DENIS KULJIŠ O KOLINDI: "Zašto treba ukinuti predsjednicu Republike Hrvatske..."! — Sarajevograd.org

Tekst novinara Denisa Kuljiša sa portala Žurnalist prenosimo u cijelosti.

Zašto se spore hrvatski premijer i hrvatska predsjednica? Gospođa Peti kotač puno košta, ništa ne znači i proizvodi retoričke šumove na kanalu, koji na momente zagušuju političku komunikaciju. To ne može biti neki problem jer znači da se ponaša kao normalni političar, u egzibicionističkom egzerciranju svoje beskorisnosti eminentna upravo onoliko koliko to zahtjeva njena funkcija.

Nitko joj ne može zamjeriti što po prirodi svog angažmana privlači pažnju, a ne proizvodi nikakvu politiku, jer, dok ”sukreira” onu vanjsku, te participira u nadzoru tajnih službi i na prijedlog vlade imenuje vojne zapovjednike, nema, zapravo, nikakva utjecaja na unutrašnju politiku, osim na unutarstranačku u stranci iz koje je nominalno izašla. O ekonomskoj politici i bitnim pitanjima političkog usmjerenja države, ne može se izjašnjavati osim podrškom raznim pozadinskim faktorima, koji pokušavaju izmijeniti zapadnu orijentaciju Hrvatske. Nije prva koja za to koristi mandat na Pantovčaku. U svakom mandatu, Putin ondje ima prijatelje i zagovornike.

Od prvog časa, Plenković je vodio računa o tome da KGK lokalizira i izolira te ugasi kao požar i osujeti tu nepredvidivu prirodnu nepogodu. Prvo joj je oduzeo svaki kapacitet u ”sukreiranju” vanjske politike, tako što je sam vodi, dok je na čelo Ministarstva vanjskih poslova postavio jednu smjernu službenicu, koja izgleda kao da radi u francuskoj, a ne u hrvatskoj diplomaciji, te onako mršava i elegantna u Hermesovim šalovima stvara upravo nepodnošljiv kontrast prema neskladnoj pojavi folklorne babuške, koja se odijeva kao da radi za rusku, a ne za hrvatsku državu.

Njena neumorna putovanja po svijetu, svi nastoje ignorirati. Dok odlazi k Putinu i u Bugarsku da s predsjednikom Borisovom ugovori ”štangu” za promociju Putina u Bruxellesu – kao da ondje haju što misle balkanski narodni zabavljači puput Kolinde i Bojka – zapravo je Plenković jamac hrvatskog dobrog ponašanja i kao odlikaš, štićenik Komisije, piše poene jer svi suosjećaju s njegovom teškom misijom u kroćenju goropadi.

Prva iskra u sukobu Pantovčaka i Markova trga ukresala se u sukobu oko Ministarstva obrane. KGK je mislila da će preko Glavnog stožera i dalje kontrolirati procese akvizicije naoružanja, kao što joj je to dobro išlo pod prethodnom, Oreškovićevom vladom jer je zadržala ranijeg načelnika Dragu Lovrića, jednog poslušnog podoficira iz JNA, samo što je to odmah, s punom premijereovom podrškom, razbio ministar obrane Damir Krstičević koji je zaprijetio ostavkom, pa se nametnuo kao gospodar u resoru, bez kojega se ondje ništa ne može provesti. Znači, i tu je siromašna predsjednica izgubila svaku mogućnost da utječe na ”procese i tijekove”, što se inače uvijek ostavljalo Josipoviću i Mesiću, s prešutnim sporazumom da i oni negdje moraju nahraniti neke svoje ljude i ambicije.

Utjecaj na obavještajne službe koje se zakonsko-proceduralnom ujudurmom domogao još Mesić, a produbio je Josipović preuzevši kontrolu nad javnim tužilaštvom (DORH-om), sadašnja je nevoljnica očuvala tek u minimalnom opsegu – postigla je da može nadzirati one koji bi nju trebali nadzirati, ali kako MUP kontrolira najbliži i najodaniji Plenkovićev čovjek, do stvarnog utjecaja u tom resoru može doći jedni preko njega mrtvoga, ili posredno, preko Milijana ”Vase” Brkića koji je dosta davno izbačen iz Službe kao kolateralna žrtva u aferi prodaje informacija zagrebačkom podzemlju. No, on je posvuda zadržao svoje ljude, koji su mu se zatim javljali kad se vretio stekavši svemoć u sjeni Karakamarkove nemoći.

Oko suzbijanja predsjedničinih intruzija u unutrašnju politiku borba još traje. U KGK se ufala grupa stranačkih desničara zaostalih iz doba Karamarka, na čelu s Zlatkom ”Hasom” Hasanbegovićem. Plenković ih je vješto izmanevrirao i naveo da sami izađu iz HDZ-a, pa su dospjeli na čistinu, međusobno se zavadili, te rasprodali po dijelovima lokalnim interesima i, ukratko, izgubili snagu i moć – moć je prešla k Bandiću, koji ih je akomodiro, dok sam daje bezuvjetnu podršku Plenkoviću. Iskreni desničari nisu se htjeli skupo prodati stranačkom liberalnom vodstvu, pa su ih jeftino preprodali jer su počinili neoprostivu ludost da izađu iz ”kavkaskog kruga nacrtanog kredom” – što samo pokazuje gdje te odvede ideološki zanos i nedostatak svakog političkog talenta.

Druga predsjednička kombinacija sa stranačkim ljudima puno je opasnija – uključuje pokroviteljstvo nad ruskim energetskim poslovnim interesima u Hrvatskoj. Ta lukrativna skrb okupila je neobično komponiranu lobističku aglomeraciju tobožnjih liberala i pripadnika hercegovačke frakcije HDZ-a, koji međusobno sjajnu surađuju, pa su se izvorno i dogovorili da će HNS ”dati ruke” HDZ-u kad im ponestane Mostovaca, kad je ove zahvatila frenezija, čini se, psihološka a ne politička odrednica njihova pokreta, posljedica dubinskih frustracija te skupine Južnjaka, jurodivih psihijatara i njihovih pacijenata.

Hadezeovski desničari napadaju svoje vodstvo da se povezalo s beskrupuloznim liberalima, koji su im gori od ljevičara, jer ljevičari barem u nešto vjeruju, makar to bilo krivo, no tu ”protuprirodnu vezu” primitivnih s beskrupuloznima upravo je i omogućila desna, hercegovačka frakcija, što ne čudi, jer sva čuda, čak i marijanski misterij, oni povezuje s velikim novčanim prilivom. Domaći politički facilitatori državnih energetskih dilova s Kremljom nisu, međutim, politički toliko opasni, kao ruski diplomati, koji rade za SVR, te domaći gangsteri za koje rade ti povampireni hercegovački politikanti. Ovi posljednji su, naime, pametni i moćni, upravo koliko su ovi prvi glupi i nesposobni. Plenković ih može u svakom času izmanevrirati i nadtaktizirati – u političkoj igri. Ali, obavještajno-gansterski resurs povezan s golemim svotama novca koje se kreiraju u energetskom sektoru političkim uništavanjem svake konkurencije (vidi: INA, vidi: LNG) ima silnu snagu. Da nije tog kišobrana, te plaćenih medija, Plenković bi odavna razjurio ove svoje oponente koji mu sapunaju dasku, rote se sa svim njegovim neprijateljima, kreiraju afere, dižu na noge populističke pokrete, kreacioniste i ”štampače novca”, koji zagovaraju napuštanje NATO-a. No, kakva je politička perspektiva svih tih mangupčića koji su se, ujedinjeni neprijateljstvom, a ne uzajmanim prijateljstvom, okupili u podnožju brijega Pantovčaka?

Nitko od njih ne može izaći na europarlamentarne ili parlamentarne izbore, a na predsjedničke, samo uz stranačku podršku, koju daje i oduzima premijer Plenković. Pritom za kandidatkinju koja računa na come-back nije toliko opasan izostanak njegove podrške, koliko njegova nakana, izrijekom potvrđena, da joj pomaže… Kad bi joj Plenković suprotstavio primjerice Gordana Jandrokovića, koji je na izborima za Sabor dobio simbolični broj glasova, mobilizirala bi se cijela njena baza, pa bi se mogla nametnuti kao kandidatkinja naroda, koju pokušava onemogućiti korumpirana elita. Ne, najveću štetu može jpj Plenković napraviti svojim zagovorom, bude li u kampanju stalno isticao da je KGK zapravo organski dio HDZ-a, što i jest, pa je osudi na još pet godina izolacije na Pantovčaku – pod uvjetom da trećeputaši ne nađu kandidata koji će je rasturiti kao beskorisnu i zapravo kompromitantnu pojavu duboko ukorijenjenu u partitokratsku vladajuću stranku.

Ukratko, siromašna predsjednica osuđena je u hrvatskoj politici na nezahvalnu poziciju ilegalca, s tim što se prati i vidi svaki njen potez. To je hrvatski reality, javna kuća s kamerama koje emitiraju online. Najgore je što je pstala bez idejnog protivnika. Da je na vlasti antihrvatska nemeza, mogla bi opet dići na noge sve trećepozivce, ličke i slavonske ognjištare, ognjevite Vlaje, gangu i reru, Juru i Bobana i ostale narodne junake ultramontanskih saga. Ovako je prinuđena da se, ako ne riječju, a ono djelom priklanja onima koji misle drukčije od vodstva stranke iz koje je potekla – marginalcima i ekstremistima… Što je nezahvalno polazašite za predsjedničko agitacijsko pontificiranje.

Uostalom, da joj izravni protivnik nije nepopularni Plenković, kojega mrze u opoziciji jer je previše uspješan, a u stranci jer im je sve dao, bila bi odavna smlavljena u novinama, budući da ima upravo golem kapacitet za akumuliranje antipatija.

Nevjerojatna kič-pojava ona izgleda kao moldavska, a ne kao hrvatska predsjednica. Iskonska nacionalistkinja nekog čudnog goranskog varijeteta, pokušava taj svoj bizarni identitet prikriti lažno-građanskom personom urbanizirane poblajhane plavuše iz centra grada. Odjeću joj kroje kao kazališni kostim za pretile sopranistice – to su spektakularni ispadi provincijskog neukusa, koji se više ne toleriraju ni u operi.

Podstanarka Pantovčaka totalni je politički diletant s činovničko-diplomatskim iskustvom što izgleda dobro jedino na papiru. Njen konvoj popunjen je upitnim i kompromitiranim ljudima. Ima tu neke posve nepoznate žena, valjda družbenica-prijateljice, dvorske dame, koje skupno izgledaju kao da su spremile na ples u vatrogasnom domu, ali i teške desničare povezane sa slavonskim lobijima, te s različitim beskompromisnim likovima. Osim bezveznjaka koji se s vremena na vrijeme priključe i pseudobabinjaka u aneksu, tu su i zlokobni ljudi bliski poslovnim interesima u kojima se ne razabire granica između borbe za monopol i obavještajnog rada u korist sila mraka i ”zlog imperija”. K tome, na Pantovčak joj kao mravi u koloni dolaze hadezeovci da se žale na svog šefa ”koji ih ne razumije”, tjera da potpisuju konvencije o spolnoj ravnopravnosti i otvoreno kohabitira sa Srbima, umjesto da ih referendumski stavi izvan zakona.

Osim političke, tu je i osobna dimenzija nepriličnog ponašanja – da svi u društvu već nisu zauzeli stajališta i odabrali saveznike pa ne žele čuti za činjenice u neskladu s njihovim interesima, slobodna štampa već bi je razvalila zbog toga što joj je muž zaposlen u kompaniji u vlasništvu i pod kontrolom anonimnog ruskog biznisa iz St. Petersburga.

Kako će premijer izaći na kraj s predsjednicom, zna se, vidi iz svih njegovih poteza – podsjeća na ono što je govorio Marinko Gruić, besmrtni direktor zagrebačkog ”Vjesnika” iz doba jednoumlja kad je govorio: ”hobotnici nacionalizma” treba slomiti kičmu, i izbiti zube… U stvari, dovoljno je odsjeći krakove, a velika glava s ogromnim očima, nikome ne smeta. To i jest politička taktika šefa vladajuće stranke, ali ako se postavlja pitanje što treba učiniti sa samom institucijom predsjedništva, razmatranje se diže na višu, načelnu razinu.

Čini se nesumnjivim da je institucija predsjedništva skupa, nepotrebna i, štoviše, štetna, pa bi je trebalo svesti na razumnu mjeru. Pretpostavljam da tako već misli i većina hrvatskih birača. Što bi tu, dakle, bila razumna mjera?

Prvo, umjesto pogodovanja zapretenom autoritarnom sindromu koji je i doveo do nastanka direktno biranog predsjednika, treba osnažiti demokratski, parlamentarni model vlasti, a predsjednika s rezervnim ovlastima birati u Parlamentu ozbiljnom, ustavnom većinom.

Predsjednika treba skromno smjestiti na Gornji grad – adresa u Visokoj ulici uvijek se sama nameće. Ako je mjesto bilo dobro za generala Glaisea Von Hostenaua, koji je bio jedan gospodski austrougarski časnik a u Hrvatskoj imao ozbiljnu vlast zapovjedajućeg generala Wehrmachta, bila bi dobra i za hrvatskog predsjednika koji uskače jedino u ustavnoj krizi, i u ceremonijalnim prigodama. Budžet mu treba skresati do beznačajnosti i potpuno onemogućiti da šparta po svijetu. Ljeti može ljetovati u nekoj od brojnih državnih rezidencija, a Brijune bi trebalo odmah raskužiti od ovih domaćih kvazidržavničkih grebatora i dati u koncesiju nekom ozbiljnom hotelskom lancu (možda Aman ili One&Only?)

Što se tiče Pantovčaka, treba skinuti ogradu, park pretvoriti u javnu površinu kao Maksimir, a objekt u dječju kliniku, muzej ili visoku školu. Ovim potezima, država bi uštedjela nekoliko stotina milijuna kuna izravnih i neizravnih troškova predsjedništva, koje sad služe samo tome da hrane nezajažljivu sujetu osobe koje ni na koji način ne simbolizira hrvatske više vrijednosti, a preko svoje okoline, stoji u nerazjašnjenim odnosima sa snagama koje bi obavještajna služba i policija trebale u skladu sa svojim dužnostima suzbijati. Kad bi to bilo moguće, a nije, jer predsjednica sudjeluje u nadzoru službi, pa one ne smiju provjeravati ni to s kim slavi rođendan i zna li za to njezin muž. A ako tu funkciju agregacije tračeva oduzmeš jednoj balkanskoj tajnoj službi, možeš je slobodno i ukinuti, jer čime će se onda baviti – u financijsku forenziku domaći špijuni se ne razumiju, a nemaju love za satelite…

Ili, da ne okolišamo – Kolindu Grabar Kitarović treba zakonski ukinuti!

(618)