Jedan grad, dva brata i otac u tri različite vojske. Ukratko, tako je ratnih devedesetih godina na prostoru nekadašnje Jugoslavije sudbina podijelila karte porodici Laketa iz Mostara. Zoran Laketa, 25 godina kasnije ispričao je za RTS priču o, kako je naziva, porodičnoj tragediji i o tome koliko je zlo sam rat.
Ranjene mostarske zgrade još svjedoče o posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini, a Zoran Laketa svjedoči o tome kako su otac i dva sina proveli rat na tri zaraćene strane.
– Brat mi bio u balijama, ja u ustašama, a otac u četnicima – kaže Zoran.
Zoran je imao 25 godine kada je rat došao i do grada na Neretvi. Njegov brat Goran bio je godinu mlađi.
Dotadašnji jedinstveni Mostar postao je podijeljen na zapadni i istočni. Ulica Alekse Šantića tokom najžešćih sukoba bila je linija razdvajanja.
– Onda ti svi okolo govore “Počeo je rat” i onda ti koji si bio tu, u čitavom Mostaru, odjednom imaš samo pola Mostara – tako je Zoran odgovorio zašto je ostao da se bori za Hrvatsko veće odbrane (HVO).
Njegov brat, zbog najboljeg prijatelja Adisa, odlazi u Armiju BiH, a otac je mobiliziran u Vojsku Republike Srpske.
– Da je Gogo poginuo, javio je radio. Niti znam gde, niti s kim, ni kad, ni zašto, a između ostalog možda sam i ja pucao. Faktički, mi smo bili na dvije strane, možda sam i ja pucao, možda sam brata ubio. Poginuo je s ovog mjesta, tu je ispaljena granata i pala je dole – priča Zoran.
Granatu je ispalio HVO, brat mu je sahranjen zajedno sa borcima Armije BiH na Šehitlucma, pored pozorišta.
Otac i majka preživjeli su rat, a prvi Zoranov susret sa ocem Ratkom pomogao je Crveni krst.
– Pitao sam: “Gde si, Ratko, šta ima?” Zagrlio me je. Šta će mi reći? Da neće možda “da nisi bio u ustašama”, “gde ti je brat balija” ili “Ja sam bio u četnicima”? Zagrlio me je, ćaća mi je, otac mi je – objašnjava Laketa.
Zoran sa suprugom i dvije ćerke danas živi u Mostaru. Poslije rata djecu je krstio u pravoslavnoj crkvi, majka i otac su mu sahranjeni na gradskom groblju u Sutini.
– Moja je poruka da se nikad nikome ne ponovi ovo što se meni desilo – zaključuje Laketa.
(5514)