kriminal predlažu prekompoziciju Zapadnog Balkana u Veliku Srbiju, Veliku Hrvatsku i Veliku Albaniju”, ističe on.

 

Regiji je potrebna svježa krv u politici, nauci, kulturi, prosvjeti..

.

Božović dodaje kako se danas svi ‘snovi’ ne završavaju sa tri ‘velike’ države.

 

“U regionu ima još nekih koji takođe imaju iste snove, poput Bugarske koja otvoreno ima aspiracije prema Makedoniji. Nešto slično kao Srbija prema Crnoj Gori. U pitanju je pokušaj relativizacije temelja nacionalnog identiteta Makedonaca i Crnogoraca kao vještacke komunističke tvorevine. Zatim imamo i Mađarsku sa svojim, ne tako tajnim projektom “64 županije”, čije granice ne zahvataju samo Vojvodinu, nego i Hrvatsku do mora. Rumunski nacionalizam već stvara probleme između vlaške i rumunske manjine u Srbiji“, ističe on.

 

Svi ti nacionalizmi u okruženju, kako kaže, imaju mnogo više novca i moćnije ekonomije od “srpskog, hrvatskog i albanskog sveta”.

 

„Zato i kažem da su te postojeće konzervativne političke elite na Balkanu prevaziđene. Neki od njih rođeni u raspadu kominterne a neki, što bi rekao Kokan Mladenović, “u mirisu baruta i krvi”. Sa njima ne možemo dalje. Zato grupa novih generacija političara i predstavnika civilnog drustva u Regionalnoj akademiji za razvoj demokratije čiji sam osnivač, zajedno sa mladim liderima i NVO u regionu, pravi zajednički prijedlog za cio Zapadni Balkan kao odgovor na Janšin ‘non-paper’. Stiže uskoro u javnost, a i Evropska Unija i Zapadni Balkan će biti upoznati sa njim. Potrebna je svježa krv u politici, nauci, kulturi, prosvjeti – u svim sferama društva i nove ideje. Zapadni Balkan ima potencijal za novu kulturnu revoluciju”, optimistično zaključuje Balša Božović razgovor za Portal Analitika.

 

(PortalAnalitika.me)

(32)

BALŠA BOŽOVIĆ UPOZORAVA: “‘Srpski svet’ može da završi novim ratovima i stradanjima. Dodik u BiH uz veliku podršku Vučića i HDZ-a radi na…”