Te 1994. godine, kada je ključno pitanje bilo – treba li širiti NATO na istočnu Evropu, pa i da li je potrebno snažno američko prisustvo u Evropi, čak i nakon kraja Hladnog rata, valjalo je, na primjeru BiH, pokazati da EU sama ne može osigurati mir u Evropi, te da je to moguće samo uz SAD.

 

 

 

Piše: Haris Imamović

 

 

Prije manje od mjesec dana umro je bivši američki predsjednik Jimmy Carter. Mi ga pamtimo po “mirovnoj misiji” s početka 1995. godine. Našoj javnosti malo je poznato da je vrlo bitnu ulogu u Carterovoj posjeti Sarajevu i Palama odigrao Chris Spirou, Carterov prijatelj i utjecajni demokratski kongresmen iz New Hampshirea, u periodu 1974-1984.

 

 

Kako se lobira u Washingtonu

 

 

U svojim memoarima “Put u Dejton – u potrazi za mirom”, Spirou piše kako ga je Milošević kontaktirao nedugo nakon zaključivanja Washingtonskog sporazuma, u martu 1994. Svjestan šta znači zaustavljanje sukoba između Armije RBiH i HVO-a, i njihovo moguće zajedničko djelovanje protiv srpskih snaga, uz podršku Amerike, Milošević je zamolio Spiroua da ga što prije poveže sa Clintonovom administracijom, kako bi ih uvjerio da je i on spreman za mir.

 

 

Spirou je, zahvaljujući svojim vezama u Demokratskoj stranci, vrlo brzo došao do savjetnika potpredsjednika Alea Gorea, kao i nekih zvaničnika u State Departmentu, te je prenio Miloševićeve poruke. Ono što je vjerovatno najzanimljivije našoj javnosti jeste kako su Spirou i Milošević komunicirali sa američkim vlastima. Ili, kako se to danas popularno kaže, lobirali.

 

 

Spirou je kazao predstavnicima Clintonove administracije da je predsjednik Srbije čovjek koji je duboko zainteresiran za mir. Ali da bi bio ubjedljiv isticao bi odmah da Milošević nije poput “fundamentalista i fanatika na Palama”. To su njegove riječi, ne moje. Srbijanski predsjednik, govorio je Spirou, moli američku vladu da mu pomogne da nađu mirovno rješenje i da zajedničkim naporima prinude paljanski režim da ga prihvati. Nakon toga, Milošević je spreman otvoriti vrata američkim investitorima u Srbiji, itd. Muzika za uši Clintonove administracije.

 

 

Spirou i Milošević su, dakle, shvatili da lobiranje ne može biti ubjeđivanje ljudi u američkoj vladi da su “Srbi u pravu”, itsl. Iznošenje moralno-historijskih argumenta bi bilo trošenje vremena. Jednako kao i pokušaj da se zvaničnici Clintonove administracije podmite kako bi stavili srpske interese iznad američkih.

 

 

Djelotvorno lobiranje je polazilo od toga da se prepozna šta su američki interesi na Balkanu. To je, kako je Milošević odmah shvatio, bio mir u BiH, koji bi bio ostvaren uz američku (a ne evropsku!) inicijativu.

 

 

Te 1994. godine, kada je ključno pitanje bilo – treba li širiti NATO na istočnu Evropu, pa i da li je potrebno snažno američko prisustvo u Evropi, čak i nakon kraja Hladnog rata, valjalo je, na primjeru BiH, pokazati da EU sama ne može osigurati mir u Evropi, te da je to moguće samo uz SAD. Sad na primjeru Ukrajine vidimo koliko su to bila bitna pitanja, a sukob u BiH (i ko ga može zaustaviti) bio je izravno povezan s njima.

 

 

Da bi izgledao kao što kredibilniji partner, Milošević je čak uveo limitirane sankcije tzv. Republici Srpskoj, u ljeto 1994, nakon što su Karadžić i društvo odbili Plan Kontakt grupe, uz iracionalne poruke, poput onih vladike Atanasija: “Suverenitet Republike Srpske se mora ostvariti, dok se to ne desi moramo trpeti. Neka nas i bombarduju.”

 

 

Naravno, Milošević nikad nije obustavio podršku VRS-u u toj mjeri da bi njena pozicija na frontu bila ugrožena. On je, kako se kaže u presudama Haškog tribunala, sve do kraja rata zadržao opću kontrolu nad RS-om. Ali, sagledavajući međunarodnu situaciju trezvenije nego paljansko rukovodstvo, znao je da bahato odbacivanje zapadnih mirovnih inicijativa može lako dovesti do vojnog sloma i nestanka RS-a.

 

 

Sama Carterova posjeta BiH, koja je uslijedila nakon propasti Plana Kontakt grupe, bila je jedan od taktičkih poteza iniciranih od Miloševića i Spiroua, kako bi se u međunarodnoj javnosti stvorio dojam da je rat moguće zaustaviti pregovorima, da su čak i Paljani spremi voditi dijalog, te da nema potrebe za eventualnom intervencijom NATO-a (u korist bošnjačko-hrvatske alijanse).

 

 

Ukupni lobistički angažman Chrisa Spiroua može biti vrlo koristan danas, kada razmišljamo o politici koju je vodila Bidenova administracija, kao i o politici koju bi mogla voditi Trumpova administracija.

 

 

Milošević je znao da je potrebno prepoznati pravog lobistu (utjecajnog Demokratu, bivšeg kongresmena, s dobrim kontaktima), platiti ga izdašno, te iznaći razumljiv jezik, tj. onaj za koji će američke vlasti imati sluha. Pomoći Amerikancima da se zaustavi rat ili ih bar uvjeriti da ti je to namjera. Ne dosađivati sa pričama kako su “bosanski Srbi posve u pravu, a Bošnjaci i Hrvati u krivu”, itd. To znanje Beograd i danas ima, te izdvaja značajna sredstva na lobiranje.

 

 

Delije teško podnose okretanje Srbije ka Zapadu, ali…

 

 

Prije nekoliko dana, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je, na pres-konferenciji sa pomoćnikom ministra za menadžment i resurse u Bidenovoj administraciji Richardom Vermom, imao kratko obraćanje, koje je bilo prava muzika za američke uši.

 

 

Osim što je javnosti dao do znanja da je Srbija voljna provesti sankcije uvedene Naftnoj industriji Srbije (što znači eliminaciju ruskog vlasničkog udjela u NIS-u), Vučić je iskoristio priliku da pohvali vlastiti doprinos očuvanje regionalnog mira.

 

 

Mnogi su, kazao je Vučić pred Amerikancima, u protekle tri godine tvrdili da će Srbija povesti novi rat na Zapadnom Balkanu u korist tuđih (ruskih?) interesa, ali to se nije desilo, niti će se desiti, kazao je i naglasio da je Srbija “zainteresirana za ekonomsku saradnju” (čitaj: litijum).

 

 

Zatim je dodao da je, tokom mnogih kriza, uvijek bio u kontaktu sa američkim ambasadorom Christopherom Hillom i pomoćnikom državnog sekretara za Evropu Jimom O’Brienom, te da su sve te krize razriješene i nisu dovele do sukoba. Rekoh, prava muzika za američke uši.

 

 

Samo nekoliko dana poslije, američki ambasador u Beogradu Christopher Hill je dao intervju za Radio-televiziju Srbije, u kojem je imao samo riječi hvale za Srbiju (što je, u Hillovom diskursu, eufemizam za Vučića). Vojvodo, serdare.

 

 

Kazao je da se, u strateškom smislu, Srbija okrenula Zapadu, što, kako je kazao, ne treba miješati sa pitanjima taktike. Uzimajući u obzir da su ga navijači Crvene zvezde izvrijeđali i prinudili da napusti salu na poluvremenu utakmice, Hill je dodao i da će pro-zapadna orijentacija Srbije biti mukotrpan proces.

 

 

Nadalje, ponovio je svoj dobro poznati kritički stav o kosovskim vlastima, istaknuvši da Priština nije spremna ispuniti svoje obaveze prema Briselskom sporazumu i formirati Zajednicu srpskih opština. Istina, Hill je iskoristio priliku i da, na RTS-u, kaže kako je način na koji je Milošević rješavao regionalna pitanja (aludirajući na ratove u Bosni i na Kosovu) doveo do najgore faze u srpsko-američkim odnosima. Izrazio je nadu da se to neće ponoviti.

 

 

Prevodeći sa diplomatskog jezika na nešto jasniji: Vučić je partner, sve dok ne pokušava silom rješavati sporove na Kosovu i u Bosni. Sve dok u saradnji s Amerikancima čuva regionalni mir, Vučić može računati na podršku Amerikanaca, pa čak i na izvjesne ustupke kako na unutarnjem planu, tako i na Kosovu i u Bosni.

 

 

Bidenova administracije se vodila time da Srbija ne može dobiti sve što želi (npr. da anektira sjever Kosova ili Republiku Srpsku), ali je imala značajan stepen razumijevanja za srpske interese na Kosovu i u BiH, tako što je podržavala uspostavljanje Zajednice srpskih opština i nije iskoristila sav svoj utjecaj da sruši Dodika (iako mu je uvela značajne sankcije).

 

 

Zašto samo sankcije Dodiku

 

 

Objavivši najnoviji talas sankcija režimu u Republici Srpskoj, Amerikanci su iznijeli detalje o tome da je Dodik naložio formiranje radne grupe zadužene da napravi plan otcjepljenja Republike Srpske. Ono što je čudno, ili nije ni najmanje čudno, jeste što ova objava nije zazvučala šokantno. Navikli smo da živimo s time da Dodik čeka dan, kada će se pokušati otcijepiti.

 

 

A kada bi mogao doći taj dan?

 

 

Ono što je sigurno jeste da vlasti Republike Srpske neće donijeti tu odluku. Nju će donijeti vlast u Beogradu (kao što je i Milošević 1992. donio odluku da o secesiji Republike Srpske). Bilo kakav pokušaj otcjepljenja RS, bez političke, vojne i ekonomske podrške iz Srbije bio bi, po svemu sudeći, bliže samoukidanju Republike Srpske. Tako je bilo u periodu 1992-1995, tako je i danas.

 

 

Entitet bez vojske, sa populacijom od oko 750 hiljada ljudi, ne bi mogao osigurati (tvrdu) granicu sa Federacijom, koja bi bila duga 1200 kilometara (uzgred, toliko je, npr, dug front u Ukrajini). Jedina opcija je, dakle, aneksija i agresija: vojska Srbije bi mogla pokušati da pretvori međuentitetsku liniju u granicu. Ruski scenario u Ukrajini.

 

 

Dakle, konačnu riječ o tom pitanju donosi vlast u Beogradu. Od najveće važnosti je uvijek podsjećati na to, te ne doprinositi stvaranju privida da je Republika Srpska autonomni subjekt. Nije.

 

 

Od te činjenice polaze i Amerikanci u kreiranju svoje regionalne politike. Sve dok u Washingtonu misle da mogu, koristeći svoj utjecaj u Beogradu, spriječiti Dodika da uniltarealno napusti Dejtonski sporazum i dovede do novog rata u BiH (ili makar pravnog haosa koji lako može preći u rat), američka vlada neće trošiti svoje resurse da ruši Dodika. Njoj je uvijek bitno da zaštiti Dejton (tj. svoj ugled), ali uvijek uz minimalno korištenje sile i minimalno trošenje američkih resursa.

 

 

Sankcije, koje su uvedene Dodiku, u značajnoj mjeri slabe njegovu poziciju, ali kao što smo vidjeli on može živjeti i s njima. Isto je i sa sudskim procesom, koji se vodi protiv njega. Čak i ako bude okončan osuđujućom presudom i zabranom obnašanja funkcija, to ne znači automatski kraj SNSD-ove vlasti. Slabljenje režima svakako, ali ne i kraj.

 

 

Kakvu politiku treba voditi Sarajevo

 

 

Dok čekamo Trumpov dolazak u Bijelu kuću, ne možemo sa sigurnošću znati kakva će biti njegova politika. Budućnost je uvijek u znaku radikalne nepredvidljivosti. Međutim, da bi se vodila bilo kakva politika, potrebna je kredibilna teorija o budućnosti, odnosno teorija o tome šta će odrediti Trumpovu politiku.

 

 

U razumijevanju politike Trumpove administracije treba poći od toga da ona ne želi da joj zapadni Balkan bude u fokusu. Na dnevnom redu su daleko značajnija pitanja: Kina, Ukrajina, Bliski istok, itd. Balkan je slijepo crijevo Evrope, bar dok je mir na djelu.

 

 

Dodik je kazao da se nada da će Trumpova administracija zauzeti stav da se neće miješati, ako Republika Srpska krene u secesiju. Međutim, svaki pokušaj secesije bi značio konflikt i kraj Dejtonskog sporazuma, koji je Pax Americana. Stoga bi se Trump i Rubio, htjeli-ne htjeli, morali baviti Bosnom i Hercegovinom. Naime, došli bi na udar Demokrata, Washington Posta, NYT, CNN-a, po kojima je Dejton i generalno mir na zapadnom Balkanu jedan od najvećih uspjeha vanjske politike SAD, koju su provodile obje stranke u proteklih nekoliko decenija.

 

 

Imajući u vidu koliku pažnju je Trump posvetio zaustavljanju ratova u Gazi i Ukrajini, kako bi se mogu fokusirati na unutrašnja, uglavnom ekonomska pitanja, imamo razloga da pođemo od toga da je cilj Trumpove politike na zapadnom Balkanu očuvati dostignuti mir, kako se ne bi morao baviti nama.

 

 

Stoga će Trumpova administracija, bar na nižem nivou, biti otvorena da čuje razne prijedloge o tome šta je najbolji način očuvanja mira. Neki novi Chris Spirou u Washingtonu vjerovatno već uvjerava nosioce nove vlasti da je najbolji način da se sačuva mir povratak na “izvorni” (neprovedeni) Dejton, ili čak “miran razlaz” (ako ta teza može uopće zvučati uvjerljivo).

 

 

Ono što mora biti prioritet broj jedan trenutnih vlasti u Sarajevu jeste da postoji što više npr. bivših republikanskih kongresmena ili nosilaca izvršne vlasti, koji će pojašnjavati ljudima u Trumpovoj administraciji zaduženim za zapadni Balkan da će, ako ohrabre Dodikov secesionizam, sigurno narušiti dejtonski (čitaj: američki) mir u Evropi, te dovesti Marca Rubija, pa i samog Trumpa, u situaciju da se moraju baviti BiH. Morali bi u senatu slušati pridike, kako je Bidenova administracija uspješno čuvala mir, a Trumpova nije znala, itd.

 

 

Zapravo najveći problem nisu ideje. Postoji obilje ljudi u Washingtonu, koji znaju kako da zaštitu naših interesa pretoče u muziku za Trumpove i Rubiove uši. Problem je što probosanske strukture (kako Trojka, tako i ranije SDA, DF i SBiH) nisu osigurale novac, bez kojeg su sve ideje u Washingtonu bezvrijedne.

 

 

Srbija je npr. kroz svoju privredne komore izdvojila ogromna sredstva za lobiranje, RS također kroz tekuću rezervu kabineta predsjednika RS. Koliko novca je uložilo Sarajevo, koje, kako se bošnjački političari vole pohvaliti, ima veći promet nego cijela RS!? Bez Chrisa Spiroua, Milošević i njegovih ljudi nikada ne bi mogli imati utjecaj na Cartera ili kabinet Alea Gorea, kakav su imali. Dakle, ključno pitanje nije kakvu će politiku voditi Trump, već ko je naš Chris Spirou?

 

(Istraga.ba)

(3)

ČEKAJUĆI DONALDA TRUMPA: Zašto “političko Sarajevo” ne izdvaja novac za lobiranje? Ko je naš Chris Spirou?