Čiju ćete djecu slati u ratove koje prizivate?

Ima ona stara poslovica iz Prvog svjetskog rata: Siromah u rat šalje sina, a bogataš pečenog vola.

Tako je bilo tada, a tako je i danas. Većina onih koji su svojim ratnohuškačenjem prouzrokovali rat devedesetih svoju djecu je sklonila na sigurno. Na front su slali cigarete i pečene volove, dok su po dubokoj pozadini ili evropskim metropolama ispraćali djecu u elitne škole, za svoje vile i stanove mjerkali nove kuhinjske komplete, a za njihov račun po balkanskim frontovima ginula sirotinja.

Poslije rata taj političko-švercerski ološ prvi se izmirio, mada ima i onih koji tvrde da se ti šverceri nikad nisu ni svađali. U isto vrijeme, komšije i predratni prijatelji jedni drugima su okrenuli leđa, a jedni u druge uperili puške. Onima koji su preživjeli trebale su godine da se malo-pomalo, mic po mic, počnu približavati i miriti. Krenuo je onda, mada puževim koracima, i taj evropski put. Mukotrpno smo, uprkos svjesnoj političkoj opstrukciji, na tom trnovitom putu savladavali jednu po jednu prepreku. U utorak Brisel je prihvatio da razmotri našu kandidaturu za EU.

I još se tinta s pera evropskog potpisa nije ni osušila, ponovo počinju prijetnje ratovima. Beogradski tabloidi puni su ratnih naslovnica, a u BiH političari i bivši generali – kao da su zaboravili kako lako udbaški đavo dođe po “svoje” kada nestane “tuđih” – prizivaju nove sukobe. Naravno, svi će oni reći da nisu to mislili, pa ću ih unaprijed podsjetiti da su ti i njima slični i osamdesetih govorili da nisu tako mislili, kao da se u ratove ulazi “onako”.

Za sve takve, imam nekoliko pitanja: Hoćete li vaše sinove poslati u ratove koje prizivate? Da li je očuvanje ratno stečenog bogatstva toliko važno, da ste zbog toga spremni na nove potoke krvi? Jesu li dobri izborni rezultati za lokalni parlament zaista vrijedni novih izgubljenih generacija? Ili će vam porodice strepiti od “svojih” više od “tuđih” zato što ste se zamjerili gospodarima kojima služite? Jeste li svjesni kom ćete đavlu na kraju morati ispostaviti račune, kada se uskovitlaju ratni vjetrovi, a zdrav razum uzmakne pod adrenalinom patriotizma iza kojeg se krije samo besramna pljačka?

Ako baš nikako ne možete smiriti svoj nabujali (kvazi)patriotski naboj, vaše šaljite u rovove, neka tamo ginu vaša djeca. Pa ako ih ne stigne metak “tuđih”, mogao bi ih dohvatiti onaj “njihov”. Znate valjda da se “svojima” najteže prašta.

Ili jednostavnije rečeno – svi oni shvate pravu cijenu mira barem minut prekasno.

Dejan Šajinović

(246)