Sve su maske pale. Ovu zgodnu floskulu mnogi koriste kako bi opisali ono sto se posljednjih dana, nakon presude Milorada Dodiku na Sudu BiH, dešava u BiH.
Da li je, međutim, taj opis odgovarajući, ko je doista nosio i još nosi maske, ko ih uopće nije imao, kome su maske nabačene od drugih, bez realnog povoda, a ko je postojeću samo zamijenio sa drugom maskom?
Kao i kod svih sličnih uprošćavanja, crno-bijelo oslikavanje političkih likova, djela i pojava ne odražava uvijek njihov stvarni izgled.
Dodik, na primjer, sve vrijeme povlači poteze bez pretvaranja, pogrešno uvjeren da stalno ponavljanje jednih te istih secesionističkoj koraka može dovesti do drugačijeg rezultata osim poraza.
Bošnjački zanesenjaci
Njegov plan o antiustavnom odvajanju RS i proglašenju njene samostalnosti javan je već dvadeset godina. On taj naum ne krije i provodi ga bez rukavica i bez krinke na licu.
Takav njegov ratoborni gard izaziva nepodijeljene simpatije kod njegovih nacionalističkih sljedbenika, a povremeno mu diskretno aplaudiraju i neki zanesenjaci na bošnjačkoj strani, slineći i žaleći što ‘i mi nemamo jednog takvog’.
Dodik je prešao rubikon. Pokušao je da udarom na institucije države, Sud, Tužilaštvo i državnu policiju, ostvari ono što su Karadžić, Mladić i ostali presuđeni zločinci i bivši prvaci RS pokušali i nisu uspjeli u ratu. I sada je udario u zid. Bez maske i sa izgledno novim i još brojnijim istragama, optužbama i sudskim procesima za teško narušavanje ustavnog poretka BiH, korupciju i posvemašnji kriminal.
Šta je, međutim, sa lažnim maskama navodne izdaje BiH i ostavljanja njenih građana na cjedilu, koje su neke domaće novinarske i političke sveznalice i narikače potrčale da nalijepe visokom predstavniku Christianu Schmidu, ‘jalovoj’ Evropskoj uniji i ‘kauboju’, ‘penzioneru’ i ‘trojkinom kumu’, bivšem američkom ambasadoru Michaelu Murphyju?
Svjedoci smo, naime, da niko od ‘prozvanih’ nije ustuknuo pred kabadahijom Dodikom. Šta više, formiran je čvrst blok odbijanja, i na zatvorenim konzultacijama u Vijeću sigurnosti UN, i na terenu unutar BiH, gdje se hitno povećava broj pripadnika EUFOR-a, i gdje kao na traci, jedna za drugom stižu oštre osude Dodikove secesije, od Brisela, Pariza i Londona, do Berlina, Rima i Vašingtona.
Čak se i malodušna sumnja u snagu i kapacitet institucija BiH na čelu sa Trojkinim kadrovima, koju su posljednjih dana zlurado širile političke i vjerske strukture bliske SDA, pokazala kao potpuno neosnovana.
Od članova Predsjedništva BiH, Denisa Bećirovića i Željka Komšića, preko ministra vanjskih poslova i ministra odbrane Elmedina Konakovića i Zukana Heleza, do predsjedavajućeg državnog parlamenta Denisa Zvizdića i federalnog premijera Nermina Nikšića, svi odreda su povlačili i povlače poteze u skladu sa svojom precizno definiranom ustavnom ulogom. Uz, naravno, vrlo aktivno državno pravosuđe kao treći stup vlasti.
Propao plan
Ta se taktika pokazala daleko razboritijom i djelotvornijom od uspaljenih minderaških i fejsbuk poziva na ‘naoružavanje’ i vaninstitucionalni ‘ustanak’ i ‘odbranu’ Bošnjaka.
Ostaje još nerazjašnjena misterija maske Dragana Čovića i HDZ-a. Njegov pokušaj da ostavi odškrinuta vrata Milorada Dodiku za povratak sa ivice antiustavne i antibosanske provalije, očito je propao.
Na otvoren poziv da se što prije pridruži već započetom trojkinom projektu izbacivanja SNSD-ovih ministara i kadrova iz Vijeća ministara i čelnih pozicija u Parlamentu BiH – zajedno sa opozicionim strankama iz RS – Dragan Čović šuti.
Ali, po svemu sudeći, neće moći još dugo.
(Raport)
(588)