Stav Beograda prema Dodiku određen je “specijalnim odnosima” koje Srbija ima sa Republikom Srpskom. Tako je bilo i u vrijeme demokratskog predsjednika Borisa Tadića, a naravno da je bliskost uvećana otkako je na čelo Srbije došao bivši radikal Vučić.
Boško Jakšić, dugogodišnji vanjskopolitički komentator, za Al Jazeeru govorio je o secesionizmu Milorada Dodika, koji zasad ima podršku Aleksandra Vučića, povratku SAD-a na Balkan, podijeljenosti i strahu u Srbiji, perspektivama.
Rezolucija Evropskog parlamenta od 16. decembra, u kojoj se osuđuju vlasti Srbije zbog nasilja nad demonstrantima, ugrožavanja slobode mišljenja i javnog istupanja – ali i zbog modernog ropstva radnika i snaženja kineskog utjecaja kroz investicije, smješta Srbiju među, kako je to formulisala poslanica Viola von Kramon, “zarobljene države sa veoma slabim rezultatima u reformskom procesu”.
Kakvu bi pouku trebe izvući srbijanske vlasti i šta bi trebale učiniti nakon ovog dokumenta?
Evropski parlament je forum u kome se slobodno iznose mišljenja i ocjene koje pripadaju strankama sa svih strana političkog spektra. Debate u EU su prilika da se čuju kritičkija mišljenja o Srbiji koja potiču iz grupacije liberala i, posebno, Zelenih. To je slučaj i sa najnovijom rezolucijom. Ima tu različitih povoda za analizu.
Negdje je Srbija samo povod, kao u slučaju kritika prinudnog rada Vijetnamaca u kineskoj fabrici Linglong u Zrenjaninu. Prava meta je Kina, a Srbija se opominje zbog toga što dopušta da strana (kineska) ulaganja nisu u skladu sa standardima EU. Ništa posebno novo.
Vlasti u Beogradu trebale bi se ozbiljnije pozabaviti osudom napada na demonstrante tokom nedavnih protesta širom zemlje za koje se kaže da su “neprihvatljivi” za zemlju kandidata za članstvo u EU. Trebalo bi, ali to je malo vjerovatno jer se režim Aleksandra Vučića redovno oglušuje o sve kritike koje se tiču medijskih sloboda, sudstva koje vlast kontroliše ili korupcije.
Za vlast su mnogo važnije ocjene Evropske komisije nego Evropskog parlamenta, pa ona sada srpskoj javnosti plasira nedavno otvaranje Klastera 4 kao veliki uspjeh na putu eurointegracija, dok se kritike iz rezolucije EP potiskuju u drugi plan. Pravi, ignorantski odnos režima prema stavovima evroparlamentaraca, najjasnije je definisao ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin riječima: “Poslanici Evropskog parlamenta se u svojim zemljama ne pitaju ništa, zato svoje frustracije hoće da liječe na Srbiji”.
Nasrtaj Milorada Dodika na teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine podsjeća na potpaljivanje ratnog požara agresijom Srbije 1992. I danas je Milorad Dodik zvanično prijatelj Srbije, ima poseban tretman među vanjskopolitičkim prioritetima ove države. Koliko je stanje u BiH zapaljivo i kolika je uloga Srbije u tome?
Svojevremeno sam se javno zahvaljivao Rusiji, vjerovali ili ne u sjedištu NATO-a. Zahvaljivao sam se zato što je samo zbog pojačanog utjecaja Moskve na Zapadnom Balkanu, tamo negdje poslije aneksije Krima 2014, i Zapad shvatio da treba da se pozabavi regionom koji je bio potisnut na periferiju njegovog interesovanja. Tako sada, koliko god zvuči paradoksalno, mogu da se zahvalim Miloradu Dodiku. Da nije njegovih secesionističkih poduhvata, da nema njegove bahatosti, ne bi Bosna i Hercegovina postala prioritetno područje američkog, a potom i EU angažmana.
Stav Beograda prema Dodiku određen je “specijalnim odnosima” koje Srbija ima sa Republikom Srpskom.
Tako je bilo i u vrijeme demokratskog predsjednika Borisa Tadića, a naravno da je bliskost uvećana otkako je na čelo Srbije došao bivši radikal Vučić. Problem je to što je Dodik posljednjih godina otvoreno pojačao aktivnosti koje bi vodile ostvarenju njegovog sna: rušenju Bosne i Hercegovine.
Predsjednik Vučić je neodlučan, balansira. On je, s jedne strane, svjestan kakve političke štete može sebi da nanese otvorenom podrškom secesionizmu koji nosi nesagledive rizike po čitav region. Ali dok ponavlja podršku suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH, ne reaguje kada Dodik u njegovom društvu govori o planovima ujedinjenja “dvije srpske države” – Srbije i RS-a.
Iako je Srbija potpisnica Dejtonskog sporazuma, Vučić na taj način indirektno, ali providno, više stoji iza rušitelja Bosne sa sjedištem u Banjoj Luci, nego iza Zapada koji brani integritet dejtonske tvorevine.
Najava oštrijih mjera prema Dodiku znači da će predsjednik Srbije u jednom trenutku morati da, barem iza kulisa, izabere stranu. Poželjet će da to kapitališe kao neko ko je doprinio izlasku Bosne iz najozbiljnije krize od završetka rata 1995. Vučić je, ne zaboravimo, u poziciji da Dodika pusti niz vodu. Ne obrnuto.
Niz postupaka kojima se Dodikove težnje podržavaju i isticanje hegemonističkih namjera, poput izgradnje aerodroma u Trebinju, postupci su koji smještaju Srbiju među izvore nestabilnosti na Zapadnom Balkanu. Kao da je obnovljena želja Beograda da se crtaju nove mape, one iz snova nacionalista i jave žrtava?
Dosta govori činjenica da Srbija u ovom trenutku ima manje ili veće probleme sa svim svojim susjedima sem, gle čuda, sa nacionalistom i populističkim demagogom Viktorom Orbanom u Mađarskoj. Takva Srbija je u Washingtonu već definisana kao destabilizirajući faktor.
Što se srpskih investicija u RS-u tiče, od Telekoma, preko puteva i mostova, do aerodroma u Trebinju koji pominjete, iza toga stoji dvostruka kalkulacija. Srpskom narodu s desne strane Drine se pokazuje koliko matica vodi računa o svojim zemljacima, što je dio svake predizborne računice. S druge strane, to je Vučićeva zahvalnost što mu Dodik obezbjeđuje više desetina hiljada glasova Srba iz RS-a koji po Srbiji lako dobijaju dokumenta da bi mogli da glasaju za vladajuću Srpsku naprednu stranku.
Ne mislim da u Beogradu čak ni ova vlast, koja ima snažne nacionalističke naboje i “zaštitničke” ambicije, pomišlja na bilo kakvo prekrajanje granica regiona. To bi bila suviše riskantna igra. Uostalom, Vučićeva vlast je negativno reagovala na famozni non-paper slovenačkog premijera Janeza Janše koji je sadržavao takve planove, piše Aljazera Balkans.
Koliko je snažan utjecaj Rusije na Balkanu, Srbija, sudeći po glorifikaciji ruskog predsjednika Putina i oslanjanjem na tobožnju rusku pomoć, nema dileme u približavanju Moskvi?
Rusko napredovanje ka Zapadnom Balkanu zaustavljeno je ulaskom Crne Gore i Sjeverne Makedonije u NATO, ali je odmah pojačano na druge dvije adrese: u Srbiji i Republici Srpskoj koja je pretvorena u pravi bastion Kremlja. Ipak, Putinova administracija ne može da se poredi sa vremenima Leonida Brežnjeva. Ona se danas mnogo više oslanja na gas i soft power, iako temelje svoje ekspanzije po regionu gradi na panslavizmu, pravoslavlju i nostalgiji prema “majčici Rusiji” koju i danas njeguju svi oni koji po Srbiji osnivaju ruske partije i slave rođendane Vladimira Vladimiroviča.
Vidljivo pojačani utjecaj Rusije na Srbiju, posebno u vanjskoj politici Beograda, počeo je kosovskom krizom koju je Kremlj vješto iskoristio da se predstavi kao veliki zaštitnik srpstva kome je “oteta” sveta kosovska zemlja, njen Jerusalim. To što im se Srbija zahvalila jeftino prodajući Gazpromu svoju naftnu industriju, ili što po pravilu u međunarodnim forumima glasa protiv ruske aneksije Krima je problem Beograda, a ne Moskve.
Predsjednik Vučić priča o “vijekovima prijateljstva” i odnosima sa Rusijom koji su na “istorijski” najvišem nivou, ali to ne odgovara činjenicama prošlosti, pa je ruska propaganda, bez većih ulaganja dobila mnogo. Jedno nedavno istraživanje pokazuje na to da većina građana Srbije smatra da su Rusija i Kina prijatelji, a EU i SAD neprijatelji. Uvjereni su, također, da je Rusija mnogo pomogla, iako su donacije iz Moskve posljednjih decenija ravne – nuli.
Da li je dolazak Christophera Hilla u Beograd, sudeći po njegovom predstavljanju pred Odborom za vanjsku politiku Senata, nagovještaj ojačanog utjecaja SAD-a na Balkan? Državni tabloid Večernje novosti obznanio je da Hill dolazi u namjeri da “riješi Kosovo, smiri RS i otjera Rusiju”, da li će ga tako doživjeti i zvanični Beograd? Da li je Hillov dolazak i nagovještaj rješavanja slučaja Bitići, nerasvijetljenog ubistva trojice Amerikanaca albanskog porijekla koji se neobjašnjivo oteže 22 godine?
Rekao bih pojačanog angažmana, a o utjecaju ćemo tek kasnije moći da govorimo. Nesumnjivo smo svjedoci “američke invazije” Balkana, kako je neki zovu. Predsjednik Joseph Biden formirao je tim diplomatskih specijalaca: specijalni izaslanik Gabriel Escobar, Christopher Hill ambasador u Beogradu, Michael Murphey u Sarajevu, Geoffrey Hovenier očekivano u Prištini, plus James O’Brian kao koordinator za politiku sankcija.
Ukupno imaju više od vijeka neposrednog iskustva sa regionom, a Hill treba da bude predsjednikov omiljeni ambasador. Svi oni će pojačanom energijom sprovoditi prioritete američke vanjske politike, a to su pravna država, ljudska prava, medijske slobode, borba protiv korupcije, civilno društvo. Agenda koja ni jednom nacionalisti i autokrati regiona ne može da se dopada.
Naravno da će mimo toga pokušati da nađu rješenja za situaciju u Bosni koja se opasno zaoštrava, da će vidjeti kako može da dođe do normalizacije između Srbije i Kosova koja je preduslov ulaska Srbije u EU, ali će dosta vremena utrošiti i za oslobađanje Zapadnog Balkana od malignih uticaja Rusije i Kine.
Što se braće Bitići tiče, slučaj potvrđuje američku odlučnost da se njihova smrt razriješi, ali i nespremnost i ove vlasti da pronađe krivce i izvede ih pred sud, što je potvrda generalno lošeg stava prema ratnim zločinima.
Kako ste doživjeli niz događaja vezanih za mural na kojem je slika osuđenika za genocid Ratka Mladića?
Kako bih doživio? Kao šamar, ali nažalost nisam iznenađen muralom u svom komšiluku. Na vlasti u Srbiji je danas neko ko je svojevremeno preko oznaka Bulevara Zorana Đinđića priljepljivao “Bulevar Ratka Mladića”. Ikonopis murala je još jedno svjedočanstvo da se Srbija vraća u 1990-e.
U tom kontekstu, da li je Srbija sada u beznadežno teškom položaju, stanju u kojem i mlade generacije slave zločinca kao heroja? Vidite li i neki pozitivni nagovještaj, kako god da ocjenjujete sadašnje stanje?
Srbija je podijeljena kao rijetko kada. To je legat ove vlasti koja se oslanja na strah, ucjene, ponekad i podmićivanja birača. Ali, nezadovoljstvo je sve teže kontrolisati, iako Vučić pokušava da nas uvjeri da živimo Periklovo Zlatno doba. Rast BNP-a, novi autoputevi, pruge ili bolnice su malo ukoliko nema slobode. Srbija je ekonomski u solidnoj poziciji, ali svi simptomi ukazuju i na to da izlazi iz perioda anemične uspavanosti i apatije. To se vidi i po rastućem buntu protiv slavljenja ratnih zločinaca. Ide nabolje.
Kako se u Evropi gleda na jačanje desnice u Srbiji, činjenicu da su neke desničarske organizacije pod komandom aktuelnog režima? Šta, uopšte, kada je o Srbiji riječ, zanima političare i javne ličnosti u inostranstvu? Da li građani Srbije robuju uvriježenoj, gotovo mitološkoj predstavi o tome da su izuzetno značajni Istoku, Zapadu i čitavom svijetu?
Tačno je da je većina mladih u Srbiji više okrenuta klero-nacionalističkoj desnici. Tačno je i da razne ultra-formacije poput “navijača” služe kao paravojne snage kojima vlast toleriše sve oblike kriminala, posebno narko trafiking, u zamjenu za njihove “dobre usluge” kada se treba obračunati sa demonstrantima na ulicama.
Fenomen uspona desnice nije tipično srpski, on je evropski. Stvari su međutim počele da se mijenjaju pojavom Zelenih koji više nisu samo aktivisti protiv nuklearnih elektrana, već u svoj program inkorporiraju političke platforme lijevog centra, prije svega socijaldemokratije.
Da bih odgovorio na posljednje pitanje, podsjetit ću da svi narodi imaju mitove, ali rijetki od mitova prave politiku. To je čest slučaj sa Srbima, bag koji se ugradio u kolektivni DNK. Koliko je žilav, dovoljno je da pogledate srpske viceve. Francuz će završiti u kotlu ljudoždera u Africi, Englezu se neće otvoriti padobran… Srbin uvijek izađe kao pobjednik. Nacionalni hibris koji u vicu možda i može da bude simpatičan, ali u svakodnevnom životu?
(SB)
(30)
