Dragan Bursać: Kad su sarajevski Srbi prestali biti Sarajlije?

Znate li da je najveći pojedinačni egzodus, za vrijeme rata u BiH doživio srpski narod? A, znate li da je egzodus počinjen od strane Srba ? A, još čudnije, znate li da za to zlodjelo niko nikada nije odgovarao ???

Ne znate ?

Ove godine obilježava se 20 godina od velikog egzodusa skoro 150 hiljada Srba iz Sarajeva i naselja koja su pripala Gradu Sarajevu i Federaciji BiH. Čovjek bi pomislio ogroman tragični događaj, prema kome se treba odnositi sa dužnim pijetetom, uvažavanjem i poštovanjem. Čovjek bi pomislio. Ali Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, zajedno sa tadašnjim rukovodstvom SDS-a, nisu nešto pretjerano upisani u ljude.

E, evo i zašto.

Tokom dejtonskih pregovora, Slobodan Milošević je odlučio, kako svjedoci kažu, da Izetbegoviću i Silajdžiću “pokloni” Sarajevo. No, to je ni po muke. On je predstavnike SDS-a, Momčila Krajišnika, Nikolu Koljevića i Radovana Karadžića, nazivao budalama, pred svim učesnicima pregovora. Ovo ponašanje i odluka su najviše pogodili Krajišnika. Pretpostavlja se da je jedan od razloga u tome što je Krajišnikova porodična kuća u sarajevskom predgrađu Zabrđe, pored Rajlovca, na sjeverozapadnom prilazu gradu, koje je pripalo Federaciji.

I tada počinje ono što se naziva Egzodus.

U periodu od potpisivanja Dejtona do marta ‘96 godine, pod ogromnim pritiskom SDS-ove klike, propagandnom mantrom tadašnje Srpske Televizije i psihofizičkim ucjenama na terenu, i staro i mlado se počelo iseljavati iz sarajevskih gradskih opština koje su se Dejtonom integrisale u Federaciju. Naravno, potpuno je normalno da niko nije očekivao da će doći momentalno do mirne reintegracije.To su bile ratne strane u sukobu, ne treba idealizovati. Nije Sarajevo baš trčalo sa karanfilima da se miri sa tim ljudima.

I zato je bilo lako zaplašiti ljude, jer, realno, moglo im se nešto loše i desiti, rat je tek stao, rane su bile ogromne..Ali…

Ali, promislite samo, iseliti 150 hiljada ljudi, sa malom dječicom, bebama, natjerati ljude onakraj 20. vijeka na morbidni ritual iskapanja mrtvih, pa prenošenje sanduka sa njihovim kostima, vrbovati i prijetiti onima koji žele da ostanu… Pisati očajne grafite po stanovima i kućama ljudi koji su ostali, i na koncu reći ljudima u povorci da idu ZAUVIJEK i da se NIKADA, NIKADA neće vratiti u svoje rodno Sarajevo. To mora da je strašan zločin. To jeste zločin!

Zločin za koji nikada niko nije odgovarao! Zločin zbog koga su “sarajevski Srbi” sami sebi nadjenuli to ime. Inače, do tada su bili, jednostavno, Sarajlije. Zločin zbog koga taj silni narod raspet kao Prometej zvrnda na relaciji Višegrad-Zvornik -Bijeljina-Banjaluka. Zločin koji je doveo ljude na ivicu mentalnog kolapsa. Zločin koji je iznjedrio jednu posebnu kvaziintelektualnu kastu otuđenu od same sebe, kastu kojoj “svi ostali Srbi nisu ni do koljena, a u Sarajevo neće nikada”. Zločin koji je polučio, na kraju krajeva, fizičko i biološko izumiranje Srba u Sarajevu.

To je zločin koji je izbrisao jedan značajan dio građanskog sarajevskog sloja, koji nije bio ni “papak” niti “đikan”, a koji je vremenom ili metastazirao u najgoru sektu nacionalista ili se napola asimilirao u nekoj nedođiji bosanskoj ili bjelosvjetskoj.

Bilo bi red sjetiti se ovog zločina, ovog najvećeg ratnog i poratnog protjerivanja naroda sa svojih ognjišta u BiH. Bilo bi red, uz dužno poštovanje, obilježiti ovu tragediju, uprijeti prstom u krivce, koji su nakon rata, “po izbijanju mira” natjerali svoj narod na egzodus. Bio bi red ovo nazvati jednim od najrjeđih, ali i najvećih autourbicida u modernoj istoriji. Bilo bi red pomenuti kako je rukovodstvo “sarajevskih Srba”obećalo nesrećnom narodu izgradnju nekakvog novog Supersarajeva, nekakvog Pijemonta negdje na Romaniji. Bilo bi red kazati kako su se godinama poslije ti “sarajevski Srbi”, kao božjaci prevareni i izmučeni od silnih srBskih Skadara na Bojani, vraćali u svoje stanove u Sarajevu, ne bi li ih kako otkupili, pa prodali. Pokušavali su, shvatićete, prodati stanove za koje im je rečeno da ih OSTAVE.

A, onda vidimo ovaj spot. Ovo ludilo u najavi.

A, spot je upravo vjerna slika samoisprojektovanog, hipnotisanog i pogubljenog Srbina 20 godina poslije.

“Ideal je zasjenio žrtvu i pokrenuo egzodus sarajevskih Srba, zarad mira i ostvarenja sna. Stvaranja Republike Srpske…”

Kakav crni ideal??? Protjerivanje od strane SDS-ove ratne mafije svojih sunarodnika. Pa nije to bilo forsiranje albanskih Planina u Prvom ratu od strane izmučene vojske i naroda! Nije to bilo stihijsko bježanje od raketa, minobacača, haubica i mlaznjaka hrvatskih u akciji “Oluja”! Kakvo je ovo umobolno projektovanje u nešto što nije?!

Šta, sad se svi trebamo zapitkivati u futuru trećem šta bi bilo kad bi bilo, i da su Srbi ostali? Može i to, iako je u najmanju ruku nezahvalno. Ostali bi živi, na svojim ognjištima. Sačuvali bi materijalni imetak i, što je bitnije, svoj identitet. Ta, nisu li se sve vrijeme baš Srbi iz Sarajeva dičili kako je Sarajevo “drugi srpski grad”. Najveći poslije Beograda? Nisu li ga ljubili ponajviše? Sve sa svojim intelektualcima, starim trgovačkim familijama, profesorima, radničkom klasom?

Nisu li ga i ubili najviše, i nisu li se zbog toga povukli i stvorili Egzodus, pitaće zli jezici? Da, jesu, ali to je bila manjina. Većina, ni kriva ni dužna, otišla je i napravila od sebe božjake za vijeke vijekova.

I što je najluđe, današnji srBski nacisti imaju jako “pozitivan stav” po pitanju Egzodusa. Kažu kako bi ostankom Srba, na neki način, ojačalo i Srpsko građansko vijeće, i kako bi Srbi, zapravo, činili jednu građansku, liberalnu okosnicu sadašnjeg Sarajeva, a ne bi se od njih napravio najradikalniji nacionalistički nukleus.

Što bi bilo predivno i, dakako, sa stanovišta srBskog naciste, pogubno.

Nego, na temu! Hoće li zbog svega narečenog ikada odgovarati Krajišnik i silna mu bratija? Nije li baš Milorad Dodik, upravo zbog ovog bestijalnog čina samoprotjerivanja Srba, najviše pjenio kako je Karadžiću i Krajišniku mjesto u Hagu?!

A, onda, dvije decenije poslije, uslijedio je, sve sa vladinim helikopterom, svečani doček Momčila Krajišnika, presuđenog ratnog zločinca. Uslijedila je sveopšta kvaziamnezična amnestija. Krajišnik je u međuvremenu postao, zajedno sa Draganom Kalinićem, nekakav “Čuvar Republike Srpske”, član izbajanog zavičajnog udruženja, koje ima druidsku funkciju. Što će reći, niko za njih nije najtačnije čuo, niko ne zna čime se bave, ali im to ide od ruke i ima novaca u toj storiji.

I zarad kakvog se to sna desio Egzodus, pita se narator u najavi, pa vješto odgovara, zarad Stvaranja Republike Srpske. Ovo je malo u raskoraku sa zvaničnim objašnjenjem kako je Republika Srpska nastala 9. januara 1992. godine, a ne marta 1996. I san je u malom raskoraku sa samim sobom, pošto su “sarajevski Srbi” zarobljeni u noćnoj mori, koja je, istina Bog, jedna vrsta sna, ako ćemo baš cjepidlačiti, ali je eonima daleko od slatkih snova.

No, najveća primijenjena, terenska šizofrenija dešava se u glavama ljudi kojima je objašnjeno da su Muslimani istjerali i etnički očistili Srbe sa svojih vijekovnih “sarajevskih ognjišta”.

I kako sada, 20 godina poslije ovog Krajišnikovog “remekdjela” pogledati u oči tom silnom narodu, reći mu ‘izvini’? Ko to da učini, jer, Momo sigurno neće? Kako objasniti njihovim razasutim po svijetu potomcima, šta učini tadašnji SDS?

Pa, najvjerovatnije tako što će Milorad Dodik uručiti kakvu povelju, zahvalnicu Momčilu Krajišniku ili nekom od “Utemeljivača Srpske”. Ili će mu napraviti statuu? Spomenik, što da ne?

Tek, crnim slovima ostaće u istoriji zapisana proslava i obilježavanje još jednog srpskog mita i poraza. Samo, ovaj put nije bilo Murata, okašnjelog Kraljevića Marka, Šarca mu i izdajnika Brankovića. Nije bilo Arbanasa Obilića, nije bilo ni Lazara. Tek puki Dejton, Momo i protjerivanje sopstvenog naroda.

Zarad ideala, koji je zasjenio žrtvu???

Na sramotu svih onih koji imaju uncu srama i koji su od čitavog jednog grada napravili ukletu kolonu izbjeglica, koja će sa svim svojim kompleksima, bolovima i traumama, vječno, poput duhova. lutati u mislima ulicama nekog drugog starog, olimpijskog Sarajeva. Koja će pisati traktate kako se nekada živjelo i šta je od svega ostalo. Kako je to Teheran, a ne Sarajevo, a kako su oni zavjetni čuvari kamena srBske sarajevske mudrosti…Ukratko, ostaće gomile i naraštaji osakaćenih ljudi. Ljudi kojima mnogi odrednicu “sarajevski Srbin” stavljaju u mentalni zdravstveni karton, a ne u toponimiju.

A, sve zbog par budala i jedne kuće na pogrešnom mjestu.

(495)