Enis Bešlagić: Prodavao sam stanove u Sarajevu da preživim

Enis Bešlagić, jedan od najpoznatijih bh. glumaca u regiji, član je žirija za dugometražni film na ovogodišnjem 5. Tuzla Film Festivalu.

Uz brojne aktivnosti tokom festivala, Bešlagić je izdvojio vrijeme za intervju. Govorio je o festivalu u Tuzli, stanju u bh. kinematografiji, odnosima reditelja i glumaca, planovima za budućnost, ali i o nekim detaljima iz života koji će vjerovatno iznenaditi čitaoce, piše “Faktor“…

– Poznato je da se većina značajnijih festivala u našoj zemlji održava u Sarajevu. Koliko je značajno da se u regionalnim centrima, kao što je Tuzla, održavaju ovakvi filmski festivali?

BEŠLAGIĆ: Dobro je da i Tuzla ima svoju manifestaciju. Ako je to “južnoslavenskog filma”, mislim da je to dobar povod za odaziv kolega, glumaca i reditelja koji su došli iz regije. To potvrđuje da ljudi žele da dođu i da promoviraju svoj film, i zašto ne da Tuzla ima jak festival južnoslavenskog filma. TFF ide svojim koracima. Bitno je da ima kontinuitet i dobro je zbog omladine, da se okuplja i oko filma, a ne samo oko nekih folk koncerata.

– Svjedoci smo da posljednjih godina nema baš mnogo filmova domaće produkcije. Na koji način se izboriti da bh. reditelji prave filmove i da angažiraju naše glumce?

BEŠLAGIĆ: Ne znam, to ovi što drže fondacije, što drže kulturu, oni to znaju. Ima mojih kolega koji su u politici, pa su i ti neki kulturni radnici. Ja nemam dodira s politikom i ne živim od nje. Oni žive od nje i vjerovatno mogu dati neke bolje odgovore. Mislim da je problem društva što mi imamo zatvoren Zemaljski muzej. Sad je otvoren, ali kada je bio zatvoren, postavljalo se pitanje koja će se institucija brinuti o njemu. Narod koji ne zna odakle je, ko je, šta je, koji nema te vrijednosti, gdje historija počinje od 1992. godine, tu nema baš neke svijetle budućnosti. A neće je ni biti dok ne počnu cijeniti sve ono što ih je dovelo do toga što danas imaju. Kada na vlasti budu ljudi koji su ljubitelji filma, kada budu znali šta hoće narod, šta mu pružiti, šta ostaviti, onda će nešto i biti.

– U okviru festivalskog druženja “Na kafi sa”, koliko sam Vas shvatio, kazali ste da bh. glumci nisu dovoljno zastupljeni u našim filmovima?

BEŠLAGIĆ: Nije to. Hoću da kažem da angažiranost glumaca ne mora značiti da ti moraš apriori uzeti bosanskog glumca. Pitanje je bilo u tim nekim filmovima koji su bili na početku, koji su se iza rata pravili, koji su imali neku priču i težinu. Ja sam za to da dobri glumci igraju u dobrim filmovima. Naravno da je reditelj taj koji vrši podjelu i njemu niko nema pravo da sudi i da određuje ko će mu igrati u filmu. Ali, kada imaš prostora da daš nekim ljudima, jer naši glumci se sputavaju, ne prave im se projekti, kao što je u Srbiji Bjelogrlić radio seriju o fudbalerima “Montevideo, Bog te video”. On izbaci jednu plejadu, desetak mladih glumaca. Mi nemamo te projekte. Kod nas su te neke priče, porodica, rat… Nemamo mi ideju da napravimo nešto, kao turske serije, pa kroz to da napravimo promociju naših zemalja.

– Jesu li naši glumci manje cijenjeni u BiH nego u inostranstvu?

BEŠLAGIĆ: Zavisi i to. Ja mislim da to nije baš tako. Nismo mi nigdje pretjerano cijenjeni koliko to naši mediji doživljavaju i naš narod. Ti si tamo ravnopravan i imaš istu šansu. Mi ne tražimo ni ovdje da nas cijene, nego nam daj istu šansu. Daj istu šansu meni, kao i svakome. Samo nemoj nekoga favorizirati. Kad nemaš istu šansu, onda se osjećaš potlačeno. Kada odeš vani, zapad ti daje šansu. I na posao kad ideš, radiš, ako ostaneš prekovremeno, bit će ti plaćeno. Kod nas se to ne cijeni. Kod nas se rad ne cijeni.

– Spomenuli ste i kako ste godinu radili u Sarajevu i prodavali stanove?

BEŠLAGIĆ: Kod nas se ne plaćaju reprize. Ja sam u svim serijama u reprizama. “Našu malu kliniku” snimao sam prije 12 godina. To što se ona ponovo emitira, to samo Đuro ima koristi od toga, a ne glumci. Mi od toga više nismo imali ni marku, a ljudi te stalno gledaju na televiziji. To je kao da 20 godina gledamo jednu utakmicu, a niko ne vidi novu utakmicu. Od tih repriza glumci nemaju nikakva prava kao što pjevači imaju, zato što su ti producenti i reditelji ukinuli sva prava glumcima. Ne daju prava. Svi kažu „izborite se, izborite se“, a ne uzimaju glumce koji traže ikakva prava na filmu. Zato ih smatram najodgovornijim, jer su doveli glumački status na ovakav nivo. Glumci su prepušteni sami sebi, ne uzimaju uloge, počinju da režiraju, ne treba im reditelj. Jer, kad vi kao reditelj možete glumiti, možemo i mi režirati. Režirat ćemo loše, pa i vi loše glumite. Sad će se ubrzo desiti sukob glumaca i reditelja, vjerujte.

– Kako ste došli u situaciju da prodajete stanove?

BEŠLAGIĆ: Pa iz preživljavanja. Šta ćeš kad nemaš para. Nisi naučen krasti, nisi u životu ostao da nisi nešto platio, nisi imao neke povlastice. Došao si tu, živiš, nikome nisi dužan. Neka se javi iko kome sam ja dužan marku u životu. A mnogo ima onih koji su meni dužni. Imao sam dugove, znao sam prodavati svoju imovinu da nekome izađem ususret i pomognem, i onda se dovedem u situaciju da ne znam kako ću da živim. Onda radiš, prodaješ stanove, potpisuješ te ugovore… Uglavnom, ne kradeš i radiš…

– Nekako je bilo tragikomično kada ste kazali da su ljudi mislili da tokom prodaje stanova snimate seriju ili skrivenu kameru.

BEŠLAGIĆ: Tako je, tako je bivalo. Ali, i tu sam upoznao mnogo prijatelja, stekao mnogo poznanstava. To je novo iskustvo. To je za mene super. Znam prodavati, i ako nekome treba da prodajem stanove, neka me uzmu.

– Koji su Vaši planovi u narednom periodu?

BEŠLAGIĆ: Mislim da će biti još jedan veliki projekat s Nikolom Kojom. To će biti jedna velika regionalna serija, “ubila se” za ovaj festival južnoslavenskog filma. To će biti nastavak ovog filma “Stado” kojeg je Kojo izbacio. Tako da će biti tu jedan angažman. Imam još neku pripremu s kolegama Andrijom i Anđelkom da radim, pa ćemo vidjeti. Sad ćemo se malo više angažirati oko glume, a ne oko stanova.

Ljudi su dolazili na očevu dženazu da se fotografiramo

Na druženju “Na kafi sa” Bešlagić je ispričao i neke zanimljive događaje iz svog života, koji najbolje pokazuju kroz kakve sve situacije moraju prolaziti poznate osobe.

“Kada je moj rahmetli otac umro, ja sam se na dženazi mog oca pet puta fotografirao. Jesam li ja uobražen ili previše dostupan, ne znam. Pošto je moj otac bio šaljivdžija i veseo čovjek, dolazilo je mnogo ljudi na dženazu. Kažu, mi smo došli iz Maglaja, znate, znali smo da ćete Vi biti tu, znamo da nije trenutak, ali možda da se fotografiramo zbog malog. Kažem ma, ja ba, kad će meni otac opet umrijeti, neka ste vi došli. Kad izađem na cestu, gubim svoju privatnost, postajem javno dobro. Navikao sam tako živjeti”, ispričao je Bešlagić

(472)