BREGOVIĆ: Na koga ja da pucam?

Goran Bregović odlukom organizatora neće učestvovati na festivalu u Poljskoj, jer je prethodno gostovao na Krimu. To je bio povod za razgovor sa čuvenim muzičarem koji se citira ovih dana u regionu. On je za Večernji list govorio o ukrajinskoj krizi upoređujući je sa ratom koji je doveo do cijepanja Jugoslavije kao i zašto ni tada, a ni sad njegova muzika ne služi politici.

“Najgore bi bilo sad krenuti i objašnjavati… Moja muzika traži publiku. Tamo gdje je nađe, nađe. Nije moja muzika služila politici u vrijeme kad je to bilo teško izbjeći, a kamoli danas. Taman posla da se ja petljam s politikom bilo kako. Kao i u našem ratu, ti ne možeš ništa reći, da ne bi nekog povrijedio, dok ljudi ginu. Ja tamo nemam neprijatelja, kao ni u našem ratu. Ja volim i Ukrajinu i Rusiju, i održao sam mnogo koncerata i u Ukrajini i u Rusiji. Svirao sam u Ukrajini koncert kad je pobijedila narandžasta revolucija, na tom istom trgu Majdanu. Tako da ja zaista nemam tamo neprijatelja. Ali, žao mi je jer mi je bilo drago da budem ambasador tog (Live Festival) Osviecima. Prošle godine je bio, mislim, Sting, pretprošle godine je bio Klepton. Znaš, ja sam iz male kulture i ovo što se meni događa je čudo kakvo se nikad nije dogodilo našoj kulturi, da kompozitor s Balkana ima pristup cijelom svijetu. Prvi put meni se to događa. Tako da mi je žao kad izgubim priliku da nastupim. Ali, odmah su mi zakazali neki koncert u Varšavi na jesen”, rekao je Bregović za Večernji koji ga opisuje kao čoveka staračkih godina i dječačkog osmeha.

Podsjeća li i vas taj sukob u Ukrajini na rat u bivšoj Jugoslaviji?

Uvijek se sjetim kako mi zapravo ništa ne znamo i kako ćemo saznati šta je iza toga kad to više ne bude važno. Sjećate se, mi smo odrasli s onim “bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob”. Ljudi su izašli na beogradske ulice 1941. i sutradan su bili bombardovani i poginulo je, koliko, 2 miliona. Nakon tih “bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob”. Da bi prije nekoliko godina otvorili arhive britanske službe i ustanovilo se da je taj slogan izmislila britanska tajna služba. Toliko će ljudi stradati, toliko izgubiti kuće i živote, a ko zna, saznaće se kad to više ne bude važno, kao što nam sad nije važno ko je izmislio “bolje rat nego pakt”.

Kad tako postavite stvari, nije li to put u relativizovanje svega?

Možda kad si mlad, onda imaš neku temperaturu za brzo zagrijevanje. U mojim godinama nekako ipak nastojiš da malo razmisliš pre nego što se zaletiš ili kažeš nešto. Ali, zaista, ja ne mogu da nađem neprijatelje. Kao u našem ratu, u koga da pucam? Moj je otac iz Zagorja, katolik, Hrvat. Moja majka je Srpkinja iz Virovitice. Moja žena je muslimanka. U koga da uperim pušku? Tako i u tom ratu. Ja nemam koga da mrzim, ni Ukrajince ni Ruse, to mi je nemoguće. To su nama bliske kulture. Sve što je tamo meni je blisko. Od Kijeva do Moskve, i dalje. Ja sam svirao u gradovima koje ne možete zamisliti. Svirao sam sigurno u 7-8 gradova u Ukrajini, a u Rusiji i u takvim gradovima kao što su Omsk, Tomsk, Krasnojarsk, Novosibirsk… To su zemlje koje se lako vole jer su ljudi slični našima.

Vratimo se na nešto što ste maloprije rekli. U životu ste dobili jednu izvanrednu priliku kakvu niko s Balkana nije dobio, da tu kulturu kroz muziku predstavite doslovno cijelom svijetu. Vjerujete li da je taj uspjeh bio zadat ili splet sretnih okolnosti?

Ipak sam ja nekako sretno dijete. Uvijek sam bio. Uvijek su se okolnosti poklapale tako da je ispadalo da sam ja pametan i smišljam dobro stvari. Najbolja stvar koja mi se dogodila u životu je to što sam imao priliku da dva puta budem debitant. Svaka je rutina, čak i ona najljepša, rutina. Najljudskije se osjećaš kad radiš od početka i kad si debitant. Mislim, da nije bilo rata, ja bih već bio na Braču, tamo bih kupio kuću i vježbao ribolov. Već mi je bilo dosta. Bilo mi je zaista dosta i bio sam spreman to da uradim. Bilo mi je teško da svakih par godina igram ponovno tu ulogu ljepuškastog gitariste iz Bijelog dugmeta. To mi je postalo teško.

Ima jedan film u kome čovjek razmišlja šta je doživio i kaže “ovaj život je bio toliko blizu trenutku… da se nikad ne dogodi”. Dakle, i kod vas je bilo takvih trenutaka u kojima je malo nedostajalo da sve ode potpuno drugim tokom?

Malo je nedostajalo i da ne budem muzičar. Ja sam već bio na četvrtoj godini fakulteta, nedostajalo mi je još pola godine da diplomiram i počeo bih da predajem marksizam u srednjoj školi. Jer sam studirao filozofiju. Nekim slučajem sam izdao prvu ploču i izbjegao tu sudbinu.

Kad pogledate karijere nekih od ljudi koji su bili značajni u to doba, recimo Branimir Džoni Štulić, koji se povukao u jedan potpuno drugi život u Holandiji… Mnogi ljudi žale zbog toga.

Uključujući i mene.

Čujete li se ponekad s njim?

Nažalost, ne. Tokom rata smo se vidjeli u Beogradu, igrali smo fudbal zajedno, kad je on radio na knjizi, ali poslije ga nisam vidio. Ja nekako mislim da, kad sviram u Holandiji, on mene iz zadnjeg reda ipak dođe da pogleda, ali da neće da se javi… To je šteta jer je nekako on ipak bio referenca. A bitno je da ima neko po kome se stvari mjere.

Bio je jedan dokumentarac o njemu, u kojem je jedan od svedoka tog vremena rekao kako je Štulić tada, na vrhuncu svoje rock ‘n’ roll slave, maštao o tome da osnuje bend koji bi okupljao svu balkansku muziku, folklor, da obuče bijelo odijelo i stane na pozornicu… Baš slika koju ste vi kasnije utjelovili.

Mislite li da je zaista imao takvu ideju, istu kao i vi?

Pa on je, za razliku od mene, imao drugačiju biografiju. On je imao brzi uspjeh. Ja sam imao dugu biografiju. Ja sam svirao u striptiz-baru sa 17 godina. Prvi novac sam zaradio sa 17 godina i vidio toliko golih žena koliko drugi neće vidjeti u životu. Ja sam ipak profesionalni muzičar, profesionalni kompozitor. On je uvijek imao taj amaterski dodir, koji je bio zavodljiv, ali zbog toga su stvari išle tako gore-dole. Nije imao tu konstantu koju ima neko kome je to zanimanje. Meni je to bilo zanimanje od sedamnaeste.

Kako danas izgleda vaš život, u jednom trenutku ste se preselili nazad u Sarajevo… Potpuno ili samo djelimično?

Preseljen sam u Sarajevo. Samo, meni je malo teško da organizujem rad. To mi u Parizu nije nikad pošlo za rukom, da radim. Pokušao sam, ali nije mi išlo. Ne mogu da radim sâm. Ja sam iz rock’n’rolla i moram biti okružen, mora uvijek biti neka komuna oko mene da bi se napravila neka muzika. U Francuskoj mi to nije pošlo za rukom. Ali u Beogradu mi je to išlo dobro. I ide mi dobro. U Sarajevu bi isto moglo. Moglo bi se raditi. Ali zasad sam između Beograda i Sarajeva. Ali, u Sarajevu plaćam porez, tako da to znači da sam u Sarajevu.

Kako je lično izgledao taj povratak u Sarajevo? Nedavno smo vidjeli prvi dolazak Neleta Karajlića u Sarajevo nakon rata, što nije baš dobro ispalo…

Ja nisam imao takvo iskustvo. Ja sam možda od svih njih najveći Sarajlija. Ja sam zbilja takav da, kako bih rekao, i kad me liječiš, još uvijek ostajem neizliječen Sarajlija. I nekako mi nedostaje kad nisam dugo u Sarajevu. To je teško objašnjivo, zašto nekome ko živi u Parizu dođe nekako toplo oko srca kad dođe u Sarajevo. Ima stvari koje čovjek ne može da objasni razumom. Nešto čovjeku igra u stomaku, neobjašnjivo. Kad dođe na to mjesto gde se rodi i gdje je odrastao. Ne znam je li to s drugim gradovima tako. Ali Sarajevo ima to neko ljepilo koje nas lijepi. I čak i kad imaš negativan odnos prema njemu, ti vidiš da tu ima neki višak strasti koji vam govori da to nije obično mjesto iz kojeg samo tako odemo.

U Sarajevu ste osnovali fondaciju Gorica s ciljem školovanja romske dece. Kako to ide?

Imao sam fondaciju koja je krenula nekako pogrešno. Htio sam u Sarajevu da uradim nešto što zapravo nije za Sarajevo. Zapravo, sarajevski Romi ne sviraju. Nisu nikad svirali. Sarajevski Romi su se bavili metalom. Za razliku od Roma u Srbiji. Tako da je to na pogrešnom mjestu bilo. Cijeli jedan tim ljudi cijelu je godinu odgovarao na te upite, ali imali smo samo 3 ili 4 upita, koji su bili više upiti za pomoć nego za obrazovanje. Ideja je bila da se pomognu Romi koji su talentovani za muziku. Ali nekako ništa od toga neće biti.

(23)