Bosanac u redovima američkih marinaca: Trump je možda mnogo stvari, ali nije lažov

“Donald Trump nije lažov i učinit će sve što je obećao tokom kampanje za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, a njegove pristalice bit će uz njega, pa makar se proglasio i Cezarom”, kaže Al Jazeeru Balkans nekadašnji pripadnik elitnih jedinica američke vojske, rodom iz Bosne i Hercegovine.

Emir Hadžić rođen je u Banjoj Luci, odrastao je u Sarajevu da bi 1995. godine kao izbjeglica stigao u SAD, državu čiji je lider nedavno zabranio dolazak izbjeglica i migranata. Dvije decenije bio je američki marinac, službovao širom svijeta, no nikada nije zaboravio ni odakle dolazi ni principe države čiju zastavu nosi na uniformi.

Kao dijete imali ste težak i trnovit put. Odakle ste rodom i kako su tekli dani do odluke da odete u SAD?

Rođen sam u Banjoj Luci, ali sam u Sarajevu od druge godine života, kad su se moji roditelji, Tuzlak i Kozarčanka, preselili. Sredinom aprila 1992. godine moja majka, brat i ja otišli smo u Kozarac “dok se situacija ne smiri” u Bosni, ali svi znamo šta se dogodilo. Čista luda sreća i mito određenih službenika spasili su nam glave.

Uspjeli smo da izbjegnemo iz teritorije pod kontrolom VRS-a krajem ‘92. i odemo u Hrvatsku kod prijatelja. Kada smo otišli iz Sarajeva, moj otac, inače univerzitetski profesor i doktor nauka, ostao je u Sarajevu da se bori za opstanak BiH i njenih naroda. Tokom mog kratkog boravka u Hrvatskoj otac je kontaktirao s nama i ja sam izrazio želju da se vratim u BiH i budem dio historijske odbrane naše republike. S obzirom na moje godine starosti, isprva mi se otac nije složio, ali je odobrio nakon mog insistiranja.

Proveo sam ostale ratne godine u tuzlanskom regionu, pohađajuići srednju školu i volontirajući u lokalnoj jedinici Civilne zaštite. Nisam bio dovoljno star da bih se mogao pridružiti Armiji BiH. Moja majka je cijelo to vrijeme bila u Hrvatskoj i krajem ‘94. godine, nakon nekih ogorčenja vezanih za rat i rasplet socijalno-ekonomske situacije u BiH, odlučio sam da sve napustim i odem kod majke.

Jeste li tada odlučili otići u SAD?

Tada me mati informirala da ima mogućnosti da odemo za Sjedinjene Američke Države preko programa za izbjeglice. Američka vlada odobravala je vize za ljude s prostora BiH čiji su domovi bili pod kontrolom “druge strane”. S obzirom na to da smo prije rata živjeli na Grbavici, bili smo kvalifikovani.

Majka, brat i ja smo aplicirali, prošli seriju intervjua, kontrola i pregleda dok nismo dobili odobrenje za odlazak. Otac je ostao u Bosni i nije želio odlaziti iz rodne zemlje. U martu 1995. doselili smo se u San Jose (Kalifornija).

Je li tada bilo problema za dolazak izbjeglica kao što su trenutno prisutne zabrane ulaska, mržnja prema drugima i drugačijima? Kako Vas je Amerika dočekala?

To su bila druga vremena, prije terorističkih napada 11. septembra. Svi smo bili sjajno dočekani od lokalnog stanovništva, koje se pokazalo kao istinski prijatelj ljudske rase na djelima, ne samo riječima podrške.

Ljudi su nam pomogli da se uselimo u stanove, nađemo poslove i ne osjećamo se izolirani od društva. Sve najbolje što se čulo o Americi bilo je prisutno.

Odakle u marincima? Kada ste postali član ovog roda američke vojske?

Puno razloga doprinijelo je mojoj odluci da odem u Američke oružane snage. Američke jedinice su 1995. godine, poslije Dejtonskog sporazuma, poslane u mirovnu misiju u BiH. S obzirom na važnost toga da strane trupe trebaju da poznaju zemlju i društvo gdje su poslane, osjećao sam da trebam pomoći u tome. Istovremeno sam osjećao neku obavezu da vratim dug državi koja je nas izbjeglice tako toplo primila.

Odlučio sam se za rod vojske Marinski korpus zbog vrste treninga i prirode glavne misije korpusa. Ta misija je da korpus posjeduje “spremne jedinice za odbranu države kada je država najmanje spremna” i to da jedinice korpusa mogu dejstvovati širom borbenog spektra preko mjesec i po bez velike logističke podrške.

Privuklo me i to što Marinski korpus ima najteži osnovni trening i što je mentalitet marinca vatreniji usporedivši regularne vojnike, mornare i pripadnike zrakoplovstva. Nisam namjeravao ostati dugo u korpusu i prošao sam obuku desantnog pješadinca.

Gdje ste sve služili, jeste li uspjeli doći u BiH?

Nažalost, karte padoše tako da umjesto da odem u jedinice koje su išle na Balkan ja sam poslan na Havaje i u Istočnu Aziju. Pri kraju ugovora i dvije misije kasnije produžio sam ugovor da bih se vratio u SAD i pripremio za fakultet. Dobio sam poziciju instruktora za oficire u državi Virginiji, blizu Washingtona, gdje sam se namjeravao upisati na fakultet.

Ali, nakon terorističkih napada 2001. godine predomislio sa

m se i ostao u vojnoj službi. Ostao sam u vojsci zbog sličnih razloga koje sam imao 1995. Ironija je što sam dobio sljedeću prekomandu da budem regruter. Poslije te službe otišao sam u borbenu jedinicu, s kojom sam otišao u misije u Afganistanu i Iraku.

Nakon toga poslan sam u dvije misije u Glavni štab Marinskih snaga – Evropa, u Njemačkoj. Poslije tri godine vratio sam se u SAD u borbenu jedinicu i ponovo otišao u Afganistan kao “ugrađeni savjetnik / trener” afganistanske armije.

Nakon tadašnjeg smirivanja situacije u Afganistanu moja sljedeća misija bila je u Španiji i Sjevernoj Africi poslije napada na Američki konzulat u Bengaziju. Moja posljednja velika misija u korpusu bio je odlazak u Rumuniju kao dio Crnomorskih rotirajućih snaga, odakle smo slali timove da treniraju sa saveznicima i zemljama partnerima širom Evrope.

Moj posljedni stacionar bio je u Virginia Beachu kao primarni savjetnik i ekspert za Istočnu Evropu i Evroaziju. Nakon godinu i po i poslije 20 godina u vojci, podstaknut izbjegličkom krizom, odlučio sam skinuti čizme i posvetiti se borbi za ljudska prava.

Kakvo je stajalište Vaših saboraca, prijatelja, komšija, članova porodice o antimuslimanskom raspoloženju koje vlada u SAD-u? Može li se ono zaista osjetiti među “običnim ljudima”?

Iako svi moji poznanici na koje sam ostavio utisak imaju pozitivno mišljenje o muslimanima, neki od mojih starih suboraca padaju pod “crnu magiju” konzervativnih medija i nacionalistički orijentiranih političara i “učenjaka”.

Iako su predsjednici Bush mlađi i Obama mnogo učinili u preveniranju antimuslimanskih predrasuda i napada, neki su drugi vjetrovi to sve unazadili putem društvenih mreža, lažnih vijesti i otrovne retorike u političkim kanalima.

Posljednji američki izbori rekli su nam sve što je trebalo biti rečeno, ali bitka za ljudska prava i ravnopravan život nije izgubljena. Pogledajte koliko je hiljada ljudi izašlo na ulice kada se činilo da predsjednik Trump prekoračuje svoje ovlasti.

Kakve su reakcije na odluke Donalda Trumpa o muslimanima, izbjeglicama, migrantima? Kako te njegove odluke Vi komentirate kao čovjek koji je bio izbjeglica, migrant, vojnik?

Njegove pristaše ga podržavaju i ne vjerujem da će se to promijeniti. Oni će podržati predsjednika Trumpa čak i kad bi se on deklarirao Cezarom. Ljudi koji su za njega glasali samo zato što nisu htjeli da glasaju za Clinton druga su priča.

Većina Amerikanaca ili su protiv predsjednika Trumpa ili gledaju na njegovu administraciju s određenom mjerom skepticizma. Predsjednik Trump čini sve ono što je obećao tokom kampanje. On je možda mnogo stvari, ali nije lažov. Iako poštujem instituciju predsjednika, ne slažem se sa njegovim potezima.

Ja ne želim da Kip slobode bude zamijenjen zidinama i bodljikavom žicom. Želim da Amerika postane odanija svojim idealima koji su život, sloboda i težnja za srećom. U isto vrijeme želim da ova zemlja bude sigurna od bilo kojeg oblika terorizma i nasilja za moju djecu i njihove vršnjake.

Želim da, kako je predsjednik Reagan rekao, “Amerika ostane sjajni grad na vrhu brda” koji privlači najbolje i najbistrije ljude iz cijelog svijeta. Tome posvećujem sljedeće poglavlje života.

(548)