Pažljivo pročitajte ovu priču! Donijet će vam smirenost i naučit će vas trpeljivosti.
Postojao jednom tibetanski monah koji je još za života važio za svetog čovjeka. Kod njega su po savjet dozaliti ljudi iz najudaljenijih krajeva, a važio je za osobu koja je uvijek smirena i za čovjeka kojeg je nemoguće uvrijediti.
Čuje to neki pokvarenjak i riješi da ode testirati mudraca. Ode do njega i čim ga je ugledao počne ga vrijeđa i ponižava najgore što je umio. Nakon što mu je ponestalo uvreda na trenutak je zastao i zapanjen shvatio da je monah i dalje smiren i pribran kao i prije njegovog dolaska.
To mnogo iznervira pokvaranjaka pa nastavi psuje još crnje i gore neko ranije, ali uzalud – činilo se da to mudraca uopće ne dotiče.
Kada je ostao bez psovki i izgubio svu energiju, riješi čovjek da priđe monahu i sazna njegovu tajnu.
– Razumijem ja te vaše duhovne stvari i kao, nije vas briga što drugi ljudi misle i govore, ali, ja sam te ponizio i uvrijedio, treba naučiti moraš se boriš za sebe -rekao mu je.
– Sinko, mogu li postaviti samo 2 pitanja? – Upitao ga je monah progovorivši po prvi put.
– Naravno – reče čovjek.
– Ako ti meni doneseš poklon, a ja ga ne prihvatim, kome taj poklon i dalje pripada? -upita mudrac.
– Pa, ako ne prihvatiš poklon, onda i dalje pripada meni.
– A sada, sine moj, ako ti za mene imaš samo uvredu, a ja je ne prihvaćam, kome ona i dalje pripada? – Zaključi mudri čovjek, okrete se i ode.
(1097)