Iako nije poznat po retoričkim sposobnostima, političkoj karizmatičnosti ili lucidnosti, Denis Bećirović jučer je sa govornice predsjedavajućeg Predsjedništva BiH održao važan, možda čak i historijski govor.

 

 

 

Povod obraćanja bilo je usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici na Generalnoj skupštini UN-a koja se, opravdano, smatra jednom od najvećih diplomatskih pobjeda probosanskih snaga.

 

 

Ne zanemarujući ogroman, povijesni značaj Rezolucije, u ovom tekstu bavit ćemo se porukama koje Bećirović poslao tim povodom, ocrtavajući ustvari putanju kojom probosanska politika (bez obzira na stranačku raznolikost i pripadnost) treba da se kreće i na koji način treba da djeluje.

 

 

Krenimo redom.

 

 

Bećirović je odmah na početku saopćio da ovaj rezultat – usvajanje Rezolucije pred najvećim svjetskim političkim tijelom – nije pao s neba već da je epilog političkog, diplomatskog i lobističkog rada cijelog jednog tima s njim na čelu.

 

 

“Ovaj veoma zahtjevan i veoma složen proces vodili smo planski i osmišljeno i doveli do konkretnog rezultata. Nismo puno pričali, ali jesmo vrijedno radili”, rekao je Bećirović.

 

 

Možda je ovo i prvi put da je BiH djelovala diplomatski ofanzivno, da njeni potezi nisu odbrambeni i da nisu reaktivni već inicijativni. Bh. diplomatija nije se oslanjala na sadaku niti prosjački se ponašala tražeći od saveznika da neku bitku iznesu za nju. Probosanska politika napravila je plan, okupljala saveznike i radila s njima na njegovoj realizaciji.

 

 

Bećirović i kompletan diplomatski tim od ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića do ambasadora Zlatka Lagumdžije i ostalih koristili su svoje veze i sastajali se sa državnicima na najvišem nivou.

 

 

Podsjetimo samo da je Bećirović u kratkom roku imao sastanak sa premijerom Velike Britanije Rishijem Sunakom, kancelarom Njemačke Olafom Scholzom, predsjednikom Francuske Emmanuelom Macronom, dok su Konaković i Lagumdžija – svako u svom domenu – napravili do sada neviđen proboj bh. diplomatije.

 

 

U tišini, što je važan detalj.

 

 

Postavljen je cilj koji je u interesu, ne samo BiH i njenih građana, nego će u jednom budućem trenutku biti cilj i cijelog regiona, i kretalo se prema njemu u tišini bez suvišnog populizma koji bi ‘neprijateljima’ otkrio planove i tako sve izložio opasnosti kraha i nove bruke.

 

 

Srbijanske službe su za plan usvajanja Rezolucije saznale tek kada je sve faktički bilo završeno i kada se više nije moglo ići nazad. (Ovdje ćemo preskočiti one domaće, navodno probosanske balvan političare koji su htjeli populizmom da ugrabe poneki poen na Rezoluciji mlateći stvari koje veze s njom nemaju).

 

 

To pokazuje dobru organiziranost probosanskih snaga, fokusiranost na cilj, a ne na kratkoročno skupljanje političkih poena kroz vikanje i razotkrivanje, pa kroz kasnije kukanje kako su nas neki neprijatelji opet zaustavili.

 

 

Sad su nam fokusiranost, ofanzivni diplomatski rad i tišina donijeli pobjedu. Razlika u odnosu na prethodne periode koje su obilježili traljavost, konstantna defanziva i vriska o tobožnjoj zavjeri svih protiv Bošnjaka muslimana je – očita.

 

 

Kroz sam tekst Rezolucije, probosanska politika pokazala je da nema namjeru stvaranja novih konflikata niti zategnutih odnosa sa komšijama – posebno Srbijom – a vrhunac diplomatske mudrosti pokazalo se na strpljenju da se u tekst Rezolucije ugrade i amandmani Crne Gore. To je dodatno utvrdilo poziciju BiH kao države koja nema problem da napravi distinkciju između ratnih zločinaca i onih koji sami svoj narod prozivaju za genocidaše.

 

 

U svom govoru Bećirović je dalje poslao važne poruke Srbima i Hrvatima, ali i Bošnjacima u BiH, ali i susjedima – posebno Srbiji.

 

 

U tim porukama sadržana je ustvari nit koja treba biti vodilja za istinsku probosansku politiku koja treba da okuplja, a ne razdvaja narode. Koja na kraju ima najveću odgovornost za državu BiH, a ne samo za fildžan teritoriju kako neki i dalje maštaju.

 

 

Bećirović je pozvao Bošnjake da ne likuju zbog usvajanja Rezolucije, što je važan momenat jer bi suvišna euforija potvrdila dojam neprijateljima Rezolucije da je njen cilj nečije uniženje.

 

 

U suprotnosti bi to bilo sa ciljem inkluzije koja probosanskoj politici mora biti jedan od prioriteta.

 

 

BiH bez Srba nije BiH. Važna je to poruka koja je poslana jer ona sugerira Srbi trebaju i moraju imati svoje mjesto za stolom kada se donose odluke, ali da se za stolom moraju donositi odluke koja će biti u interesu BiH, u interesu njenog jačanja, nikako slabljenja. Jačanje BiH, jača i same narode unutar nje.

 

 

Ključna stvar pak dolazi na kraju.

 

 

Probosanska politika mora raditi na tome da s komšijama – Hrvatskom, Srbijom, Crnom Gorom – razgovora institucionalno, a ne kao do sada (zamka u koju upada često i sadašnja vlast) s ‘liderima naroda’, pa se sa komšijama dogovaraju potezi hrvatskoj i srpskog faktora u BiH.

 

 

Bećirović je istakao da komšije moraju shvatiti – prije svega Vučić – da nema predsjednika naroda, već samo država.

 

 

“Postoje međunarodno priznate države i legalne vlasti tih država. Ne treba izmišljati bošnjačke, srpske i hrvatske sabore, treba poštivati Parlament BiH. Ne treba nam srednjovjekovna logika već poštivanje međunarodnog prava”, rekao je Bećirović.

 

 

Dakle, poziv je to srpskoj i hrvatskoj i bošnjačkoj strani u BiH da koriste Parlament BiH za razgovore i pregovore o svim pitanjima, jer saborovanje na sve tri strane nema kapacitet niti snagu za donošenje odluka koje bi bile relevantne.

 

 

Probosanska politika mora, dakle, raditi na inkluzivnosti svih u BiH, insistirati na njoj koliko god u trenutku bilo teško ili politički nepopularno. Kroz takvu politiku probosanske snage mogu distancirati srpski i hrvatski faktor od susjednih država – i natjerati ih da rade u interesu BiH, jer je to i interes svih naroda u BiH. Težak i mukotrpan put, ali bez alternative.

 

(Raport)

(101)

Bećirović je održao historijski govor. On treba biti putanja probosanske politike