Pred kamerama su izgledali kao školski drugari. Gurkali se i smješkali. Ali kada su progovorili bilo je jasno da je mostarski sastanak Dragana Čovića kao domaćina, Milorada Dodika, lidera SNSD-a i sarajevskih trikolora bez Elmedina Konakovića završio fijaskom.
Istina, nije se mnogo ni očekivalo od sastanka iako su nas akteri pokušali uvjeriti da su blizu nekog dogovora. Da je dogovor moguć uvjeravaju nas skoro godinu dana, ali nakon svakog sastanka kažu da su bili blizu, no dogovora nema.
Dogovora nije bilo ni u Mostaru, kao što ga naročito neće biti kada se Dodik, kako je rekao, “vrati iz Rusije”.
Dok se bh. javnost i međunarodna zajednica nastoje uvjeriti u zajedništvo koalicionih partnera na nivou državne vlasti, svjedočimo da se kriza razvija u više pravaca i prijeti da dodatno uruši ustavni, politički i pravosudni sistem.
Jer, na sastancima pričaju kako je atmosfera “topla” a Dodik kada se vrati u Banju Luku poručuje kako će povući svoje predstavnike u institucijama ne samo vlasti, već i policijskim i oružanim.
Takva atmosfera daleko je od atmosfere dogovaranja.
Kada na to dodamo riječi s konferencije iz Mostara, jasno je da je aktuelna vlast na putu da Bosnu i Hercegovinu odvede u još dublju krizu.
“Mi moramo sad da isporučimo rezultat oko Ustavnog suda, i tu ima dijametralno suprotnih stavova. Gospoda iz bošnjačkog naroda misli da o tome ne treba pričati dok se ne uđe u EU”, rekao je Dodik i indirektno poručio da za njega neće biti drugih dogovora dok Bošnjaci, sarajevski trikolori, ne pristanu da mu isporuče Ustavni sud BiH.
Zna Dodik da kada entitetskim odlučivanjem i većinom sastavljenom od sudija pod zastavama HDZ-a i SNSD-a okupira Ustavni sud BiH, da je zapravo sklonio sve barikade koje su bile nepremostiva prepreka njegovim antidržavnim i secesionističkim težnjama.
I zato jasno, bez zadrške poručuje: “Krećemo se ka tome da riješimo ova pitanja. Jeste za Bošnjake teško pitanje Ustavnog suda, ali će morati da ga riješe ili nećemo rješavati mnoge druge stvari”.
Dakle, jedini cilj sastanaka koji se održavaju po kružnom sistemu Sarajevo – Mostar – Banja Luka, je smekšavanje sarajevskih trikolora SDP, NiP, NS do tačke pucanja i pristajanja na uslove koji vode u ustavnopravni haos.
Dodik i Čović ponavljanjem konstantno drže pod presijom trikolore, znajući da će jednog dana morati doći do pucanja.
Zna to i Dragan Čović, pa svaki od sastanaka koristi da ponovi priču kako bez reforme Izbornog zakona nema priče. Ali osim legitimnosti na kojoj insistira odavno, sada on i Dodik insistiraju na novom sazivu Centralne izborne komisije BiH, u čiji bi izbor bio uključen i Dom naroda.
Naravno, trikolori iz Sarajeva su i u ovom slučaju, za sada, kontra takvih zahtjeva, ali nema sumnje da će na svakom narednom sastanku taj zahtjev biti ponovljen.
I tako smo u reformskoj vlasti sastavljenoj od secesionista, demokršćana i ljevičara liberala dobili centralni komitet Bosne i Hercegovine koji se kreće po bh. gradovima i odlučuje o sudbini države i bh. građana.
Tite nema, nema ni CKJ, ali ima Vladimir Putin. Pa kada se Dodik vrati iz majčice Rusije, znat ćemo novi set zakona “bez kojih dogovora nema”. I tako ukrug.
Institucije Bosne i Hercegovine u ovoj su priči sporedne, jer ni državna vlada ni Parlament nemaju o čemu raspravljati dok tri lidera trikolora ne pristanu na zahtjeve Dodika i Čovića.
Stoga je teško shvatiti na čemu američki ambasador Michael Murphy i njegove diplomatske kolege temelje ocjenu da je aktuelna vlast na državnom nivou pokrenula procese i reforme.
Još teže je shvatiti evropske diplomate i zvaničnike koji najavljuju pozitivnu ocjenu evropskog puta državi u kojoj se ruše stubovi državnosti – Ustavni sud, Sud i Tužilaštvo, a policijske agencije služe za ličnu upotrebu lidera čiji ih kadrovi vode.
Dodamo li uz to i tešku prohodnost odluka u Vijeću ministara i Parlamentarnoj skupštini, jasno je da je Bosna i Hercegovina zapela u vrtlogu sukoba, koji joj ne da naprijed.
Reforme se nisu desile, niti će se desiti, naročito kada se Dodik iz Rusije vrati s novim zadacima za destabilizaciju.
(Nap)
(961)