Najodgovorniji za erupciju nasilja, za porast govora mržnje i agresije u Srbiji je Aleksandar Vučić. Otkako se pojavio na političkoj sceni Srbije, Vučić zagovara mržnju, nasilje i ubijanje.

 

 

 

“Uvrede koje banjalučka i vlast i opozicija upućuju opozicionim strankama u Srbiji ne predstavlja samo miješanje u unutrašnje stvari susjedne države, nego su i prvorazredna politička svinjarija.

 

 

Najodgovorniji za erupciju nasilja, za porast govora mržnje i agresije u Srbiji je Aleksandar Vučić. Otkako se pojavio na političkoj sceni Srbije, Vučić zagovara mržnju, nasilje i ubijanje. Nekada je oštrica njegove mržnje bila okrenuta ka pripadnicima drugih nacionalnosti; danas najčešće prema neistomišljenicima iz redova naroda kome pripada”.

 

 

Ovako je, u intervjuu Slobodnoj Bosni, bivši premijer Vojvodine i nekadašnji predsjednik Demokratske stranke, profesor novosadskog Pravnog fakulteta Bojan Pajtić, prokomentarisao porast nasilja u Srbiji, koje je ove nedjelje eskaliralo najprije pokušajem ubistva studentkinje beogradskog Pravnog fakulteta Sonje Ponjavić, a onda i policijskom torturom nad opozicionim poslanicima i odbornicima u zgradi Gradske kuće u Novom Sadu. Profesor Pajtić podsjeća da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prije samo nekoliko nedjelja javno ”uputio poziv svojim pristalicama da gaze studente koji protestuju”.

 

 

Razgovarala Tamara Nikčević

 

 

”I to nije kraj Vučićevim bestijalnostima. Pominjanjem 17 000 lojalista, navodno spremnih da krvlju brane njegovu koruptivnu vlast, Vučić suštinski ohrabruje najdevijantniji dio svojih pristalica da počine nasilje prema ovoj djeci. Vidimo rezultat… Zarad očuvanja vlasti, Vučić će pribjegavati sve represivnijim mjerama i pojačavati govor mržnje”.

 

 

Predsjednik Vučić je, indirektno priznavši odgovornost za pojačano nasilje u društvu, obećao da će ubuduće paziti na svaku javno izgovorenu riječ. Vjerujete li mu?

 

 

Ne vjerujem. Naprosto, Vučić nije u stanju da obuzda svoju agresivnu radikalsku narav. Riječ je o čovjeku za koga je malo reći da laže; on i ne zna šta znači govoriti istinu. Uostalom, sjetite se koliko nas je samo puta uvjeravao u to da 1995. nije pozivao na ubijanje ”stotinu muslimana za jednog Srbina”, iako svi veoma dobro znamo da jeste. Kontrolom barem 85 pocenata medija u Srbiji, Vučić pokušava da dokaže Gebelsovu tezu da stotinu puta ponovljena laž postaje istina. To je izučio još u vrijeme dok je bio ministar informisanja: Gebels Slobodana Miloševića.

 

 

Je li laž i obećanje predsjednice Skupštine Ane Brnabić da će raspisati ”savjetodavni referendum”, na kome će biti provjereno koliko građana Srbije podržava predsjednika Vučića? I što uopšte znači – savjetodavni referendum?

 

 

Znači manipulaciju biračkim tijelom; novo medijsko spinovanje, pomoću koga režim pokušava da ugasi studentski protest i da abolira odgovorne za ubistvo petnaest ljudi na Železničkoj stanici u Novom Sadu. Rezultati referenduma nisu obavezujući, a tema u medijima bi, umjesto zločina u Novom Sadu, opet bio – on, Vučić. Onaj ko želi dobro Srbiji, u toj farsi neće učestvovati.

 

 

Dan nakon pokušaja ubistva studentkinje u Beogradu, policija je u Novom Sadu tukla opoziciju. Seli li se epicentar pobune iz Beograda u Novi Sad?

 

 

Petnaest ljudi je ubijeno u Novom Sadu i svaki Novosađenin koji nije fanatični Vučićev pristalica ovu je tragediju doživio i lično. Nadstrešnica koju su koristile generacije Novosađana pala je zbog korupcije Aleksandra Vučića i njegovog okruženja: od 65 miliona, koliko je navodno uloženo u rekonstrukciju Železničke stanice, ukrali su čak 50 miliona. Zbog svega ovoga je logično da su bijes i pobuna u Novom Sadu najžešći.

 

 

Važno je da opozicija studentima pomogne da ostanu istrajajni u zajedničkom cilju: utvrđivanje odgovornosti za tragediju u Novom Sadu i transformacija Srbije u pravnu državu, u kojoj će svi, bez obzira na to jesu li na vlasti, odgovarati za počinjeni zločin. Međutim, važno je i da se političke stranke uzdržavaju od zajedničkih akcija sa studentima.

 

 

Zašto je to važno?

 

 

Budući da su opozicione stranke heterogene, kao što su i studenti heterogeni, bliža međusobna saradnja mogla bi kod nekih studenata izazvati podozrenje, možda i napuštanje protesta. U Novom Sadu su, međutim, napravljeni neki koraci u pravcu saradnje, pa tamo u protestima učestvuju svi – od izrazito desnih do izrazito lijevih političkih grupacija. Pored toga, na poslednje lokalne izbore u tom gradu imali ste zajedničku listu svih opozicionih stranaka, pa je možda otpor studenata u odnosu na partije ovdje znatno manji.

 

 

Zašto su studenati i građani toliko nepovjerljivi prema opozicionim strankama?

 

 

Možda i zato što u Srbiji imate petnaestak opozicionih parlamentarnih stranaka, što je ogroman broj. To zbunjuje glasače, koji se klone idetifikovanja sa takvom opozicijom. U vrijeme velikih građanskih protesta 1996/97. imali ste Srpski pokret obnove Vuka Draškovića, koji je bio desni centar, nas iz Demokratske stranke, socijaldemokrate, lijevi centar i liberale u Građanskom savezu Srbije. Stuacija je bila jasna.

 

 

U međuvremenu je Demokratska stranka marginalizovana, a njeni nekadašnji visoki funkcioneri ”preletjeli” su kod predsjednika Vučića. Možda je i to jedan od razloga?

 

 

U Srbiji su dugo dvije najveće stranke bile Demokratske stranke i Srpska radikalna stranka. Vučić je iz te dvije partije pokupio najveću ološ. I iz drugih stranaka je pokupio ono najgore, najkorumpiranije, najbrutalnije, najnevaspitanije; ono spremno da uvrijedi, da slaže, da ukrade, da povrijedi… Valjda je prirodno to što su se korumpirani, nasilni, lažljivi, oni koji su nekada bili balast Demokratske stranke, sada sjatili oko Aleksandra Vučića. On je njihov prirodni lider.

 

 

Srpska napredna stranka je stranka ”preletača”; kod njih nemate gotovo nikoga kome je to prva partija. Može biti da su građani i zbog toga razočarani, imate pravo. Ipak, mislim da je veći problem u hiperprodukciji političkih partija, koja građani zbunjuje. Opozicija bi morala da razmisli o tome. Ne smije se povlačiti. Vučićev režim je represivan, zločinački, mafijaški i teško ćete replikama i saopštenjima za medije sa njim izaći na kraj.

 

 

Pada li Vam na pamet da se, poput Gorana Ješića, vratite u politiku?

 

 

Mislim da je u Srbiji previše političara, a premalo profesora. Iskreno, bolje se osjećam kao profesor Pravnog fakulteta u Novom Sadu, na kojem predajem 28 godina.

 

 

Mora da ste veoma ponosni na svoje studente? Kako mladi ljudi odrasli u ovakvom društvu uspijevaju da tako pametno i tako precizno artikulišu svoje političke zahtjeve?

 

 

Ne samo da sam ponosan na svoje studente, nego me veoma često do suza gane njihova kreativnost, pamet i hrabrost. Vjerovalo se da su mladi ljudi i u Srbiji i u regionu neaktivni, apatični, da odbijaju da učestvuju u društvenim procesima… Nemojte ih potcjenjivati, govorio sam; i to možda upravo zato što radim sa njima, što slušam šta govore, znam šta misle.

 

 

S pravom pominjete socijalni i društveni kontekst u kojem odrastaju: ta djeca zaista nisu imala priliku da vide normalan život, da vide normalnog predsjednika, da čuju da je neko dobio posao zato što je pošten i sposoban; nisu čuli pristojan rječenih na nacionalnim televizijama. Odrastali su u okolnostima gorim od onih u kojima je odrastala moja generacija, koja je, uprkos Miloševićevoj politici, ipak imala priliku da vidi i zapamti drugačiji život, koji je ličio životu u drugim zemljama. Posebno krajem osamdesetih, u vrijeme Ante Markovića.

 

 

Šta se bilo presudno kod ove generacije? Globalna informisanost, opšta informisanost o prilikama u svijetu. Imponuje njihova elokventnost, obrazovanje. Iako nisu prošli nikakve obuke, gostuju u televizijskim emisija; sve što kažu je suvislo, tečno, sve ima smisla. I to prepoznaje barem dva miliona ljudi Srbiji. Zato ih Vučićev režim satanizuje, etiketira i progoni.

 

 

Posljednja u nizu etketa je ona predsjednice Skupštine Ane Brnabić, koja je studente nazvala separatistima, čiji je cilj izdvajanje Vojvodine iz Srbije. Kako to Vama zvuči?

 

 

Bestijalnost i nečovječnost saradnika Aleksandra Vučića je nepojamna. Ana Brnabić je osoba bez vrlina: od vrijednosti posjeduje samo kalorijsku. Ona je primjer ljudi čiji bi, da nije Vučića, krajnji profesionalni i socijalni domet bio da sjede ispred lokalne prodavnice i piju mlako pivo. Imamo posla ne sa lumpenproleterijatom, nego sa lumpen-prekarijatom – sa najnižim socijalnim slojem koji, ako nije u politici i ako ne krade, nema od čega da živi. Nemaju profesiju, ničim se ne bave… E, takva je Ana Brnabić, koja, kao najbolji Vučićev đak, ne prestaje da besramno etiketira ljude.

 

 

Ali kako objasniti da su i vojvođanski Srbi separatisti? U redu, separatistima su nazivani Slovenci, pa Hrvati, Bošnjaci, Makedonci, Crnogorci, Albanci… Kako to da su sad i Srbi krenuli krivim putem? Ili mislite da bi te etikete trebalo ignorisati?

 

 

Naravno da bi ih trebalo ignorisati. Vučić tim besmislicama s jedne strane pokušava da homogenizuje svoje birače, a sa druge da izazove kakvu-takvu reakciju i da pažnju skrene s glavne teme. Tu su glupavu igru studenti obesmislili, čineći upravo ono što sam godinama unazad pokušavao da sugeriram opoziciji: njihove uvrede, diskvalifikacije i etiketa se, kao notorne gluposti, moraju ismijati. Ono što su radili naši karikaturisti, danas rade studenti. Smijeh ruši svaki autoritarni režim.

 

 

Gdje vidite izlaz iz postojeće krize? Pominju se izbori, tehnička vlada, prelazna vlada…

 

 

Prije svega se mora insistirati na ispunjavaju studentskih zahtjeva i tražiti procesuiranje odgovornih za ubistvo petnaest ljudi na novosadskoj Železničkoj stanici. Drugo, ne smije se pristati na izbore po Vučićevim pravilima; izbori moraju biti demokratski ili ih ne može biti. S obzirom na bijes građana i masovnost protesta, za opoziciju bi bilo pogubno da prihvati učešće u unaprijed izgubljenoj trci. To bi podrazumijevalo prelaznu vladu, u kojoj bi opoziciji pripali resori ključni za organizovanje izbora. Mislim na resor informisanja, na državnu upravu, ministarstvo unutrašnjih poslova i sl.

 

 

Region je zainteresovan za političke turbulencije u Srbiji, prije svega zato što se predsjednii Vučić direktno miješa u unutrašnje stvari susjednih država. Ima li istine u tvrdnjama da je opozicija u Srbiji usmjerena isključivo na smijenu predsjednika Vučića, ali da joj ne smeta njegova politika u regionu? Što opozicija misli o ”srpskom svetu”, na primjer? O podršci notornom M. Dodiku? Osuđuje li rusku agresiju na Ukrajinu? Što misli o EU?

 

 

Postavili ste mnogo pitanja… Mislim da region nema problem sa strateškom orijentacijom Srbije, ali ima s tim što Aleksandar Vučić, čim je kriza i čim je u nekom problemu, poteže etničku mržnju kao argument i pogoršava odnose među narodima u regionu. Opozicija veoma često kritikuje Vučića i njegove Vuline kada posegnu za etničkom mržnjom kao sigurnom kartom za destabilizaciju regionalnih odnosa. Taj narativ nailazi na osudu velikod dijela opozicije.

 

 

Možete li me, molim Vas, podsjetiti na neki takav slučaj? Kad je to srpska opozicija ili mediji pod njihovom kontrolom kritikovala fašističke poruke vlasti i njenih tabloida upućenih državama regiona?

 

 

Vučić i Vulin uvijek su kritikovani kada se svađaju sa regionom. Barem sam ja to uvijek činio.

 

 

Da, ali Vi odavno niste predsjednik Demokratske stranke, niste u politici. Pitam Vas o aktivnim opozicionarima.

 

 

Moguće je, da, da… Ipak, kada već govorimo o tome, postoje argumenti koje moramo uzeti u obzir. Nisam njihov advokat, ali činjenica je da opozicija u Srbiji ima veoma malo raspoloživog medijskog prostora u okviru kojeg mora da govori o onome što je prioritet građana u Srbiji: smjena Vučićevog režima, koji proizvodi zlo u Srbiji, veoma često i u regionu. U tom smislu, oni nemaju luksuz da, u tih minut ili dva koje dobiju, otvaraju pitanja koja bi ”poklopila” ono što je ključno. Pored toga, ako bi opozicija insistirala na regionalnoj politici, rizikovala bi da bude pregažena od strane režimskih medija.

 

 

Kada je riječ o EU, opozicija je i tu u nezavidnom položaju.

 

 

Zašto?

 

 

Teško je braniti EU ako najviši evropski zvaničnici, uključujući predsjednicu Evropske komisije i kancelara Njemačke, na onakav način veličaju Vučića. I to nakon njegove krađe na izborima, koju je konstatovao Evropski parlament. Evropski zvaničnici time ne samo da Vučiću popravljaju rejting, nego i dodatno obeshrabruju proevropske političare i birače u Srbiji. U tom smislu, onoliko koliko je Vučić odgovoran za pad evropskog entuzijazma u Srbiji, toliko su za to odgovorni evropski zvaničnici. U takvim uslovima i okolnostima očekivati od opozicije da se skoncentriše na evropski put Srbije veoma je teško. I nije fer.

 

 

Najzad, ako govorimo o evropskim integracijama, ne zaboravite da među opozicijom imate političke partije različitih orijentacija: nije sva opozicija okrenuta zapadnim vrijednostima; postoji i ona proruska. Ali, želio bih da se kratko vratim na priču o regionu… Dakle, u državama regiona imate političare srpske nacionalnosti, koji ne samo da su marionete Beograda, nego su i veoma bezobzirni, bezobrazni i podli kritičari opozicije u Srbiji.

 

 

Opozicija u Srbiji je upravo te političate zdušno podržala i u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori.

 

 

Kada je pala nadstrešnica u Novom Sadu, i Milorad Dodik i Jelena Trivan brutalno su napali opoziciju u Srbiji, pozivajući institucije u Beogradu da brane državu, tj. da se obračunaju sa onima koji je navodno ruše. Uvrede koje banjalučka i vlast i opozicija upućuju opozicionim strankama u Srbiji ne predstavlja samo miješanje u unutrašnje stvari susjedne države, nego je to i prvorazredna politička svinjarija. Brutalno je, bezobrazno i neprincipijelno s jedne strane Dodika s pravom proglašavati za autoritarnog i nedemokratskog vođu, protiv njega organizovati demonstracije, a onda u Srbiji podržati Vučića i opoziciju nazvati izdajničkom. Opasno je pozivati Vučića da tuče i hapsi ljude koji se bune protiv autoritarnog režima. Duboko je nemoralno od opozicije u Srbiji tražiti da otvara pitanje položaja Srba u regionu, a onda je ovako brutalno i prostački vrijeđati. To, kažem, rade i Dodik i njegova opozicija.

 

 

Iznenađuje Vas Dodik, koji je služio predsjedniku Borisu Tadiću onako kako danas služi predsjedniku Vučiću?!

 

 

Na jednom predizbornom skupu u Srbiji, Dodik je, sjećam se, rekao da je Demokratska stranka najbolja partija u Srbiji, a odmah zatim, praktično u istoj rečenici, pozvao građane da glasaju za Demokratsku stranku Srbije Vojislava Koštunice. Ali, to je Dodik! Koji i sa ovom vlašću vjerovatno ima i nekakve financijske interese – ko zna o kakvoj je koruptivnoj hobotnici riječ. Međutim, zaprepašćen sam, kažem, politikom opozicije u RS, koja ljude koji se bore za goli opstanak naziva izdajnicima i traži od Vučića da protiv njih upotrebi silu. To pokazuje da su, nažalost, politički predstavnici Srba u regionu – uključujući Crnu Goru – veći naprednjaci od samih Vučićevih naprednjaka. Kad Vučić uskoro bude smijenjen, kako misle da sarađuju sa ljudima koje danas ovako brutalno vrijeđaju?

 

(SB)

(3)

BOJAN PAJTIĆ ZA “SB”: “Sutra kada smijenimo Vučića, kako Dodik i njegova opozicija misle sarađivati sa nama, pošto su nas brutalno vrijeđali”